EVERYDAY is a DREAM-COME-TRUE DAY

Imam vam ja moju najbolju drugaricu iz vrtica. Jelenu Lainovic. Dobro, dobro, sada se preziva Bakić, ali, kod mene se u srce upisala kao Lainović i to je tako. Našu družinu iz popularne Devetke, jednog od vrtića Ljubica Popović koji i danas postoji, ali ne znam da li je i dalje Devetka, činile su još Tamara Guberinić, Tamara Bakić, Ljilja Šljivančanin, Dejo Kotri, Vlado Jovićević, Ruža Šabanović, Ljubica-Buba Pejović, blizanci Pipica i Beli Peković, blizanci Siniša i Vladimir Perunović, Ivan Ostojić, Vlado Klikovac i sigurno sam ispustila još nekog važnog, ali sjećanje u ovom trenutku dotle seže. Da, sjećam se i djevojčice po imenu Mila Savić, odlično joj se i lika sjećam, ali ona se negdje odselila, još onda i nikad ništa o njoj više čula nisam.

Elem, Jelena i ja smo bile najbolje drugarice. Ona je živjela u 5 udovica, a ja u Bulevaru. Pošto sam i kao petogodišnjakinja bila odlučna u ispunjavanju onoga što namjerim, nekoliko puta sam išla kod nje, onako, kad mi padne na pamet, pa onda čika Rajko, njen tata, koji se znao sa mojim tatom, pozove mog tatu i javi da sam kod njih. Izigramo se nas dvije i čika Rajko me vrati kući njegovom Škodom, istom kao našom. Divni čika Rajko kojeg ću zadugo srijetati u šetnji, koji se iskreno radovao svim mojih uspjesima, koji je uvijek na licu imao onaj jedinstveni roditeljski osmijeh ujedno široko ponosan i krzavo brižan kada me pita za sve što se kod mene dešava, a ja mu potanko pričam, pa i ono što možda drugima ne bih, jer to je čika Rajko. 

Zna on i tamo gore da je zauvijek u mom srcu. Kako bi se samo radovao da zna da smo danas Jelena i ja zgrada do zgrade i da smo našle vrijeme da se vidimo, zagrebemo deset tema, shvatimo da ni jednu nismo dopričale, da nam je još najmanje toliko ostalo da začnemo, jer toliko toga imamo da kažemo jedna drugoj, da smo jedna drugoj inspiracija, da toliko ljubavi u očima teško da može ko da prepiše, da smo nas dvije one iste, male djevojčice iz Devetke koje se vole, vole, vole... 

Jelena ima mlađu sestru, Milenu. Zvali smo je Ceca. Ceca je divno pjevala, i, kao i Jelena, išla je u muzičku školu. Učestvovala je na svim dječjim festivalima i niti jednom nije ostala nezapažena. Izuzetan vokal. Već dugo je u Londonu. Milena. Vrijedno radi više poslova i živi svoj san. Stvara muziku i pjeva. Nedavno je u Londonu izdala svoj cd. Za naslovnu pjesmu Everyday je uradila i spot koji je dostupan na YT. Mnogo mi se dopala pjesma i spot i to sam joj i rekla, onako kako ja kazujem kad volim. Boja glasa me je podsjetila na prvi album Madone (meni najdraži i neponovljiv), ali nekako čistiji, čaroban u svojoj jednostavnosti. Ostale pjesme nijesu bile dostupne na YT i nije ih moguće kupiti na našem tržištu i baš me je ta činjenica rastužila, jer mi se mnogo svidio taj samo njen stvaralački pravac. Intergalaktički baršunasti disko zvuk vođen jasnim, blistavim vokalom koji može proizvesti samo čisto, iskreno srce. Nestrpljivo poput djeteta, čekala sam razvoj situacije. Ma, moralo je da ide onako kako ja hoću. Oni koji me znaju, znaju da je muzika moja prva ljubav, nedosanjani san u obimu i na način koji sam željela... ipak, našla sam način da budem srećna dajući i dobijajući drugačije zvuke ... nego nisam ja ovdje tema, Cecin cd je tamo daleko od mene, a ja ga želim... 

Sigurna sam da je čika Rajko šapnuo Ceci da mi pošalje taj cd. 

I eto ga! Zove me moja Jelena da mi kaže da mi je Ceca poslala cd i da joj se javim kada se vratim sa službenog puta da se vidimo i da mi da cd. Zvala sam je odmah. Vidjele smo se odmah. Selfnule se i poslale Ceci moje riječi zahvalnosti odmah. I evo mene preslušavam cd. Kao što sam i očekivala na bazi samo jedne odslušane pjesme, zaključila sam da je i preostalih sedam pjesama sjajno! 

Na prvo slušanje izdvojila se jedna. Prva. Nazvana He (On). I pade mi na pamet da bi bilo baš lijepo da se zadržim malo u njihovom Bloku 5 (jer poslije 5 udovica, tamo su se preselili moji mili Lainovići) nakon što sam obavila redovnu trgovinu namirnica u Bazaru, da se provozam, snimim klip (jer cd je otišao sa mnom u trgovinu) sa dijelom te pjesme i podijelim ga ovim putem.

Ceco slatka, prekrasna Milena, hvala ti na cd-u, mnogo si me obradovala. Odlično se uklapa i u kišno podgoričko veče, skakutanje mojih kola preko ležećih policajaca u tvom Bloku (bila sam pažljiva u vožnji, ne brini), čak ni brisači nisu uspjeli da skrenu pažnju sa Tvog Ritma. Neka tako i ostane. Muzika ti je divna. Kao ti. Stvaraj, vjeruj i voli. Nadam se da sam te ovim klipom obradovala bar mrvu i poslala ti zrno rodnog grada i tvojih milih, obgrljenih tvojom muzikom.

Tvoji Podgoričani te nisu zaboravili.

Znam da je ovo samo početak i znam da slijede veći i veći uspjesi i već sam radosna!

Čekam potvrdu. 

Skoru.

Cause, Everyday is a Dream-Come-True Day

Festival lutkarstva, Zabjelo i Titograd sedamdesetih...

Lijepa je priča objavljena u septembarskom broju Glasa Zabjela. Govorili smo Davor i ja o svojim vezama sa ovim podgoričkim naseljem. Lijepa je ta slika Titograda s početka sedamdesetih koju sam opisala gledajući kroz srce svojih roditelja. Baš lijepa. Želim da je podijelim sa vama.

Moja majka Caca radila je kao sekretarica cio svoj radni vijek u Domu omladine „Budo Tomović“. Radila je srcem i dušom za svoj Dom omladine. Pomagala kad god je bila u prilici, vidjela što drugi ne vide, našla se kome je trebalo da se nađe. Sve uz osmijeh, širom otvorenih ruku i s radošću u srcu. Iako je u penziji već dvadesetak godina, ni danas ne propušta priliku da istakne da je radila najljepši posao na svijetu u najljepšoj instituciji na svijetu. A onda je došlo novo vrijeme. Lude devedesete, tranzicija, vladavina ega, punih džepova i praznih srca. Vrijednosti koje su do tada važile, nestale su kao da ih je pregazio šleper pun šljaštećeg bučnog turbo-folk otpada.  

I tata Danilo je bio istaknuti društveni djelatnik, uvijek spreman da doprinese boljitku društva. Workaholic koji je radio i po 14 sati dnevno, bez vikenda, praznika i godišnjih odmora. Mojim sestrama Sneži i Tanji i meni bilo je sasvim priodno i uobičajeno da i učestvujemo i posjećujemo apsolutno sve kulturne i zabavne događaje koji su se priređivali za djecu i omladinu u Titogradu tih sedamdesetih i osamdesetih godina. Majka je bila u toku svega i ne samo da je vodila nas, nego je skupljala i svu djecu s kojom smo se družile u našem parku u Bulevaru i tako nas je, kao kada učiteljica vodi svoje odjeljenje, vodila na priredbe u Dom omladine, Dom JNA, predstave Pionirskog pozorišta (koje će se kasnije nazvati Dječje, pa Gradsko). Divno je to vrijeme bilo. E, kada znate u kakvoj atmosferi ljubavi, nesebičnosti i darivanja sam rasla, onda vam je i jasno da je za mene sasvim prirodno da svoje znanje, umijeće, vrijeme, volju i ljubav darujem za dobrobit društva u kojem živim. Da, teško je kada vidite da donosioci odluka ne podržavaju dovoljno vaše napore za izgradnju boljeg društva, ali kada fokus pomjerite sa njih na samo društvo, shvatite da je mnogo važnije da učinite ono što možete nego da negodujete zbog onog što ne možete, odnosno što ne zavisi samo od vas. Ostaje da se nadate da će se situacija mijenjati. A, hoće! Dolazi vrijeme onih koji znaju i koji pozicije zaslužuju zahvaljujući svom znanju i umijeću, a ne pripadnosti ovim ili onim političkim ili interesnim grupacijama. A, kada Ljudi od Znanja budu donosioci odluka, odluke će donositi za dobrobit društva, a ne za dobrobit političkih i ličnih ciljeva, proračuna, veza, jasno vidljivih ili (naizgled) skrivenih.

Kao što vidite, moja priča je jako ispreplijetana. Kao i svaka, započinje u porodici u kojoj sam odrasla i formirala se. Kada sam došla na svijet kao treća ćerka svojih roditelja, svoju prvu godinu života proveli smo na Zabjelu. Moj stric, tatin brat od tetke, Tomo Todorović, poznati šerif drački, sin pekara Radovana, čija je pekara bila tamo gdje je sada Hilton, bivši hotel Crna Gora, došao je tog 23. oktobra predveče po moju majku ispred solitera, sačekao je da zapertla svoje krinke i odvezao je u svojoj fići u titogradsko porodilište. I eto me. Iz porodilišta, nazad na Zabjelo. Ja se ne sjećam tog perioda, naravno, bila sam premala, ali se sjećam riječi svoje majke o divnim komšijama iz drugog solitera, koje rado pomene i nakon više od četrdeset godina: porodice Moštrokol, Pavićević, Labović, Rakočević, Ivanović, Prelević, Vlahović, frizer Zoran Vukčević, a tu je i Rajka Rakočević koja je moje sestre i mene izvodila napolje da se igramo i da nas pričuva. U prvom soliteru živio je naš rođak Raco Burzanović, čuveni guslar koji je cijelu Evropu prošao guslajući.

 Solitere na Zabjelu početkom sedamdesetih su zvali „dva pendreka“, jer su u jednom živjeli službenici milicije, a u drugom službenici opštine. Prohodala sam na livadi baba Zore koja je imala tri sina, čije je imanje bilo preko puta solitera, gdje je danas škola, pa malo južno. Baba Zora nije dala da se po njenom imanju prolazi, ali za moju majku i njene ćerke to nije važilo. Nju je voljela. Majka je kod nje kupovala domaći sir, jaja i mlijeko, a često baba Zora nije uzimala novac za svoje proizvode. Prozborila bi koju s majkom i poslala je kući punog cegera i sa istim brojem novčanica u novčaniku. Dobra baba Zora.

Kako je to lijepo vrijeme bilo. Vrijeme u kome je najveća vrijednost bila biti dobar. Biti čovjek. Biti dobar čovjek. Ne možemo vratiti vrijeme. Ne bi ni valjalo ići unazad. Ali možemo naučiti ono što ne znamo. Možemo se podsjetiti onog što smo zaboravili. Možemo šljašteći šleper pun kiča i buke poslati u recklažni centar. 

Možemo opet biti dobri, ljudi. 

Dobri ljudi. 

OČEKIVANJA

,,Pojedi tu ribu što je ostala", reče majka sestri.
,,Neću, dovoljno mi je", odgovori joj ona.
,,Ja ne znam zašto vi ne jedete ovu salatu, vidi koliko je ostalo", opet će majka.
Uključujem se ja i objašnjavam joj da bi možda trebalo da posmatra situaciju iz drugog ugla. Jedemo koliko nam je dovoljno, ne da se prejedamo. Svi smo jeli salatu, ali u količinama koje nama prijaju, a ne u količinama koje je ona zamislila da bi trebalo da pojedemo.
I, iako ovo zvuči kao uvod u klasičnu priču najvažnije stvari na svijetu crnogorskih majki i baba: da se, ne daj bože, ne ostane gladan, ipak to mi nije bila namjera.
Namjera mi je da se zaigram na temu očekivanja.
U stvari su stvari baš jednostavne i lake.
Kad ih posmatramo iz određenog ugla. Usudiću se reći pravog.
Naravno da je zdravlje najvažnije. Naravno da je hrana gorivo za organizam. Naravno da je važno unositi zdravu hranu u umjerenim količinama. I, naravno, moramo se oslobađati logike ,,da se ne baci", jer bolje je da se ne pojede nego da se prejede. Viškovi hrane se lako rasporede. I/ili se sljedeći put drugačije planiraju količine koje se spremaju.

                                           foto:https://improvingpolice.wordpress.com/2014/11/18/great-expectations/

OTVORIMO SE

Očekivanje da mora sve da se pojede, ako nijeste sami odmjerili količinu hrane koju ste sebi stavili na tanjir, ne vodi dobrom. I kada to sve tako jasno i eksplicitno iznesete, što obično ne radimo, nije teško da se shvati i prihvati. Zdravim osobama. Pa ni onima ,,đe ću se ja mijenjat u ovim godinama". Nema to veze s godinama. To ima veze samo sa tim da li želimo dobro sebi i drugima ili ponavljamo naučene obrasce čiju ispravnost, iz kojeg god razloga, nikad nijesmo doveli u pitanje. Nego, najčešće, ne dođemo u fazu da obrasce pretresemo, rastresemo, pročistimo i raščistimo. Ne vidimo da je potrebno. A kada nam neko i ukaže, vrlo često je tu otpor jer neko ,,hoće nešto da nas uči". Jednostavno nijesmo otvoreni da saslušamo, da ne odbacujemo a, da nismo makar pokušali da čujemo.
Umjesto da razmislimo, umislimo. Da nije potrebno da čujemo.
A, jeste.

Kako formiramo očekivanja? Na osnovu željenja, znanja, iskustva, informasanosti, praćenja promjena, učestvovanja u promjenama, Čini mi se da je najtvrđi element ono što smo usvojili kao djeca u porodici. To može biti i dobro i loše. U zavisnosti od toga što smo usvojili. Jer, iako su određene vrijednosti neprolazne, zub vremena okolnosti i izgrize i nagrize i ako to ne prepoznamo, naučimo, usvojimo i primijenimo, ostajemo zatvoreni u svojoj kutiji. I, iako, možda, negdje, i predosjećamo da nešto i treba mijenjati, pa, pokušavamo da napravimo špijunku, da otvorimo neki novi prozor, ni ne uviđamo da kutija u stvari više niti postoji, niti je potrebna. Sami smo je stvorili. Sami je se riješimo.


ČIŠĆENJE
A kako stoje stvari sa očekivanjima od sebe?
Najčešće smo prihvatili ono što su drugi od nas očekivali;roditelji, sestre, braća, prijatelji i zacrtali ga kao očekivanje od sebe. Ma, kakvo očekivanje, zahtjev! Jer, dok smo bili djeca, mladi, na nas je vršen uticaj. I svjesno i spontano, prihvatali smo očekivanja koja nam je zadavala porodica, škola, sredina i kao dobri usvajači nametnutih očekivanja, bivali smo nagrađeni lijepim riječima, dobrim uspjehom, prihvatanjem sredine. U svemu tome, često smo zaboravljali da ostavimo prostor za sebe. Samo za sebe. Prostor koji smo zaštitili posebnom membranom koja nas štiti od očekivanja koja od nas imaju. Koja od sebe imamo. Jer i očekivanja koja sami od sebe imamo, takođe su naučena, nametnuta od strane autoriteta u doba našeg formiranja. I, ne kažem da je to loše, potrebno, čak, za usmjeravanje zdravog razvoja, ali kažem da je neophodno uraditi dubinsko čišćenje. Valjda to možemo tek u nekim zrelijim godinama. I shvatiti i uraditi.

                                      foto: http://livelighter.org/why-spring-cleaning-your-soul-is-part-of-healthy-living/

Kako koju godinicu nižem, tako sam svjesnija da sve više želim da radim stvari koje me istinski raduju. Koje mi vraćaju one najčistije emocije iz djetinjstva. Sve je širi onaj prostor unutar membrane. Prostor lične sreće. Prostor ljubavi prema sebi. I bivam privučena radosnim aktivnostima. Lijepim ljudima. Nadahnjujućim situacijama. I, ne razmišljajući što će ko reći i što ko misli, živim Svoju Pravu Prirodu.
Živim svoju dobrotu.
Živim svoj ples duše.
Živim svoju muziku, ah muziku.
Živim svoju otvorenost.
Živim svoje govorenje lijepom i o lijepom.
Živim svoje davanje.
Živim svoje primanje.
Živim svoje znanje.
I lijepo mi je.
Kako bih voljela da nas je više.

                                                    foto: http://apocalypse-how.com/images/no%20expectations.jpg

Tatina ćerka

Imam vam ja jednog druga.  I volim ga, volim, ono baš evo trideset godina! I taj moj drug dobije ćerku u svojoj četrdesetpetoj... nije da je bitno koliko mu je godina, zbog godina, ali hoću da vam dočaram radost...
A ćerka, nevjerovatno... tatina kopija! Da li zbog toga što sam i ja kopija mog tate, pa se dodatno raznježih ili zbog toga što je ta djevojčica neopisiva Radost, tek, izađoše stihovi, tik pošto se rodila...

Tatina ćerka

Rodila majka tatinu ćerku
Da tata voli, cmače i mazi
Da voli žuto, šumu i rijeku
Da bićem svojim tu ljubav pazi.

Rodila majka ćerku tatinu
Sve boje duge da bere tata
Da voli sunce jer sunce jeste
Da sija draže od svakog zlata

Kada je stigla, znali su svi!
Antonija, doželjena bajka
Radost zablista, sreća zabubnji:
Tatinu ćerku rodila majka!

O FESTIVALIMA NA ART DNEVNIKU RTCG

U petak, 20. aprila 2017. je na ART DNEVNIKU išla moja izjava na temu festivala.
Obzirom da smo Davor Dragojević i ja osnivači Međunarodnog festivala lutkarstva Podgorica, Crna Gora koji će svoje šesto izdanje dočekati sredinim septembra 2017. upitana sam za stav na zadatu temu.

Izjava je bila sadržajnija od onog što je pušteno u etar, pa mi djeluje nekako nepotpuno kad znam što sam htjela da kažem, što sam rekla i koje puruke sam željela da pošaljem. Poštujem odluku redakcije da urede izjavu na način koji smatraju najboljim za ono što su oni željeli da poruče, ali poštujem i svoj koncept: uvod, razradu i zaključak, odnosno cjelinu poslate poruke.
Stoga želim preko svog kanala da podijelim izjavu u cjelosti, koju sam, manje-više (ne sjećam se baš u detalje, ipak živa riječ kad krene ima svoj tok ;)) ovako sročila.

Hvala ART DNEVNIKU što su me prepoznali vrijednom dijeljenja stava na javnom servisu.

IZJAVA U CJELOSTI:

KULTURA JE DUŠA JEDNOG NARODA. 

ISKAZIVANJE, ISTRAŽIVANJE, UPOZNAVANJE, USVAJANJE JEDNE KULTURE, A KROZ NJENE ČINIOCE, MORALO BI IZ ZADATKA PREĆI U POTREBU SVAKOG POJEDINCA.

DA BI BILO TAKO, POJEDINICI MORAJU BITI IZLOŽENI KULTURNIM SADRŽAJIMA NA ADEKVATAN NAČIN, U ADEKVATNOM OBIMU, ALI I SA ADEKVATNOM DOSTUPNOŠĆU. 

DA BI POSTALA POTREBA KULTURA MORA IĆI KA SVIMA. A, KADA KULTURA POSTANE POTREBA, ZNAĆEMO DA SE DRUŠTVO POPELO ZA JEDAN STEPENIK.

FESTIVALI JESU DOBAR NAČIN, VRATIĆU SE NA POČETAK IZJAVE, ISTRAŽIVANJA, ISKAZIVANJA, UPOZNAVANJA, USVAJANJA KULUTRE. I TO NE SAMO SVOJE VEĆ I DRUGIH. SUSJEDNIH, REGIONALNIH, MEĐUNARODNIH.

KAO NEKO KO SE BAVI KOMUNIKACIJAMA I MARKETINGOM, MORAM ISTAĆI I DA JE JAKO VAŽNO DA ONI KOJIMA SU FESTIVALI NAMIJENJENI, O FESTIVALIMA MORAJU BITI I ADEKVATNO INFORMISANI. FESTIVAL NIJE SAM SEBI CILJ, CILJ JE DA BUDE POSJEĆEN I DA DOĐE DO RAZMJENE, OPLEMENJIVANJA, ŠIRENJA VIDIKA. 

ZATO SE MORA PLANSKI PRISTUPITI I PUBLICI-CILJNOJ GRUPI PREDSTAVITI SVE ONO ŠTO ĆE NA FESTIVALU DOBITI, A NA NAČIN KOJI JE NJIMA BLIZAK, RAZUMLJIV I PRIHVATILJIV. 

SVAKA AKTIVNOST KOJU DRUŠTVO SPROVODI USMJERENA JE NA ZADOVOLJAVANJE POTREBA POJEDINACA. NEKADA POTREBA POSTOJI, A NEKADA IH POJEDINAC NIJE SVJESAN. DA BI SE POTREBA RAZVILA, POJEDINAC MORA BITI IZLOŽEN SADRŽAJIMA KOJE ĆE TU POTREBU PROBUDITI. OVO GOVORIM POSEBNO ZBOG NAJMLAĐIH, IAKO, VELIKI JE BROJ ODRASLIH KOJI BI SE MOGLI UKLJUČITI U KATEGORIJU ONIH KOJI NE PREPOZNAJU POTREBE ZA KULTURNIM SADRŽAJIMA. 

DJECA, ODNOSNO RODITELJI KOJI ŽELE NAJBOLJE SVOJOJ DJECI, SPREMNI SU DA DJECU IZLOŽE KULUTRNIM SADRŽAJIMA KOJI SU IM MANJE BLISKI ILI POZNATI, A U CILJU UČENJA, OTVARANJA NOVIH SVJETOVA. U TOM PROCESU I SAMI RODITELJI UČE, ŠTO JE ČUDESNO.

Ljiljana Burzan Nikolić

20. april 2017.

SKRIVENI SVIJET

Dan mi nije bio lijep. Tako sam mu presudila. Jer sam dozvolila da mi ga pokvari jedna hladna, daleka, opora, riječ.
Samo jedna.
Riječ.
A, ima tome da sam naučila da to ne radim. To, da dozvolim da mi kvare nešto moje.
Riječi, postupci, ljudi.
Nešto moje, kao što je moj dan. Hej, dan!
I, eto.
Nema veze.
Neka bude podsjetnik da tako vise neće biti.
Pik crveno.

A slušajte sad što mi se desilo što je izvrsan razlog za divan dan. Za divnu godinu, čak!
Kako volim da posmatram ono što me okružuje, da zapažam, upijam, učim, prirodu posebno, danas sam počašćena pravom životnom poslasticom.
I idem ja jutros da prošetam s Vilijem, našim tri godine starim labradorom, bićem koje me je oplemenilo i usrećilo uh, koliko! Dakle, idemo nas dvoje u redovnu jutarnju šetnju, redovnom jutarnjom rutom. Lagano kroz 13. jula skrećemo ka Plavom dvoru (studenskom domu) u Svetozara Markovića i tu se malo zadržavamo. Volimo dvorište doma jer je uvijek uredno, redovno se održava, kosi trava, navodnjava. Jako je lijepo. Voljela bih da i studenti to zapažaju i malo se odgovornije ponašaju i opuške i ostalo smeće bacaju u za to predviđena pomagala, a ne preko prozora u lijepo, zeleno, kao rijetko gdje uredno, dvorište. Mi ga čuvamo. Ne ostavljamo ni otpatke ni Vilijev izmet. Sve uredno pokupim i bacim u kontejner iza doma, iako, ima i onih koji tu dolaze, ali ne čine isto.
Iako je bilo hladno, sunce nas je dočekalo i priredilo nam jedinstveno iskustvo. Poslalo je zrake baš kroz živu ogradu koja oivičava naše omiljeno dvorište. I, šta tu ima posebno, reći ćete. E, pa ima! Ima! Cijeli jedan svijet postoji u toj živoj ogradi!
Vrapčji svijet!
Zapazih neko pokretanje, preveliko za bube, premalo za mačke, kad ono, vrapci. Pogledam u jednom dijelu, dva tri vrapčiča skakuću i nešto čavrljaju. Pogledam ulijevo ka ćošku žive ograde, i tamo skakuću još dva vrapca, pogledam još lijevo, i tamo tri vrapca! Pa, hej! Vrapci imaju super sklonište! Kako su mudri i slatki.
Ti divni, vjerni vrapci koji ne idu nigdje kad zazimi, koji se hrane larvama štetočina.
I pričam danas sestrama priču o vrapčjem svijetu iz dvorišta studenskog doma, dok smo pile kafu u Unico kafeu, a u tom trenutku sunce obasjava njihova lica koja se transformišu u prelijepe blistave osmijehe, pune nježnosti koje samo vrapci mogu izmamiti.
I riječ.
Lijepa riječ, puna brige i ljubavi za drugog.
Neka nam je srećna ova 2017. pa da je ispunjavamo lijepim riječima i ljubavlju za drugog.
A, prije toga za sebe.

Lijepo je kad hoćemo da učimo, jel da?

OŠ ,,SUTJESKA" ZABLISTALA ZA DAN PODGORICE

Danas je u OŠ ,,Sutjeska" održan program povodom Dana Podgorice, 19. decembra. Učenici od petog do devetog razreda izveli su nekoliko tačaka, takvih da na kraju nijeste znali što je od svega bilo najbolje.
A, i zašto bi nešto moralo biti najbolje, zar ne?
Najbolja je svaka tačka za sebe.
Najbolja je jer je uloženo vidno mnogo rada i truda da izgleda lijepo, uvježbano i smisleno. Nastavnici koji su osmislili koncept i vodili djecu kroz program, zaista su se potrudili da sve što smo imali priliku da čujemo i vidimo bude istovremeno edukativno, interesantno i inventivno.

Sve je počelo izvođenjem himne koju su pjevali svi učesnici programa, dok su svi prisutni mirno stajali, neko pjevajući na glas, neko pomičući usne, neko u sebi. Pogodite u koju grupu ja spadam ;) (Pjevam, naravno!)

Nakon kratog uvoda o istoriji Podgorice, njenim značajnim datumima i zdanjima imali smo priliku da čujemo prekrasan sastav djevojčice iz devetog razreda (čije ću ime rado dopuniti ako mi neko ko ovo pročita kaže), zanimljivo koreografsko izvođenje pjesme o pet podgoričkih rijeka; Morači, Ribnici, Zeti, Cijevni i Sitnici, koje su govorile djevojčice iz šestog razreda, među kojima i Dinina drugarica iz razreda Mirja Gegović, ali i jedna djevojčica iz devetog, koja je bila Skadarsko jezero. I kao trešnjica na šlagu, a šlag na torti ;) pjesmu koju su izvodile pisala učenica škole.

Uzivali smo u folklornim tačkama ali i zanimljivom izvođenju kroz pjesmu i pokret, koreo-priče prelaska žene iz perioda djevojaštva u period odlaska u novi dom zbog udaje, što je praćeno prestankom nošenja kape i stavljanjem crnog dugačkog vela.

Izvođenje nekoliko kompozicija na temu stare i nove Podgorice od strane solista na flauti, violini, gitari, uklopljenog sa horom i kvartetom, pratili smo i mi iz publike, pjevušeći sa djecom.
Moja Dina je svirala flautu, što je, naravno, izazvalo posebne emocije kod mene. Međutim, kad sam vidjela svu tu dragu djecu, gitaristu Marka Pavićevića i solistu Jovana Aleksića, Novakove drugare iz vrtića, danas već osmake, pa onda čarobnu Vlastu sa violinom koja je sa Dinom išla u vrtić, lijepu  Novakovu drugaricu sa kursa engleskog od prije neku godinu, Janu Radunović i sve ostale kojima ne pamtim imena ili ih lično ne znam, ali osjećam njihova mila srca, kako blistaju na bini ,,Sutjeske", obgrli me neka topla radosna jeza,

Nerijetko pomislim kako je tako nedovoljno onih koji zaista rade nešto smisleno i korisno za naše društvo, za našu zemlju, za naš grad, sve neke intereždžije i bezuspješno prerušeni kalkulanti ubijeđeni da niko ne kapira kako rade za svoj sitni i krupni ćar, kad ono, zasijala neka nova nada. Gradimo neke dobre ljude koji vole svoj grad, imamo i pedagoge koji ih pravilno usmjeravaju i uče da budu temeljni i vrijedni, da vole svoj grad i svoju zemlju.

Lijepo je kad se vrati nada.
Baš lijepo.
Bravo za OŠ ..Sutjeska"!
Bravo za nastavnike i upravu koji se na ovakav način bave svojim poslom i našom djecom!
Bravo i za svu našu dobru djecu!
I hvala vam za današnji dan.