STONOGA

E baš ste me obradovali što vam se toliko svijdjela pjesma JA SE ZOVEM DINA (za tri dana stigla je na drugo mjesto po čitanosti od kad pišem blog!) pa rekoh da nastavim sa objavljivanjem dječjih pjesama :)
I pjesma koju ću danas podijeliti ima lični pečat. Maja, ćerka moje kume Ane, u to vrijeme prekrasna djevojčica, a danas tinejdžerka, igrala se na igralištu u našem G kvartu, koje je oivičeno G zgradom, našom zgradom i onom pored Tehničke (škole). Sva djeca iz komšiluka tu su se skupljala i bojila djetinjstvo. Ali, djeca, ko djeca, katkad i nestašna i nepažljiva, uspiju i da se povrijede, pa nekad i ozbiljnije od redovnih ogrebotina i modrica. Tako je junakinja ove pjesme, Maja, kako će mi ispričati njena mama Ana, ljuljajući se pala i slomila lakat. Kao podsjetnik na taj događaj na lijevom laktu ostao je ožiljak koji je ličio na stonogu. Slušajući priču, stvarala sam sliku od slova i poklonila je Maji, ali i svoj djeci uz poruku da se mora voditi briga o zdravlju.
I priča se tu ne završava.
Anja, ćerka mog školskog drugara Nikole, voljela je da pjeva na dječjim festivalima i jedne prilike otpjevala je Stonogu. I da uspomena bude zaokružena, na dječjem događaju DAN SUNCA koji sam u to vrijeme radila, u muzičkom dijelu programa Anja je otpjevala Stonogu, a Maja je smislila svoju koreografiju i upotpunila izvođenje originalnim scenskim nastupom.
Kakva divna uspomena!

STONOGA

Igrala se Maja u parku kod zgrade
skakutala tamo-amo ko što djeca rade
ručicama uhvatila granu pa se njiše
gore-dolje idu zgrade, sunce još i više!

Otvorila oči širom, sluša dječju graju
dvije ruke ljuljalice baš joj dugo traju
"Pusti granu ako smiješ, ti lijeva trapavice"
reče desna ruka glasom suparnice.

Lijeva ruka pusti granu, al desnica ne izdrža
pade Maja, stiže mama i od vjetra brža!
Doktor kaže slomljen lakat, al hrabra je ona
pa još dokaz pokazuje drugarima, bez pardona!

Stonoga se uselila na lijevi lakat
pa podsjeća Maju na važan zadatak:
i kada je igra pravo dječje slavlje
znaj da prvo moraš sačuvati zdravlje!

Skači, viči, lupaj, trupaj, sve do mile volje
samo svoju glavu čuvaj i od majke bolje!
Prijatelje svoje pazi, pruži ruku svima
svijet je puno bolji kad drugarstva ima!

Podgorica, 2009.

Biografska priča u stihu o jednom doživljaju gospođice Maje Cmiljanić, jubi je Lila  :)

JA SE ZOVEM DINA

Dina na proslavi petog rođendana

Moja ćerka Dina ima 11 godina.
Velika djevojčica ;)
A djevojčice ko djevojčice.
Beskrajno šarmantne, slatke, mile, najčešće i nemaš pojma kako sve klizi kako one hoće.
Kad je bila mala tepali smo joj svakojako.
Baš, baš je imala mnogo nadimaka.
A ona je voljela da je zovemo po imenu.
Dina.
I nastade pjesma.

Ja se zovem DINA

Počelo je s Bebolina, zatim dođe Mala Fina
Čokolina, Bambolina, Suncolina, Balerina
Onda prođe doba rime. Rekoh, dobih nazad ime,
al ne lezi vraže, (oooo masaže!) tepalice opet draže.

Sunce, Zlato, Srcka, Cicka, Srećo, Zlato, Vrcka, Micka,
Ljubav Mala, Cio Svijete, ima l' ime ovo dijete?
 Mama, tata, mili braco, đede, tetke, baka Caco,
znam ja da vi to od srca, ljubav vaša svuda vrca...

Nego, imam molbu jednu, sasvim malu, neuglednu:
Voljela bih, ako može, svi nadimci da se slože,
u sjećanja da se odlože, al isprave, ne tobože,
Onda da se s pažnjom čuje, što vam subjekt poručuje:

Svi vi moji dragi, mili, sve vas volim, zdravo bili,
Sve vas ljubim, sve vas grlim, obasipam prahom vrlim...
Proglašavam, svi da čuju, upamte i poštuju, preko rijeka i planina:
ja se zovem DINA!

Podgorica, 12. oktobar 2010.