Pitam se pitam

Koliko cesto ste u situaciji da "izvodite zakljucke" iz odredjenog ponasanja. Ne kazem da je lose zakljuciti nesto, cak zna biti i dobro, u detektivskim slucajevima presudno. Ali ja pricam o onim svakodnevnim zakljuccima koji su rezultat nedostatka komunikacije medju bicima koja su na ovaj ili onaj nacin blisko povezana. Pa zar uopste ima dileme u tome da li je bolje pitati drugu stranu ako nesto ne razumijes, nije ti jasno, ne slaze se ili je bolje zakljuciti sam, obavezno sa negativnim predznkom! i precutno ici dalje. Iz samo jednog malenog pogresnog zakljucka izrode se nebrojene crne misli i, jos gore, crna djela. Zasto to radimo sebi. Zasto ne prihvatamo da je ispravno pitati. Ne. Mi ne pitamo. Mi smo, zaboga, pametni i sve znamo. Mi bolje znamo sve odgovore na sva pitanja o osobi o cijim postupcima presudjujemo i uranjamo u zavjet tisine koja razdire. Da. Ta tisina koja razdire ima svoju sljedecu fazu. Tisina koja razdvaja.

A onda nestaje tisina.

I sve to samo zato sto necemo da pitamo. Ili ne mozemo. Ili ne umijemo.

 

 

 

Ucim svoju djecu, uporno i strpljivo, da je jako vazno pitati ako nesto ne znas, ako ti nije jasno. Nije lose pitati. Lose je zivjeti u zabludi. Po licnom izboru. Ili mozda nije? Mozda nije lose, samo je lakse. A neko bira lakse.

Zasto nas niko nije ucio da pitamo? 

Pitam se pitam. Dal da pitam ili da pitam.