U posljednje vrijeme pojavilo mi se lupanje srca. Desi se svaki dan, nekad vise puta, nekad jedanput, evo i sad, dok ovo pisem se desava. Nisam panicarka, nisam hiponondrična. Izguglovah malo tu temu i nadjoh odgovor koji se potpuno uklapa-desava se "ekstremno senzitivnim osobama u stresnim situacijama", bla, bla, bla... Dobro. Cini mi se da sam to znala. Doduse, do sada nisam imala lupanje srca, ali je zato glavobolja moja vjerna pratiteljka jos od djetinjstva. Prije neki mjesec napunih 40. Ne spadam vise u mlade, sad sam, valjda, pripradnica kluba Srednjih godina, a uz to idu i poneka otkazivanja :)
Uz ekstremnu emotivnost naslijedila sam i ekstremnu tvrdoglavost. Odrastanje me je naucilo koliko je to stetna i, prije svega, samodestruktivna osobina. Zadala sam sebi visok cilj: da zastitim svoje dijete od te uzasne osobine i naucim ga ono za sto su meni bile potrebne godine. Da ne ide protiv sebe.
Kad se samo sjetim... iako sam bila dobro dijete sve je moralo je biti po mome pa ha!, iako sam znala da to nije dobro i iako sam patila sto trazim da bude po mome, znajući sam da je bolje da ne bude i, opet, moralo je biti po mome. Da priznam da sam pogrijesila? NIKAD! Najvaznije je da sam ja i samo ja u pravu. Kako je to čudno. Kakva je to sila koja te kontroliše. Kakva je to snaga. Uzasno me boli sto se istorija opet ponovila i sto je moje dijete naslijedilo tu muku od mene. Meni (ili Njoj-sili) nije niko nista mogao dok vrijeme nije ucinilo svoje, dok nisam sama izgarala i izgorela, (pitam se nekad, jesam li pregorela?) a rekla bih prije i odrasla, sazrela i naučila da kontrolišem i usmjeravam svoje nagone i zagospodarim silama koje su u meni.
Ne znam otkud to povezah sa emotivnoscu, valjda zbog velike patnje koju sam osjecala. Cinilo mi se da me niko ne razumije, da sam sama na svijetu. Predugo sam to osjecala. Presilno sam to osjecala. Sve je kod mene bilo Pre. Toliko Pre da i sada to nekad osjecam, iako znam da to nije tako. Valjda se eho one Sile jos, tu i tamo, provuče.
Popih ja jednu kafu i zaplesah u ritmu lupanja srca. Nek ide zivot kud je krenuo, bas tamo nam je mjesto.
Kad srce radi bim-bam, bam-bam-bam, sve drugo je manje vazno... rekoše IdiJoti :)
Uz ekstremnu emotivnost naslijedila sam i ekstremnu tvrdoglavost. Odrastanje me je naucilo koliko je to stetna i, prije svega, samodestruktivna osobina. Zadala sam sebi visok cilj: da zastitim svoje dijete od te uzasne osobine i naucim ga ono za sto su meni bile potrebne godine. Da ne ide protiv sebe.
Kad se samo sjetim... iako sam bila dobro dijete sve je moralo je biti po mome pa ha!, iako sam znala da to nije dobro i iako sam patila sto trazim da bude po mome, znajući sam da je bolje da ne bude i, opet, moralo je biti po mome. Da priznam da sam pogrijesila? NIKAD! Najvaznije je da sam ja i samo ja u pravu. Kako je to čudno. Kakva je to sila koja te kontroliše. Kakva je to snaga. Uzasno me boli sto se istorija opet ponovila i sto je moje dijete naslijedilo tu muku od mene. Meni (ili Njoj-sili) nije niko nista mogao dok vrijeme nije ucinilo svoje, dok nisam sama izgarala i izgorela, (pitam se nekad, jesam li pregorela?) a rekla bih prije i odrasla, sazrela i naučila da kontrolišem i usmjeravam svoje nagone i zagospodarim silama koje su u meni.
Ne znam otkud to povezah sa emotivnoscu, valjda zbog velike patnje koju sam osjecala. Cinilo mi se da me niko ne razumije, da sam sama na svijetu. Predugo sam to osjecala. Presilno sam to osjecala. Sve je kod mene bilo Pre. Toliko Pre da i sada to nekad osjecam, iako znam da to nije tako. Valjda se eho one Sile jos, tu i tamo, provuče.
Kad srce radi bim-bam, bam-bam-bam, sve drugo je manje vazno... rekoše IdiJoti :)
Нема коментара:
Постави коментар