Već skoro godinu dana sa Davorom Dragojevićem pripremam jedan važan događaj za našu Crnu Goru-Međunarodni festival lutkarskog teatra, sa sjedištem u Podgorici i ambicijom da se proširi na sve gradove Crne Gore koji imaju uslove potrebne za igranje predstava.
Već skoro godinu dana dobri Davor i ja se mučimo da otvorimo, a ne zatvorimo finansijsku konstrukciju za ovaj događaj višestruko značajan za naše malene, za naš grad, za našu zemlju. Tužna sam zbog nezainteresovanosti potencijalnih podrzavalaca, ali ne gubim vjeru.
Krenimo redom.
U glavnom gradu Crne Gore uradi se jedna premijera lutkarske predstave u nekoliko godina. U ostalim gradovima Crne Gore, igranje lutkarskih predstava se svodi na Kotorski festival. Koliko djece na sjeveru Crne Gore je imalo priliku da pogleda lutkarsku predstavu? A ako i jeste organizovano gostovanje neke lutkarske trupe, koliko roditelja djece na sjeveru je imalo mogućnosti da plati ulaznicu? A koliko ih je svjesno da posjeta pozorištu jeste važna za razvoj djeteta?
Svi znamo što je lutka i što lukta znači svakom djetetu. Nije teško zaključiti koliko je važno upravo kroz lutke slati poruke najmlađima, učiti ih životu, usmjeravati i razvijati ljubav prema pozorištu.
A na našem festivalu je trebalo da učestvuje 10 trupa iz svijeta. Da igraju predstave u Podgorici i ostalim mjestima gdje postoji sala za igranje predstava. Karte se ne bi naplaćivale. Nikako.
Uporedo bi se na glavnom gradskom trgu u Podgorici odigravali prateći programi, kako Davor voli da kaže, "to je duša Festivala". 4 sata svakog popodneva bi se predstavljale dječje trupe iz Crne Gore, koje to žele: ples, gluma, recitovanje, pjevanje, hor... Želimo da dovedemo i gradsku muziku i mažoretke i želimo puuuuno balona i zastavica, želimo da upijamo iskrice u širom otvorenim nasmijanim očima mališana koji se dive vatrometu. I još toliko toga želimo.
Pljus. Hladan tuš. Ne možemo toliko. Dobro. Smanjimo očekivanja za ovu prvu godinu. Smanjimo broj trupa. Smanjimo broj gradova. Smanjimo broj dana održavanja sa 5 na 3. Da probamo tako.
Ali avaj.
Primjećujem kako je postalo jako popularno kritikovati naopak sistem vrijednosti koji je zagospodario nesrećnim zemljama u tranziciji, pa i našom najljepšom zemljom na planeti. I sama to tvrdim evo decenije, ali ništa se ne čini da se počne raditi na ispravljanju te naopakosti. Ako i hoćeš nešto da učiniš, ostaješ sam/sama. Pa evo, ja nešto činim, ali ne mogu sama. I obraćam se ljudima da se uključe, da zajedno nešto uradimo. Korak po korak. Svako onoliko koliko može, umije i želi. Ispada da je jako malo znanja, volje i želje. Ne, ne radi se o novcu. Novca ima. Da, kriza je. Da, problemi na svakom koraku. Da, velika je muka. Ali, da, novca ima.
Ako hoćeš nekoga da skineš s vrata kažeš mu (izaberi odgovor):
a) mi planiramo budžet godinu dana unaprijed, šteta što se nijeste ranije javili, baš nam se sviđa
b) mi ne smijemo da finansiramo nvo, a projekat je sjajan
c) nemamO para, ali pomoći ću ti na drugi način. a kad se obratiš za pomoć na drugi način, otkači te.
d) ne odgovoris ni na mejl, ni na poziv, ni na dopis, nemaš vremena, obrćeš milione. (A dok ti obrćeš milione dijete ti obrće nešto drugo, jer nemaš vremena da misliš na njega. Ah ti milioni)
Danas je najteže dobiti odgovor na mejl. Ne pozitivan odgovor, nego bilo kakav odgovor. Od jako velike cifre poslanih mejlova, sa svega 5% adresa smo dobili odgovore. Uglavnom negativne, ali smo ih dobili. I ja to cijenim. Pa se zapitam: kakvo smo mi to društvo kad ja cijenim što sam dobila odgovor? Opet-naopako. Pa valjda je normalno kad ti neko postavi pitanje da dobije i odgovor. Ali ne, nemamo mi vremena za takve sitnice. Čuš odgovor na mejl. Svašta. A kum čeka u kafani u podne da se pije kafa.
Pa kako da očekujemo da se neko zapita da li projekat vrijedi i prepozna potrebu da se podrži ono što je dobro za naše mališane. To su oni na kojima svijet ostaje, sjećate se? To su oni naši budući predsjednici i graditelji budućnosti koji treba da budu bolji i veći od nas. A kako će kada ih ne učimo tome? Čemu ih učimo, pitate?
Evo čemu:
Da bi došli do donosioca odluka, direktora, predsjednika, tih Važnih Funkcija čija riječ je važna za odobravanje budžeta potrebno je sljedeće:
1. lično poznavati nekoga od tih Važnih Likova
2. voditi računa o relacijama: ko je s kim "dobar", ko se s kim ne priča ili pije kafu
3. ko je kome muž, žena, brat, sestra, kum, osnivač, interesna grupa
4. ko je "baja" koji će nas preporučiti i "učiniti nam" da nas neko primi na razgovor
5. da li je on/ona majka/otac, te stoga ima razumijevanje i svijest o značaju vaspitavanja i razvoja najmlađih
6. znamo li nekog političara koji će jednim pozivom riješiti našu najveću muku: obezbijediti sredstva za placanje smjestaja i prevoza trupa u hotelu Crna Gora ili pokriti troškove prevoza.
7. dodajte, ima ga još puno, kapirate kud vodi...
Eto tome mi učimo djecu. Da "snimaju" relacije i plivaju u tome. Ne učimo ih da ako nešto vrijedi, to će se i prepoznati i zaživjeti. Jok. Mi ih učimo da je Mašin tata direktor Firme i zbog Maše će "pomoći", jer Maša ide na ples kod Ljiljine kume.
LJUDI, PRESTANIMO S TIM!
Pogledajmo malo širu sliku.
Da, moja djeca su mogla da idu redovno u pozorište. Imala su sreću da budu rođena u porodici u kojoj roditelji imaju pristojna primanja i svijest o pravilnom razvoju djece. Ali to ne znači da me je baš briga za svu onu djecu koja, ni kriva, ni dužna, nisu imala prilike da iskuse ono što moja jesu. Naprotiv! Želim da uradim sve što umijem da i njima omogućim da im djetinjstvo dobije neke nove boje. I, ne, neće to promijeniti njihov život, ali im hoće dati šansu da ga promijene. Da im mašta poleti. Želje se roje. A to je početak. Veliki.
I da se razumijemo. Dobili smo podršku od premijera u vidu pisma koje je lično potpisao i koje je trebalo da nam olakša prikupljanje sredstava. Hvala, cijenimo. Dobili smo pordšku od ministra obrazovanja koji je, takođe, prepoznao vrijednost projekta. Hvala, cijenimo. Dobili smo i podršku od Princa Nikole Petrovića i njegove fondacije, i ne samo na papiru, već i materijalno, na čemu mu neizmjerno hvala. To je bila prekretnica i utemeljenje nade da se Festival ipak hoće održati, u kakvom god obimu. Prepoznati smo i podržani. I nadahnuti za buduće projekte!
Direktno ubrizgavanje čiste sreće, energije i nade.
KIC nas je podržao i Dječji savez, naravno.
Ali i dalje ne možemo sami. Potrebna nam je dodatna podrška. U novcu. U gorivu, avio-kartama, obezbjeđivanju ručka, auto-prevoznika koji bi vozio trupe po Crnoj Gori. Ne samo u pohvalama i oduševljenju entuzijazmom koji nesebično rabimo. Želimo da nas ima još. Nas kojima je stalo.
Ako svaki/svaka koji/koja ovo čita makar i pokuša da razmisi kako može da se uključi, pa makar i ne ostvario/ostvarila ništa više od toga, biću zadovoljna. Pomjerili smo se s mjesta.
Ako neko nešto i uradi, ali ne uspje da doprinese konkretnim rezultatom, biću prezadovoljna, jer RADIMO na promjeni ponašanja, a rezultat hoće doći, pa i ne mora odmah, ne mora u ovom slučaju.
Ako nam se neko javi sa konkretnim rezultatom, biću srećna. Za sebe. Za tebe. Za svu našu djecu koja će postati Ti i Ja.
Ne, djecu koja ipak HOĆE biti bolja nego što smo Ti i Ja, jer ćemo im pokazati da postoji bolje.
Ja radim nešto što će pomjeriti granice. A šta ćeš ti da uradiš?
Нема коментара:
Постави коментар