VRIJEME JE ISTINA

Dođe tako doba kad shvatiš da je vrijeme za neke stvari prošlo.

U nekom djeliću mračnog ćoška u koji odavno ne zalaziš, nadaš se da možda ipak nije tako, ali u dubini duše znaš da jeste. I više ne gledaš sa sjetom na ono što nekad bijaše. Izblijedile su slike. Uspomene skoro i da ne postoje. Pojela ih neriječ. I više nije važno zašto i što dalje. Nije važno ni to što neko sve svoje ulaže da učini da se osjećaš loše. Nije važno. Tužno je. Tužno je što neko nosi toliko muke u sebi. A ti si do sad već naučila da na takve ne treba da se ljutiš, dovoljno je njima mučno to što isijavaju. Ali si naučila i da te ne dodiruje. I dobro si uvježbala. Kad te bocne reaguješ automatski-trepneš i odbiješ. Jer znaš ko si, koliko vrijediš, u čemu griješiš i u čemu si najbolja. I znaš da priznaš da sa nekim stvarima ne umiješ da se izboriš. I znaš da neke stvari nikada nećeš dopustiti. I prihvataš sebe onakvu kakva jesi. Nesavršenu. Takvu. I ne daješ objašnjenja. Ne samo da nisu potrebna, već su i suvišna onome ko ne želi ni da čuje ni da razumije. Prevariš se nekad, pa kreneš... al se vratiš... sjetiš se da to ne radi.

Prestane da te boli to što te više ne boli.

I misliš o posljedicama. I radiš onoliko i onako kako ti je dato da stvari budu bolje. Za posljedice. I ideš dalje u ono što slijedi. Što god to bilo. A znaš da će biti ono što mora biti. I da će biti baš ono što treba. KakoGodDaSeToZvalo. KadGodDaToBilo. 

Vrijeme je istina.

Posvećujem ovaj tekst jednom 31. januaru koji ću pamtiti po bliskom susretu s kamionom, potvrdi o savladavanju još jedne stepenice u mom obrazovanju i riječima koje više ne važe.