VOLIMO SVOJE!

Sinoć sam bila na koncertu grupe Perper koja je prije par mjeseci proslavila 20 godina postojanja, a jubilej ce proslavljati produzeno, u mjesecima koji su pred nama (ili bar to ja tako tumacim :)). Emocija koja me još drži, nesto drugo ili trece, navede me da malo promislim o njima, a i nama. Sjecam se kad su poceli da sviraju (a zaklela bih se da sam imala manje od 20 godina, al eto nisam, cim kazu da slave 20 godina, a ja imam 40 :) zasto li je tako?). Tu negdje smo slicnih godina, momci iz grupe i ja, koja vise ili manje, i slobodno mogu reci da sam sazrijevala uz njihovu muziku. Ne, nijesu bili vrijedni kao neki hiperproduktivni bendovi i pojedinci, mislim da su snimili 6 albuma, ali ono sto su uradili, zaista vrijedi. Komentarise prijateljica sinoc kako su im tekstovi dobijali na tezini kako je vrijeme prolazilo - naravno, ne razmislja isto covjek sa 20, 30 ili 40 godina... Sazrijevaju i teme i dileme, a i mi sa njima. (Ako se decembarska ja osvrne na mene januarsku iz iste godine, bogami se iznenadi promjenama koje se nanizu...)

Podarili su nam mnogo sjajnih pjesama. Goro moja je, usudjujem se reci, vec prihvacena kao nezvanicna himna. S razlogom!
A kako se mi odnosimo prema njima?
Mi kao pojedinci i mi kao drustvo?
Mi kao pojedinci smo ih prihvatili, volimo ih i prenosimo na djecu ljubav prema našem, a dobrom zvuku. Ali tvrdim da nas je nedovoljno onih koji ih tako doživljavamo. Razlog za to ne leži u tome što smo ljubitelji neke druge vrste muzike, pa iskljucujemo Perperov zvuk. Ne. Razlog je to što više cijenimo tuđe nego svoje. I da, naravno, stara priča, reći ćete. Potvrdiću. Stara priča. Stara i naopaka. Nemojte mi reći da su ove balade manje dobre od Nevernih Beba koje Podgoričani jako vole, i ja među njima! ili Prljavog kazališta? Zar nije očekivano da se prije poistovjetimo i vežemo za poznate teme i naše sjajne momke, nego za neke druge iz okruzenja i šire? O, nemojte me pogrešno shvatiti, znam ja da je izbor muzike nema nikakve veze da lokacijom njenog nastajanja. Muzika nam se dopada ili ne dopada. I sama volim muziku nasih susjeda, nekako je osjecam bliskom. I ne samo tu, naravno. Ali, morate priznati da kod nas postoji taj faktor tuđe je bolje. Odu naši muzičari van Crne Gore, tamo naprave karijeru i tek onda ih mi prigrlimo. Da li je to zato što sami ne umijemo da prepoznamo kvalitet ili nam treba neko drugi da nam kaže da je nešto dobro? Porazno, ali ima lijeka. A propisuje ga društvo kroz djelovanje medija.

Mediji su ti koji kroz svoj muzički program treba da predstavljaju i pomažu domaću muzičku scenu. Hrvati imaju tv kanal posvecen hrvatskoj muzici. Sjajno! Kada gledamo crnogorske kanale, najrjedje cemo na njima vidjeti spotove domacih muzicara. Da, pozivaju ih u goste kad urade neki novi album ili singl, u okviru gostovanja puste spot i to je to. Nikad vise. Dobro, mozda sam pretjerala, ali odlicno znate da je u najvecem broju slucajeva tako. Pa kako ce onda domaca publika da se edukuje da voli svoje? Teško. Osjeca li neko odgovornost sto je to tako? Da li neko namjerava da uradi nesto po tom pitanju? Ne znam, ali zelim da se nadam da hoce. Mnogo je naših muzičara koji bi morali dobiti svoje mjesto na crnogorskim medijima. Neka ovo bude moj mali doprinos u kamanji VOLIMO SVOJE!

I naravno, hvala Perperu za sinošnji koncert u KICu, uzivala sam.