MALE PAŽNJE

Skrolam News Feed po Facebooku i nailazim na fotografiju mačke koja sjedi leđima okrenuta i gleda tv. Gledam je i osjecam potrebu da se zadrzim na njoj, jer mi se najednom širi neka fina toplota koja kreće od očiju i ide ka stomaku. I sjetim se. 

 Kad sam bila mala, kod moje učiteljice i komšinice teta Maje, jednom godišnje su dolazili Tanja i Miljan, djeca od čika Batove (teta majin muž) pokojne sestre, koja su živjela Italiji. Kad sam ja bila djevojčica, oni su bili djevojka i mladić. Neka je razlika petnaestak godina... I kako sam ja bila stalna gošća kod moje teta Maje, tako sam uredno dočekivala i pratila i njene (i moje :) ) goste. Među njima i Tanju i Minju (kako ga je teta Maja zvala). (Pričaću vam nekad o mojoj teta Maji... al sad priča ide u drugom smjeru). Dođu  tako Tanja i Minja, teta Maja leti po kužini (kako ona zove svoju dva u jedan trpezarija-kuhinju) ne zna što će prije, da iznese čast ili da ih pita sve što želi da zna... Koja količina radosti se koncentrisala u tim trenucima u toj malenoj prostoriji visokog plafona. Ih koliko je tu ljudi moglo da stane... (u današnjim uslovima i standradima prijema gostiju, najvise troje. I da im je tijesno. Al druga su pravila prijema u teta Majinoj kužini... pričaću vam i o tome nekad...). I pričaju oni tako, a ja gledam u njihovu tamnu kožu, tamne oči i najbjelje zube koje sam ikad vidjela. Prelijepi. A nekako kao da pjevaju kad pričaju. Ma kad oni dođu meni je bio praznik! Vidjevši moju očaranost, ponekad me Tanja odvede kod njih (a imali su stan bllizu), pa mi pravi fruzure i daje mi najveće toblerone koje sam ikad vidjela, pa još i bijele! dok njihovo društvo koje se u međuvremenu skupilo ne izvrši blagi pritisak na mene da mi stave do znanja da sam suvišna... I shvatam ja kasnije da u periodima kada si tu kratko i želiš da se družiš sa najbližima, jedna blijeda musavica razrogačenih očiju koja samo skenira i definitivno nije društvo koje je poželjno, ali džaba. Ja sam bila mala da tada shvatim, a teta maja i Tanja su bile Velike da mi dopuste da uživam u Prazniku.

 

Elem, Tanja je znala kad dođe da donese neke poklončiće za mene i moje sestre. Ako ih i ne bi donijela, poklanjala bi nam svoj nakit ili što god je u tom trenutku imala kod sebe. Jedne godine je to bio puder u prahu jako tamne nijanse (kao što je njena koža) u zemljanom sudu terra di ... (tamo nešto) Kako mi je to bilo supeeerrrr. Mogla sam da se napljaskam i budem ciganka na maskembalu :)  Pa još zahvaljujući nekom čarobnom prahu koji sam dobila IZ ITALIJE!!! WOWWWW :))))))  Znate već kako je bilo to kad imate nešto iz Italije :)

Jedne godine, Tanja mi je poklonila veliku čestitku. Na njoj je bila velika crna mačka, leđima okrenuta, koja je gledala u kamin. To je bio crtež. Pozadina je bila crvene boje i na njoj je pisalo nešto kao srećni praznici ili Božić... ne znam tačno. I sijala se u nekim djelovima. Ta čestitka je bila moje blago. Ne, kao dijete nijesam nešto posebno voljela mačke. Ni kamini nijesu imali neku posebnu važnost. To je čestitka koju sam ja dobila od Tanje iz Italije. Samo moja čestitka. Dugo sam je čuvala kao najveću dragocjenost. Ne znam gdje je sada. Možda se negdje pojavi u mojim stvarima koje su negdje zaturene u majčinom stanu. Moja čestitka sa mačkom.

I baš danas, kada su praznici pred vratima, kada je pao prvi podgorički snijeg koji mi je unio popriličan nemir.... baš danas kada mi je jedna poznanica javila da će uskoro postati mama i da imam čast od nje jer sam je par dana prije, onako, usput provukla temu tipa da nema što novo... baš danas kad sam odlučila da ništa ne smije poremetiti moj mir u srcu i da moj Put jeste pravi... naiđem na fotografiju leđima okrenute mačke. I pomislim: 

koliko je stvari koje uradimo a kojih uopšte nijesmo svjesni da će nekom drugom biti od velikog značaja. Da će nekom drugom uljepšati sjećanja. Možda i obilježiti dan, djetinjstvo, život. 

 

A koliko često se sjetimo da za nekog sasvom Običnog, Malenog, Slučajnog, uradimo jednu sasvim običnu, malenu, slučajnu pažnju... Onu koje se za pola sata nećemo ni sjećati, kao što, sigurna sam, Tanja nema pojma što je meni značila njena čestitka-mačka, jer kad daruješ od srca, ne pamtiš što si darivala. Daruješ zato što voliš, zato što to dira tvoje srce. 

Moje srce je danas dodirnula jedna sasvim obična mačka. 

A moja priča je možda dodirnula vaše...