Ja-Ljiljana Burzan Nikolić iz Podgorice.
Ja-kćer Danila Burzana, podgoričkog novinara, publiciste i višedecenijskog drušvenog djelatnika, autora Podgoričkih toponima i znamenja, Leksikona podgoričkih ulica..., a još malo i knjige o podgoričkim gradonačelnicima.
Ja-unuka Sava Burzana, koji je, nakon Božićne pobune, kao komandir straže u Jusovači, pomogao oslobađanje i bijeg brojnih zatočenih i uglednih rodoljuba i spasio ih sigurne smrti, te sa njima pobjegao u Gaetu.
Ja-majka Novaka i Dine, divne djece koja će ovom gradu podariti još i više, jer to tako mora biti.
Ja-Podgoričanka koja je, u saradnji sa divnim ljudima, svom gradu podarila Dan sunca, divnu dječju manifestaciju koja već ima svoj zaseban život i kojoj se iz godine u godinu raduje na hiljade najmlađih Podgoričana.
Ja-Podgoričanka koja je, u saradnji sa divnim ljudima, svom gradu podarila Prvi međunarodni festival lutkrstva, koji je u samo jednoj godini postojanja donio radost više od tri hiljade podgoričkih mališana i još toliko u ostalim gradovima Crne Gore.
Ja-Podgoričanka koja ličnim primjerom pokazuje kako se voli, čuva i njeguje svoj grad. Kako se nesebično daje svom gradu i svojoj zemlji.
Ja-Podgoričanka koja će još mnogo uraditi za svoj grad, samo da me zdravlje posluži, kuc, kuc, kuc... jer to tako mora biti.
Ja-Podgoričanka, u srcu i duši:
NE ŽELIM DA SE PRAVI TUNEL KROZ GORICU
Moji motivi su jednostavni. Dolaze iz čistog srca:
Teško mi je da prihvatim da neko može svojevoljno da ubije pluća grada. Malo li je štete od požara :(
Teško mi je da prihvatim da ljudi od znanja, i dobrih želja za razvoj grada žele da probuše našu Goricu.
Da li je moguće da nijesmo svjesni koliko smo srećni što u srcu grada imamo našu zelenu oazu, pa nam još treba i da grad zadobije hroničnu upalu pluća ili infarkt?
Ne želim tunel kroz Goricu.
Ne želim Krozgoricu (kako reče moj prijatelj Vjeko), želim Podgoricu. Moju Podgoricu. Da mi još dugo blista, raste i bude sve ljepša. A, najljepša je! Da je još više ozelenimo i uljepšamo. Da joj budemo bolji i mudriji. Da je volimo i čuvamo. I ne da je razbolimo nego da je razvolimo. Ona naša, a mi njeni. Nema Podgorice bez brda Gorice. Nema Podgoričana bez Gorice ucijelo. U šta se to pretvaramo? U Krozgoričane? BašMeBrigrađane?
Moj đed je spašavao ljude od neljudi.
Ja bih, ako može, spasila Goricu od bušenja. Ovim apelom.
Ko zna, možda ovo neko i pročita. Možda na nekoga i utiče.
Ja ću baš da se nadam. I da se borim. Ljubavlju. Dobrim djelima i mislima.
Željeću jako i govoriti jasno. Iz srca.
Danas sam dobila poruku Anđela. Poklanjam je Gorici.
Možda je anđeli sačuvaju ako ja ne uspijem...
Ja-kćer Danila Burzana, podgoričkog novinara, publiciste i višedecenijskog drušvenog djelatnika, autora Podgoričkih toponima i znamenja, Leksikona podgoričkih ulica..., a još malo i knjige o podgoričkim gradonačelnicima.
Ja-unuka Sava Burzana, koji je, nakon Božićne pobune, kao komandir straže u Jusovači, pomogao oslobađanje i bijeg brojnih zatočenih i uglednih rodoljuba i spasio ih sigurne smrti, te sa njima pobjegao u Gaetu.
Ja-majka Novaka i Dine, divne djece koja će ovom gradu podariti još i više, jer to tako mora biti.
Ja-Podgoričanka koja je, u saradnji sa divnim ljudima, svom gradu podarila Dan sunca, divnu dječju manifestaciju koja već ima svoj zaseban život i kojoj se iz godine u godinu raduje na hiljade najmlađih Podgoričana.
Ja-Podgoričanka koja je, u saradnji sa divnim ljudima, svom gradu podarila Prvi međunarodni festival lutkrstva, koji je u samo jednoj godini postojanja donio radost više od tri hiljade podgoričkih mališana i još toliko u ostalim gradovima Crne Gore.
Ja-Podgoričanka koja ličnim primjerom pokazuje kako se voli, čuva i njeguje svoj grad. Kako se nesebično daje svom gradu i svojoj zemlji.
Ja-Podgoričanka koja će još mnogo uraditi za svoj grad, samo da me zdravlje posluži, kuc, kuc, kuc... jer to tako mora biti.
Ja-Podgoričanka, u srcu i duši:
NE ŽELIM DA SE PRAVI TUNEL KROZ GORICU
Moji motivi su jednostavni. Dolaze iz čistog srca:
Teško mi je da prihvatim da neko može svojevoljno da ubije pluća grada. Malo li je štete od požara :(
Teško mi je da prihvatim da ljudi od znanja, i dobrih želja za razvoj grada žele da probuše našu Goricu.
Da li je moguće da nijesmo svjesni koliko smo srećni što u srcu grada imamo našu zelenu oazu, pa nam još treba i da grad zadobije hroničnu upalu pluća ili infarkt?
Ne želim tunel kroz Goricu.
Ne želim Krozgoricu (kako reče moj prijatelj Vjeko), želim Podgoricu. Moju Podgoricu. Da mi još dugo blista, raste i bude sve ljepša. A, najljepša je! Da je još više ozelenimo i uljepšamo. Da joj budemo bolji i mudriji. Da je volimo i čuvamo. I ne da je razbolimo nego da je razvolimo. Ona naša, a mi njeni. Nema Podgorice bez brda Gorice. Nema Podgoričana bez Gorice ucijelo. U šta se to pretvaramo? U Krozgoričane? BašMeBrigrađane?
Moj đed je spašavao ljude od neljudi.
Ja bih, ako može, spasila Goricu od bušenja. Ovim apelom.
Ko zna, možda ovo neko i pročita. Možda na nekoga i utiče.
Ja ću baš da se nadam. I da se borim. Ljubavlju. Dobrim djelima i mislima.
Željeću jako i govoriti jasno. Iz srca.
Danas sam dobila poruku Anđela. Poklanjam je Gorici.
Možda je anđeli sačuvaju ako ja ne uspijem...
Нема коментара:
Постави коментар