PROLJEĆE U PARIZU

Postoje žene koje kad vole pomjeraju planine.
Ruše zidove.
Grade mostove.
Prave duge.
Plešu dok hodaju, a poezijom se sporazumijevaju.
U očima su im zvijezde.
U njihovom srcu jednostavno nema mjesta nizašta drugo.
Sem za ljubav.

Postoje žene koje kad su voljene pomjeraju planinske vijence.
Ruše cijele gradske četvrti.
Grade po nekoliko mostova istovremeno, na sprat.
Praveći duge, dodaju i nove boje.
Ples i poezija im služe za nijemi razgovor.
U očima im je svemir.
U njihovom srcu jednostavno nema mjesta nizašta drugo.
Sem za ljubav.

Postoje i one koje nijesu voljene.
I ne postoje radnje koje se rade udvoje koje ih zanimaju.
Ne postoji tema od koje će im srce zaigrati.
Ne postoji prizor od kojeg će im oko zasijati.
U očima im je daljina.
U njihovom srcu jednostavno nema mjesta nizašta drugo.
Sem za ljubav.

Postoje i muškarci koji to nikada neće shvatiti.
Jedan.
Mnogi.
Svi.
Možda ih oni i vole.
Na neki svoj način.
(Kažu.)
A i Pariz bi mogao biti tako divan u proljeće.