POPLAVA HUMANOSTI

Proljeće. Moje najdraže doba u godini. Pisala sam vam o tome i prošlog proljeća. Obožavam njegove mirise, zvuke, boje, osmijehe, lepršavost. Volim sebe u proljeće. Ovog proljeća, u onom dijelu koje ljetu hita, voda je odlučila da nas odvoji i spoji. Jedne od drugih, jedne ka drugima, jedne sa drugima, jedne za drugima. Da nas podsjeti. Da nas vrati. Jedne Drugima.

Ovo proljeće ostaće upamćeno po poplavama koje su zadesile Srbiju, Bosnu, Hrvatsku. Da li to ide s godinama ili s roditeljstvom, tek, nesreća tih znanih i neznanih ljudi, pogodila me je više nego ikad. Eto. I dok vam ovaj tekst pišem, glava me boli od tuge koju brižno sakupljam ovih dana. I pratim što se dešava i ne umijem da definišem da li sam više tužna zbog poplava ili srećna kada vidim kako se cijela Juga (jedna avlija) na noge digla da pomogne. Napisah na FB statusu: Ocemo li ikad naučit. Samo jedni druge imamo. Mi smo raja. Ovi veliki, nalickani su šminka i foleraj. Malo grublje od moje uobičajene terminologije, al tako bi. I shvatam, nikad neću prestati da osjećam svojim sve te narode i narodnosti zemlje u kojoj sam rođena. Jugoslavije. I nisam jedina. Znam. Svakolika podrška koja je iz Crne Gore otišla komšijama, nemjerljiva je. Opet se moja divna mala zemlja pokazuje onakvom kakva znam da jeste. Oduvijek je tako. Osjecam to u svakoj svojoj pori.

Srce joj je veće od nje same.

I nije važno koliki smo mi, a koliko smo dali. I nije važno koliko imamo, a koliko dajemo. I nije važno koliko nas ima a koliko nas je otišlo da pomogne. I nije važno koliko stotina hiljada eura, konzervi, ćebadi, sapuna, kilograma brašna i litara vode je otišlo u Srbiju, Bosnu, Hrvatsku. Važno je da smo ostali ljudi. Vazno je da smo nakon ružnih devedesetih ušli u ovu trećemilenijumsku četrnaestu bolji. Bolji.

Živeći svako kako umije, morate priznati da se, češće nego što nam prija, ipak, zapitamo kud se zakopa ono zrno ljudskosti... U što se to pretvaramo... Zašto se plašimo dobrote. Zar je iko ikad osiromašio od davanja? Kad ono, zrno izraslo, izlistalo, procvjetalo u najdivnije boje koje ni sami nismo slutili da možemo iznjedriti. Dobri smo. Ljudi smo. Jesmo. Budimo.

Što je to? Kad je neko ispred nas, znamo ga cio život, uzimamo ga zdravo za gotovo i ni ne pomišljamo da bi trebalo da budemo milosrdni. Ni ne želimo da primijetimo da nas neko treba. Nismo tu. A kad nevolja zadesi susjede, eto nas, tu smo, svi na nogama, rukama, glavama! 

Ma što je to? Ni ne usuđujem se da pomislim da sam kadra otkriti tu zavrzlamu. Oni kojima nisam ni do koljena ne uspješe, kud ću ja? 

Ali, stvarno, što je to? Ne znam. 

Možda vam ova moja priča zvuči suviše banalno, patetično, prazno, kako vidjeh da komenetarišu izlive emocija onih koji brinu. Možda. Pa dobro. Šta da se radi. 

Banalno, patetično, prazno, kako god ko voli.

Moje srce je puno. Sva ona voda što se izlila u komšiluku u njega se smjestila. 

I pretvorila u ljubav. 

I sad se fino ljuljuškam.

I svoju zemlju. I ljude. I sebe. Ja tako volim.

* Tekst je objavljen u junskom broju magazina Shopping Lista 2014.