Nedjelja. Sama u svom svijetu, preslazem ovonedjeljne utiske. Bilo je bas kako treba. Aktivno, ispunjeno, nadahnuto.
Poseban utisak na mene su ostavila dva dogadjaja koja su podrazumijevala okupljenje velikog broja ljudi.
Prvi se desio u cetvrtak, u Bečićima na Spark konferenciji, a drugi juce, na svadbi jedne divne clanice moje sire porodice.
Na Sparku se otvara jedna nevjerovatna freska energija, cista, obecavajuca, puna neke izvjesne nade za bolje sjutra. Ne, nisam pogrjiesila, bas tako je dozivljavam, kao izvjesnu nadu, sto god to kome znacilo ili ne znacilo.
I idem tamo vec drugu godinu za redom i bukvalno kao da se prikopcam na izvor te lijepe sile i akumuliram. Pripunim se, dodam svoj lilavila smek i sirim dalje. To je to.
I znam otkud je krenulo. Od ljudi. Od zadovoljnih, otvorenih, vrijednih, lijepih, pametnih, ljudi, fokusirenih na cilj, ljudi koji se iskreno daju i vjeruju u svoj projekat. Znam da je tako jer se to osjeca. A ko umije i zeli da vidi, vidi da je tako. Ekipo, kapa dolje. Odlicnu stvar radite i uzivajte u plodovima svog rada, a tek cete da vidite sto cete postici sa takvim pristupom. Nek i tada budem tamo da svjedocim.
Slika druga: juce, svadba, mnogo svijeta, znanog i neznanog. Dotjeranog. Nasmijanog. Radosnog. Sjetnog. Onog koji trazi. Onog kojeg traze. Onog koji se pita i kojem misli lutaju. Tu je i cijeli jedan samo svoj, a svaciji svijet: porodica. Oni od kojih nastajemo, od kojih ucimo da zivimo, koji su nam podarili gene, koji su nam zadali zadatak da nosimo svoje ime kako valja. I opet, prikljucim se i akumuliram. Ljubav. Smijeh. Srecu. Razmjenjujem toplinu, zagrljaje, dobre misli. I u toj skupini toliko razlicitih, a toliko istih ljudi iz porodice, u kojoj se osjecam ususkano i sigurno, zapazam divan odnos roditelja mlade. I prisjecam se kada su se vjencali (bila sam tek djevojcurak, pamtim kako su se ophodili jedno prema drugom) kako su tada imali divan odnos. Gledam ih juce i shvatam da se on uopste nije promijenio. Nakon dvadeset i kusur, skoro trideset godina, oni su i dalje bliski, pazljivi i njezni jedno prema drugom. To je to, kazem sestrama.
Ljudi. Odnosi. Energije. Razmjena. Porodica.
Geni omogucavaju ili ogranicavaju. Kako izaberemo. A i medjusobni odnosi isto.
Ja danas biram preslaganje emocija u samovanju. Ako mi moze bit.
Poseban utisak na mene su ostavila dva dogadjaja koja su podrazumijevala okupljenje velikog broja ljudi.
Prvi se desio u cetvrtak, u Bečićima na Spark konferenciji, a drugi juce, na svadbi jedne divne clanice moje sire porodice.
Na Sparku se otvara jedna nevjerovatna freska energija, cista, obecavajuca, puna neke izvjesne nade za bolje sjutra. Ne, nisam pogrjiesila, bas tako je dozivljavam, kao izvjesnu nadu, sto god to kome znacilo ili ne znacilo.
I idem tamo vec drugu godinu za redom i bukvalno kao da se prikopcam na izvor te lijepe sile i akumuliram. Pripunim se, dodam svoj lilavila smek i sirim dalje. To je to.
I znam otkud je krenulo. Od ljudi. Od zadovoljnih, otvorenih, vrijednih, lijepih, pametnih, ljudi, fokusirenih na cilj, ljudi koji se iskreno daju i vjeruju u svoj projekat. Znam da je tako jer se to osjeca. A ko umije i zeli da vidi, vidi da je tako. Ekipo, kapa dolje. Odlicnu stvar radite i uzivajte u plodovima svog rada, a tek cete da vidite sto cete postici sa takvim pristupom. Nek i tada budem tamo da svjedocim.
Slika druga: juce, svadba, mnogo svijeta, znanog i neznanog. Dotjeranog. Nasmijanog. Radosnog. Sjetnog. Onog koji trazi. Onog kojeg traze. Onog koji se pita i kojem misli lutaju. Tu je i cijeli jedan samo svoj, a svaciji svijet: porodica. Oni od kojih nastajemo, od kojih ucimo da zivimo, koji su nam podarili gene, koji su nam zadali zadatak da nosimo svoje ime kako valja. I opet, prikljucim se i akumuliram. Ljubav. Smijeh. Srecu. Razmjenjujem toplinu, zagrljaje, dobre misli. I u toj skupini toliko razlicitih, a toliko istih ljudi iz porodice, u kojoj se osjecam ususkano i sigurno, zapazam divan odnos roditelja mlade. I prisjecam se kada su se vjencali (bila sam tek djevojcurak, pamtim kako su se ophodili jedno prema drugom) kako su tada imali divan odnos. Gledam ih juce i shvatam da se on uopste nije promijenio. Nakon dvadeset i kusur, skoro trideset godina, oni su i dalje bliski, pazljivi i njezni jedno prema drugom. To je to, kazem sestrama.
Ljudi. Odnosi. Energije. Razmjena. Porodica.
Geni omogucavaju ili ogranicavaju. Kako izaberemo. A i medjusobni odnosi isto.
Ja danas biram preslaganje emocija u samovanju. Ako mi moze bit.
Нема коментара:
Постави коментар