NAMAZAN-SMAZAN

Imala sam skoro poslovnu prepisku sa osobom koja je, da bi izbavila sebe i svoje pogresne poteze, pokusala da odgovornost prevali na trecu stranu, kako bi kod klijenta kog zastupa sebe predstavila u boljem svjetlu. Nista novo, reci cete. Cak i uobicajeno. Ali pitam ja vas, da li smatrate da je to ispravno. Jasno je da se greske desavaju, jasno je i da ne reaguju svi isto na greske, ali ako mene pitate, uvijek cu biti tolerantnija i blagonaklonija prema onima koji pošteno priznaju grešku i prihvate odgovornost za posljedice lose poslovne odluke. Dakle, slucaj je htio da taj "gresnik" ide dotle da u prepisci izaziva drugu stranu da se "otkrije" i sama iznese situaciju u kojoj je bilo moguce da se potkrala greska i sa druge strane i misli da je to nesto sto je njegov veliki skriveni plan. Ljudi koji su pravi nemaju sta da kriju i nemaju potrebu da se bave taktikama i strategijama, oni iznesu sto imaju, otvoreno kazu, argumentuju i konstatuju kada je nesto na mjestu ili nije.
I izvine se ako nijesu u pravu. A veliki skriveni planovi su bespotrebni.

Tuzno je kako smo "namazani".
Zapitamo li se zasto smo "namazani"?
Zasto nam je tesko reci da smo pogrijesili, da je neko drugi u pravu. Eto, da je moj nesrecni prepisnicar bio iskren i rekao da ima problem sa klijentom i da bi mu znacilo ako bi se dogovorili to i to, ja bih makar razmotrila sta mozemo da uradimo, jer je vazno njegovati kolegijane odnose i otvarati nova vrata. Ovako je samo pokazao koliko je u stvari slabic bez kapaciteta da vidi dalje ili, jos gore, bez kapaciteta da je iznese i plus i minus i prihvati korektnu pricu pa iako je na njegovu stetu. Ovako je steta koju je napravio mnogostruko veca.
Namazan-smazan.
Takvima predskazujem "usku" karijeru, onu bez rasta i razvoja. Mozda on i postane espert u svom selu, ali sa stavom "ja nisam kriv, neko drugi je", ostace u svom selu gdje je on poglavica. U stvari mozda je upravo to sto on zeli. Onda neka. Srecno bilo.
Svijet ceka jednostavne, iskrene i istinoljubive.

DVORIŠTE

Nekad se pitam jesam li ja previse analiticna. Da li je to dobro ili lose? Sve mislim da sam u prednosti sto, cini mi se, vidim šire, dalje i dublje, a nekad, opet, mislim da bi mi zivot bio jednostavniji da se zadrzim na jednoj dimenziji. Mnogo se, brate, iskomplikuje život. I sve hoću polako, razumno i korektno i sve nailazim na ono što to nije. I kažem sebi nije još vrijeme, sazreće, doći će. Odgovornost je na onima koji vide dalje, kako reče jedne prilike sjajni Čedomir Čupić. I tako jeste, vjerujem u to i postupam s tim u skladu. 

Ipak, ne mogu da ne zapazim koliko ljudi ne vide dalje od sopstvenog nosa. Nikako da počiste svoje dvorište pa krenu dalje. Da ne pričamo o tome koliko je problematično to kretanje dalje, jer je pitanje koliko iz jedne perspektive možemo biti u prilici da sagledamo sasvim drugu, jer jedno dvorište je u stvari samo sasušena zemlja, oivičena bodljikavom žicom i bilo da hoće vlasnik da izađe, bilo da hoće gost da uđe-neko bude povrijeđen. Nema želje za oživljavanjem i pripitomljavanjem dvorišta. Vlasnik je naučio da živi u svom malom izranjavanom svijetu i na neki svoj način uziva u tome. Iz takvog dvorišta ne mozes da vidiš dalje. Kriv ti je onaj ko ne moze da udje, kriva ti zemlja što je prašnjava i suva, krivo ti nebo što ne daje kišu, kiva ti ograda što je bockava. Svi su krivi. Samo nisi ti koji imaš u kući vodu s kojom mozes da navodnjavas zemlju, koji imas i sjeme da posadis biljke, imas i alat da uklonis ogradu, te zasadiš ogradu od cvijeća, prizoveš ptice, mirise i djecu....

Kako je tuzno sto ljudima ne pada na pamet da energiju usmjere na uređenje i uživanje! u spostvenom dvorištu nego, kao po nekoj kazni, stalno vode brigu o tuđem...

A svoje dvorište je izvor ljubavi, mira i snage. 

Ako se oko njega potrudimo.

GREŠKE

Zapitah se danas: zašto je ljudima tako teško da priznaju greške? Sasvim je jasno da svi griješe, apsolutno svi i poznata je teza da ako samo konstatujemo da jesmo progijesili, priznamo to sebi i drugima, kao da smo pola problema koji je ta greška izazvala riješili.
Pa, zašto nam je teško da priznamo da smo pogriješili?
Zato što nam ego ne dozvoljava da prihvatimo da jesmo pogrijesili?
Zato sto nemamo kapacitet da shvatimo i prihvatimo da jesmo pogrijesili?
Zato sto se stidimo greske koju smo napravili?
Zato sto su posljedice greške koju smo napravili ozbiljne?
Zato što se pribojavamo da će izgubiti povjerenje u nas?
Vjerujem da bi ovom spisku mogli dodati jos stavki, a i ove sam pobrojala zahvaljujuci komentarima prijatelja zainteresovanih za ovu temu na mom FB statusu.

I evo mog slucaja freskog tek nekoliko minuta: necu priznati da sam pogrijesila u slucaju kad cijenim da drugoj strani uopste nije vazno moje priznanje ili izvinjenje. I iako sam zakljucila da sam pogrijesila sto sam reagovala na impulsiva nacin, da je to pogresno i da je lijepo i ispravno da kazem da sam pogrijesila, shvatam da je to gubljenje vremena i energije. Eto, ima i takvih situacija, iako, ne tvrdim da je takav epilog uvijek valjan. 

Cinjenica je da su mnoga dobra djela nastala pogreskom. Cinjenica je i da nas greske kale i cine iskusnijim i vjestijim u upravljanju buducim potencijalnim greskama. Ali je cinjenica i da neprihvatanje greske koju smo napravili moze napraviti samo gore nasem licnom razvoju.

I ne ocekujem da nakon priznanja greske i pokretanja akcije da se posljedice saniraju vise necemo praviti greske. Ne. Ali necemo praviti iste greske. 

Pravicemo bolje greske :)

*Tekst je objavljen na portalu spiritus-movens.me 9. maja 2015.

TVRDNJE

Kako ljudi lako tvrde. Bez mnogo razmisljanja, spremni su i ruku staviti u vatru da ustvrde da je nesto tako kako tvrde. A sigurna sam da veliki broj njih ne učine ni najmanji napor da istraze ili provjere ili se bar zapitaju da li je ta tvrdnja na mjestu. To dođe kako reprodukovanje istine nekog drugog od koga smo tvrdnju culi ili su, pak, to neke teme oko kojih nije vrijedno umarati se, pa zasto i paziti da li cemo izreci tvrdnju ili nesto sto je ipak malo relativizuje, tipa cula sam da, mislim da...
Mozda sam ja previse oprezna, u izrazavanju, ali, nije li izrazavanje vazna stanica na putovanju nasih i tuđih misli koje hitaju ka djelima koja ce Biti ili Biti nece... Nije li vazno voditi racuna i ne dovoditi u zabludu sebe i/ili druge zbog svoje lijenosti, nemara ili zelje da ostavimo dobar utisak iskazujuci tvrdnje koje neko zeli da cuje, cime ga dovodimo u zabludu i ko zna sto još... Naravno, ovo važi za one koji su svjesni težine svojih iskaza.

A onda tvrdnje pogode cilj.
Komentrarise skoro moja majka jedan brutalan novinarski tekst u kome autor u najruznijem svjetlu iskazuje tvrdnje o ljudima koje ona zna, pa jos i o jednoj dami, sto izaziva kulminaciju njenog negodovanja... Kazem joj da ona ne mora da vjeruje u to sto pise, da ne moze znati da je novinarski tekst istinit, da mnogo vise taj tekst govori o autoru, nego o akterima i da ne treba da se nervira zbog necijeg pisanja, tim prije sto se ne nudi niti jedan dokaz da su te uvrede istinite. Mi biramo kako cemo da prihvatimo i dozivimo ono sto citamo. I to jeste tako. Uvijek mozes da iskazes svoje misljenje i na nacin kojim ne vrijedjas, ukoliko to zelis, naravno. (U konkretnom slucaju ne da nema te zelje, vec je zelja posla na suprotnu stranu. Za moj ukus neumjesno, nevaspitano i definitivno bezvrijedno.) Istina je i da ima ona stara nazovi stvari pravim imenom ali za mene pravo ime nije ono koje vrijeđa nečiju ličnost. Pravo ime je tvrdnja koja je provjerena i istinita, a koja je u javnosti izrečena na, prije svega, vaspitan način. Koji jezik ćemo izabrati da koristimo u krugu svojih najbližih, stvar je izbora i, možda, još ponečega, ali mislim da javno izrečena tvrdnja ima dodatnu težinu zbog uticaja koji moze imati na javnost.