Kako ljudi lako tvrde. Bez mnogo razmisljanja, spremni su i ruku staviti u vatru da ustvrde da je nesto tako kako tvrde. A sigurna sam da veliki broj njih ne učine ni najmanji napor da istraze ili provjere ili se bar zapitaju da li je ta tvrdnja na mjestu. To dođe kako reprodukovanje istine nekog drugog od koga smo tvrdnju culi ili su, pak, to neke teme oko kojih nije vrijedno umarati se, pa zasto i paziti da li cemo izreci tvrdnju ili nesto sto je ipak malo relativizuje, tipa cula sam da, mislim da...
Mozda sam ja previse oprezna, u izrazavanju, ali, nije li izrazavanje vazna stanica na putovanju nasih i tuđih misli koje hitaju ka djelima koja ce Biti ili Biti nece... Nije li vazno voditi racuna i ne dovoditi u zabludu sebe i/ili druge zbog svoje lijenosti, nemara ili zelje da ostavimo dobar utisak iskazujuci tvrdnje koje neko zeli da cuje, cime ga dovodimo u zabludu i ko zna sto još... Naravno, ovo važi za one koji su svjesni težine svojih iskaza.
A onda tvrdnje pogode cilj.
Komentrarise skoro moja majka jedan brutalan novinarski tekst u kome autor u najruznijem svjetlu iskazuje tvrdnje o ljudima koje ona zna, pa jos i o jednoj dami, sto izaziva kulminaciju njenog negodovanja... Kazem joj da ona ne mora da vjeruje u to sto pise, da ne moze znati da je novinarski tekst istinit, da mnogo vise taj tekst govori o autoru, nego o akterima i da ne treba da se nervira zbog necijeg pisanja, tim prije sto se ne nudi niti jedan dokaz da su te uvrede istinite. Mi biramo kako cemo da prihvatimo i dozivimo ono sto citamo. I to jeste tako. Uvijek mozes da iskazes svoje misljenje i na nacin kojim ne vrijedjas, ukoliko to zelis, naravno. (U konkretnom slucaju ne da nema te zelje, vec je zelja posla na suprotnu stranu. Za moj ukus neumjesno, nevaspitano i definitivno bezvrijedno.) Istina je i da ima ona stara nazovi stvari pravim imenom ali za mene pravo ime nije ono koje vrijeđa nečiju ličnost. Pravo ime je tvrdnja koja je provjerena i istinita, a koja je u javnosti izrečena na, prije svega, vaspitan način. Koji jezik ćemo izabrati da koristimo u krugu svojih najbližih, stvar je izbora i, možda, još ponečega, ali mislim da javno izrečena tvrdnja ima dodatnu težinu zbog uticaja koji moze imati na javnost.
Mozda sam ja previse oprezna, u izrazavanju, ali, nije li izrazavanje vazna stanica na putovanju nasih i tuđih misli koje hitaju ka djelima koja ce Biti ili Biti nece... Nije li vazno voditi racuna i ne dovoditi u zabludu sebe i/ili druge zbog svoje lijenosti, nemara ili zelje da ostavimo dobar utisak iskazujuci tvrdnje koje neko zeli da cuje, cime ga dovodimo u zabludu i ko zna sto još... Naravno, ovo važi za one koji su svjesni težine svojih iskaza.
A onda tvrdnje pogode cilj.
Komentrarise skoro moja majka jedan brutalan novinarski tekst u kome autor u najruznijem svjetlu iskazuje tvrdnje o ljudima koje ona zna, pa jos i o jednoj dami, sto izaziva kulminaciju njenog negodovanja... Kazem joj da ona ne mora da vjeruje u to sto pise, da ne moze znati da je novinarski tekst istinit, da mnogo vise taj tekst govori o autoru, nego o akterima i da ne treba da se nervira zbog necijeg pisanja, tim prije sto se ne nudi niti jedan dokaz da su te uvrede istinite. Mi biramo kako cemo da prihvatimo i dozivimo ono sto citamo. I to jeste tako. Uvijek mozes da iskazes svoje misljenje i na nacin kojim ne vrijedjas, ukoliko to zelis, naravno. (U konkretnom slucaju ne da nema te zelje, vec je zelja posla na suprotnu stranu. Za moj ukus neumjesno, nevaspitano i definitivno bezvrijedno.) Istina je i da ima ona stara nazovi stvari pravim imenom ali za mene pravo ime nije ono koje vrijeđa nečiju ličnost. Pravo ime je tvrdnja koja je provjerena i istinita, a koja je u javnosti izrečena na, prije svega, vaspitan način. Koji jezik ćemo izabrati da koristimo u krugu svojih najbližih, stvar je izbora i, možda, još ponečega, ali mislim da javno izrečena tvrdnja ima dodatnu težinu zbog uticaja koji moze imati na javnost.
Нема коментара:
Постави коментар