GREŠKE

Zapitah se danas: zašto je ljudima tako teško da priznaju greške? Sasvim je jasno da svi griješe, apsolutno svi i poznata je teza da ako samo konstatujemo da jesmo progijesili, priznamo to sebi i drugima, kao da smo pola problema koji je ta greška izazvala riješili.
Pa, zašto nam je teško da priznamo da smo pogriješili?
Zato što nam ego ne dozvoljava da prihvatimo da jesmo pogrijesili?
Zato sto nemamo kapacitet da shvatimo i prihvatimo da jesmo pogrijesili?
Zato sto se stidimo greske koju smo napravili?
Zato sto su posljedice greške koju smo napravili ozbiljne?
Zato što se pribojavamo da će izgubiti povjerenje u nas?
Vjerujem da bi ovom spisku mogli dodati jos stavki, a i ove sam pobrojala zahvaljujuci komentarima prijatelja zainteresovanih za ovu temu na mom FB statusu.

I evo mog slucaja freskog tek nekoliko minuta: necu priznati da sam pogrijesila u slucaju kad cijenim da drugoj strani uopste nije vazno moje priznanje ili izvinjenje. I iako sam zakljucila da sam pogrijesila sto sam reagovala na impulsiva nacin, da je to pogresno i da je lijepo i ispravno da kazem da sam pogrijesila, shvatam da je to gubljenje vremena i energije. Eto, ima i takvih situacija, iako, ne tvrdim da je takav epilog uvijek valjan. 

Cinjenica je da su mnoga dobra djela nastala pogreskom. Cinjenica je i da nas greske kale i cine iskusnijim i vjestijim u upravljanju buducim potencijalnim greskama. Ali je cinjenica i da neprihvatanje greske koju smo napravili moze napraviti samo gore nasem licnom razvoju.

I ne ocekujem da nakon priznanja greske i pokretanja akcije da se posljedice saniraju vise necemo praviti greske. Ne. Ali necemo praviti iste greske. 

Pravicemo bolje greske :)

*Tekst je objavljen na portalu spiritus-movens.me 9. maja 2015.