Razmišljam nešto, svi nezadovoljni. Generalno. Životom.
Kod nas (a mislim i ne samo kod nas) prethodno se nadopunjava formulom:
ŽIVOT=ZARADA.
I kad krenem da raščlanim i život i zaradu i zadovoljsto i nezadovoljstvo, dođem do jednog. Do čovjeka. Do ljudskih osobina. Do vrijednosti koje čovjek gaji i upražnjava.
Kažu riba od glave smrdi. To mu dođe da je za nezadovoljstvo naroda kriva vlast. A, opet, tu vlast bira narod. Zatvori se krug. Kakvi smo to mi ako biramo vlast kojom nijesmo zadovoljni?
Zavisni? Od vlasti? Zar se sve svodi na vlast? Zar je jedini kvalitet, sreća, zadovoljstvo i suprotno tome u vlasti?
Ovo, u stvari, uopšte ne treba da ide u pravcu kritike ili pohvale vlasti. Ne, to nije tema. Tema je zašto smo takvi kakvi smo i da li želimo da se promijenimo.
Ipak, kako se oko nje sve vrti, ajmo prvo o vlasti, jer i u njoj su neki ljudi koji žive svoje vrijednosti. U vlasti, u smislu aparata koji upravlja zemljom, kao i u bilo kojoj drugoj kompaniji, organizaciji, udruženju, postoje vrijedni i lijeni, pošteni i nepošteni, vođe i sljedbenici. One najbliže predsjedniku (države, parlamenta, vlade), isto kao i u kompaniji direktor, bira predsjednik. Koji je kriterijum? Najvažniji kriterijum je pripadnost partiji. Zatim idu ostali. Onda najbliži biraju sebi najbliže, a sebi najbliži, opet, sebi najbliže. I ako kriterijum nije pripadnost partiji, onda je to, definitivno, povjerenje. E sad, na nižim nivoima, zastupljen je i kriterijum, pripradnost porodici, prijateljima, ostalim interesnim grupama... Ima tu i iskustva i znanja i nivoa obrazovanja, ali i među tim i takvim kriterijumima, prednost se ipak da onima s početka priče. Idelano je da zadovolje najmanje jedan kriterijum iz prve i jedan iz druge grupe.
I da se razumijemo. Nemam ja ništa protiv da ljudi koji snose ogromne odgovornosti biraju svoje prve saradnike. Nikako. To je sasvim ispravan put, jer do rezultata se moze doci samo vrijednim radom koji moraju da iznesu sposobni, oni koji će biti privrženi cilju i svom nadležnom. To, dakako, podrazumijeva i dizanje glasa protiv ili ukazivanje na greške i pogrešne pravce cilja, ukoliko se takvo što otvori. To su ljudi od znanja i povjerenja.Ono što tu, često, nedostaje je integritet.
Ima tu jedna caka. Kada određeni ljudi od znanja i povjerenja dođu na pozicije, kreće transformacija. Unutrašnja. Postaju straaaašno važni jer obavljaju važan posao=upravljaju novcem, ljudima. Tako je to u njihovim glavama. (Prije desetak i kusur godina, zamalo me rođeni ego zaveo da upadnem u tu zamku. Srećom, zamalo; na vrijeme sam se osvijestila, išamarala ego i uvidjela kakav je to privid i koliko je to štetno) E sad, ako posmatraš da je tvoj posao važniji od drugog i da ti to daje za pravo da živiš bahatost, to najviše govori o tebi. Ja smatram da je svaki posao važan i da je jako važno da svaki posao obavljamo vrijedno i nabolje što umijemo. Ali pozicija ne smije da daje za pravo nikome da se ponaša nečasno i bahato.To sve u slučaju izostanka integriteta kod gore pomenutih ljudi od znanja i povjerenja. Ako je isti, pak, tu, imamo rukovodioce dobrog kova. Prave modele na koje se buduci mladi lideri valjaju ugledati. Ovako, ugledaju se na one druge i to ima postaje obrazac koji je pravilan, jer funkcioniše. I prenosi se s koljena na koljeno. I postaje očekivano ponašanje u koje se ukplapaš. Dokle? Odgovor je jednostavan: dok se ne donese i sprovede odluka da je integritet u sprezi sa znanjem najvažniji kriterijum, važniji od pripadnosti partiji ili bilo kojoj interesnoj grupi.
Svi smo čuli priče kako moć opija. I sigurno da je tako. Onima koji to dozvole i onima za koje je moć nešto što crpe iz vana. Nego mene više zanima šta je moć i ko nam je daje, a ko uzima. Moć, po uvriježenom tumačenju, daje vlast, pozicija, novac kojim gazduješ. Za mene, moć je u meni i mom odnosu prema svemu što je u meni i oko mene. I prema poziciji. Ako ja dozvolim da moja lična moć-da budem vladarkom svojih percepcija, vrijednosti i ubjeđenja poljulja ova Spoljna Moć, ja sam u stvarni lišena Moći.
Bila sam skoro u jednoj situaciji u kojoj mi je servirano da iskoristim tu Lažnu moć i ostvarim ličnu korist. Odbila sam, naravno, ali i podijelila sa pretpostavljenim koji mi je rekao "ja sam znao da ti tome možeš da se odupreš". A da li svi pretpostavljeni znaju da oni koji su im najbliži i koje su, većinom, oni birali, mogu tome da se odupru. Zato što je to ispravno. Mislim da ne znaju. Mislim čak i da o tome ne vode računa. E zato smo tu đe smo.
Jedan potpuno naopak obrazac ponasanja je postao standard. I ljudi se uklapaju u taj standard. U nešto što su devedesete utemeljile kao novi sistem vrijednosti u kome važi pravilo: sposoban=snalažljiv=kradljivac=dobar glas.
U kupovinu i prodaju sebe samih.
Za par kila sira i brendirani komad odjeće.
Samo miran san donosi mir i istinsku sreću.
Samo miran san.
Kako spavate?
Kod nas (a mislim i ne samo kod nas) prethodno se nadopunjava formulom:
ŽIVOT=ZARADA.
Kažu riba od glave smrdi. To mu dođe da je za nezadovoljstvo naroda kriva vlast. A, opet, tu vlast bira narod. Zatvori se krug. Kakvi smo to mi ako biramo vlast kojom nijesmo zadovoljni?
Zavisni? Od vlasti? Zar se sve svodi na vlast? Zar je jedini kvalitet, sreća, zadovoljstvo i suprotno tome u vlasti?
Ovo, u stvari, uopšte ne treba da ide u pravcu kritike ili pohvale vlasti. Ne, to nije tema. Tema je zašto smo takvi kakvi smo i da li želimo da se promijenimo.
Ipak, kako se oko nje sve vrti, ajmo prvo o vlasti, jer i u njoj su neki ljudi koji žive svoje vrijednosti. U vlasti, u smislu aparata koji upravlja zemljom, kao i u bilo kojoj drugoj kompaniji, organizaciji, udruženju, postoje vrijedni i lijeni, pošteni i nepošteni, vođe i sljedbenici. One najbliže predsjedniku (države, parlamenta, vlade), isto kao i u kompaniji direktor, bira predsjednik. Koji je kriterijum? Najvažniji kriterijum je pripadnost partiji. Zatim idu ostali. Onda najbliži biraju sebi najbliže, a sebi najbliži, opet, sebi najbliže. I ako kriterijum nije pripadnost partiji, onda je to, definitivno, povjerenje. E sad, na nižim nivoima, zastupljen je i kriterijum, pripradnost porodici, prijateljima, ostalim interesnim grupama... Ima tu i iskustva i znanja i nivoa obrazovanja, ali i među tim i takvim kriterijumima, prednost se ipak da onima s početka priče. Idelano je da zadovolje najmanje jedan kriterijum iz prve i jedan iz druge grupe.
I da se razumijemo. Nemam ja ništa protiv da ljudi koji snose ogromne odgovornosti biraju svoje prve saradnike. Nikako. To je sasvim ispravan put, jer do rezultata se moze doci samo vrijednim radom koji moraju da iznesu sposobni, oni koji će biti privrženi cilju i svom nadležnom. To, dakako, podrazumijeva i dizanje glasa protiv ili ukazivanje na greške i pogrešne pravce cilja, ukoliko se takvo što otvori. To su ljudi od znanja i povjerenja.Ono što tu, često, nedostaje je integritet.
Svi smo čuli priče kako moć opija. I sigurno da je tako. Onima koji to dozvole i onima za koje je moć nešto što crpe iz vana. Nego mene više zanima šta je moć i ko nam je daje, a ko uzima. Moć, po uvriježenom tumačenju, daje vlast, pozicija, novac kojim gazduješ. Za mene, moć je u meni i mom odnosu prema svemu što je u meni i oko mene. I prema poziciji. Ako ja dozvolim da moja lična moć-da budem vladarkom svojih percepcija, vrijednosti i ubjeđenja poljulja ova Spoljna Moć, ja sam u stvarni lišena Moći.
Jedan potpuno naopak obrazac ponasanja je postao standard. I ljudi se uklapaju u taj standard. U nešto što su devedesete utemeljile kao novi sistem vrijednosti u kome važi pravilo: sposoban=snalažljiv=kradljivac=dobar glas.
U kupovinu i prodaju sebe samih.
Za par kila sira i brendirani komad odjeće.
Samo miran san donosi mir i istinsku sreću.
Samo miran san.
Kako spavate?
Нема коментара:
Постави коментар