BUDI ONO ŠTO JESI, SVIJET ĆE SE PRILAGODITI

Kad sam bila tinejdžerka pročitala sam u Bazaru ili Praktičnoj ženi, magazinima koje je čitala moja majka, kako neka dama, poznata glumica ili model, ne sjećam se više, ima poseban tretman njege predjela oko očiju. Ta dama je, kako je pisalo, stavljala deblji sloj Nivea kreme na predio oko očiju i sa bijelim masnim polukrugovima išla na spavanje. Pokušah to da primijenim tada i nešto mi bi tu čudno. Srećom, nije dugo trebalo da shvatim da to baš i nije ispravno. Umišljam li (ili ne) da su mi se od toga pojavile sićušne loptice u predjelu podočnjaka, pojma nemam. Tek, i danas ih imam.

Danas, kada sam zrela žena, pročitam nekad neki tekst ili pogledam neki prilog na tv-u na temu ženske ljepote i zapazim kvalifikacije i poruke koje se tamo mogu naći. Krupnije žene (čitaj: ja) imaju "nedostatke na tijelu" zato što nemaju proporcije koje je tamo neko propisao kao idealne. (Jadne mi.) I nije samo to, bez obzira na kilograme koje nam mjere, imamo i žene sa nogama "na o", "na iks" i ko zna koja sva slova. (A one što im "voz može proć između"?) Zatim, one širokih kukova, uskih ramena, malih grudi, ogromne zadnjice, kvrgavih prstiju. (U doba kad me je to diralo govorilo se da je neka žena ravna kao daska petica ili je građena kao boca kokakole, a sad vjerovatno ima nekih sočnijih opisa koji jednostavno do mene ne dopiru. Jer tako hoću.) 

I tako. I nemam ja problem da nazovemo stvari pravim imenom, ali imam da se vrijeđamo, kvalifikujemo i odnosimo prema drugačijem kao da je s greškom. Pa još i da nam takve poruke plasiraju mediji. E, da, i ovo je zanimljivo: situaciju u kojoj je tamo neku Mnogo Popularnu Manekenku ostavio Super Plaćeni Košarkaš novnarka opisuje, "a što ćemo mi, obične, žene, kad je nju takvu, savršenu, ostavio taj i taj". I što sad? Ako nismo po mjeri poznatih i slavnih ili po mjeri urednika i novinara, mi smo za baČit. Ma nemojte.

I kako kažu sa Top Šopa: I TO NIJE SVE! Sigurno ste se susreli s kvalifikacijama pristojne i nepristojne debljine. Molim?! A zapitaju li se ti kvalifikatori o svojoj pristojnosti kada daju takve ocjene, ili je važnije okarakterisati drugog... Odgovor znamo i vi i ja.

Zapita li se neko ko ima pravo da šalje diskriminišuće poruke? Da li neko odgovara za to? Zabrine li se neko što se mladi ljudi koji tek formiraju svoje mišljenje o mnogim stvarima i pojavama upijaju poruke koje čitaju, a onda ih žive. Da li je to nekome, uopšte važno? Ili je najvažnije prodati priču.

Žena koja nije fit, nije lijepa. Žena koja se ne uda za nekog "paraša" nije se dobro udala. Žena koja se udala za "paraša", a pri tom je prelijepa, nije dovoljno vrijedna ako je "paraš" ostavi, jer je, jelte, "paraš=vrhovno božanstvo". Kakve besmislice. 

Zene, lijepe smo. Budimo ono sto jesmo. Ne slušajmo one koji nam lijepo ne misle.

I još nešto da vam kažem.
Od kad sam prestala da slušam te grozne poruke koje nam nameću upravo oni koji ne vole sebe, postala sam ljepša.
Sebi. 

Stvarno.  :)


* Tekst je objavljen u oktobarskom broju magazina Shopping Lista 2014.