LJUBIMCI I PRIMITIVCI

Vraćam se sinoć iz pozorišta, samo što ne letim od divne energije koju sam udisala dva sata na koncertu Crnogorskog simfonijskog orkestra i odlučim da savršeno veče zaokružim šetnjom do kuće.

Opijena utiskom konstatujem da sam prvi put vidjela uživo marimbu, (a bogami joj se i približila i dodirnula je :) ) i totalno ushićena dijelim utiske sa prijateljicom.

I dok riječima vraćam slike božanstvenog plesa umjetnika koji je oživio to čudo sastavljeno od pločica i cijevi, hodamo uzanim neosvijetljenim trotoarom pored parka i poklizam se. Sreća, ravnoteža me ne izdade i ostadoh u vertikali. Napregnem vid da u mraku otkrijem u što sam to ugazila, kad ono-pseći izmet. Aaaaaaaaaaa!

Na putu do kuće, koji je trajao dvadesetak minuta hoda, naišla sam na još tri gomilice iste materije pretpostavljam, različitih ispuštača. 

I vratim se u ne tako davno vrijeme kada su moja djeca bila mala i kada smo išli u parkove sa kanticama, lopaticama, grabuljicama... kada su kad hoćeš u pijesku znali da "otkriju" navedenu materiju. Pa koju godinicu kasnije, Dina krene da bere cvijeće, ugazi... Novak igra lopte s drugarima, vrati se s umazanim patikama i tako. Ni ja nijesam bila bolje sreće. Znate o čemu pričam. Nema ko od vas nije imao doživljaj iste ili slične kategorije.

I onda smo mi dobili petog člana porodice. Labradora Vilija, najslađe stvorenjce na planeti Zemlji. Pričala sam vam o njemu. Prvo što smo se dogovorili je kako da rasporedimo obaveze koje idu uz život sa psom u stanu, a zatim je išlo i lijepo ponašanje kada smo sa psom vani. Jedna od najvažnijih stvari je bila da se uvijek gleda što pas njuška da ne bi pojeo nešto što mu može ugroziti zdravlje i da se uvijek sa sobom nosi kesica da se pokupi njegov izmet. Dakle, nema izvlačenja tipa uradio je to na travi, to je prirodno đubrivo. Ako je! U istu tu travu doći će neka nova Dina da ubere mami bijele rade i neki novi Novak da igra lopte s drugarima, pa će njihove mame da čiste cipelice ili, ne daj Bože, ručice i lice. Da ne govorimo o mogućim zdravstvenim problemima ukoliko se dođe u dodir sa izmetom bolesne životinje.

Da li je moguće da nikome ne pada na pamet u glavnom gradu Crne Naše da su njihovi ljubimci njihova odgovornost i da je očekivano ponašanje da se pokupi njihov izmet, a ne da se ostavi tu gdje je. "Važno" je da ljubimci imaju fensi odežde. Pa, zaBoga! (Izvinjavam se onom promilu Podgoričana koji se pridržava lijepog ponašanja sa psom na ulici.) 

Doduše, ima tu i druga strana priče. Više puta su mene krenuli da opominju zato što moj pas to ne obavi na travi ili što god da im je u glavi, a oni brže bolje požure da opomenu. Možete mislit koliko je to brzo kad ja navlačim kesicu na ruku čim vidim da Vili počne da se vrti u krug i namješta u tu specifičnu poziciju koja znači vršenje velike nužde. Ali ne, nekima je važnije da budu neprijatni prije nego li i utvrde da li je njihova pretpostavka na mjestu ili nije. I bila je suituacija kad sam eksplodirala. Baš. Ali ostade i to za mnom. Novo iskustvo i naučena lekcija više. Ma živjeću ja i sa takvima, valjda nemaju lošu namjeru, ali ne umiju da se samoartikulišu, ali mi ovi drugi, nemarni, da ne kažem nešto oštije, zaista jesu za svaku osudu.

Nego, što da radimo?

Pitam se samo kako nije na pamet palo Gradskim Ocima da im buđelari nesavjesnih ljubimcodržaca budu svijetlom tačkom potencijalnih izvora popunjavanja budžeta. Biće nemaju infrastrukturu. Evo im ideje.

Ako ne umijete da dresirate psa da to sam uradi, MOLIM POKUPITE PSEĆI IZMET

* Tekst je objavljen u aprilskom broju magazina Shopping Lista 2014.

VOLIM SE

Vala, od kad sam svjesna postala sebe i svog tijela muku mučim s viškom kilograma. Imala sam faze manjeg i većeg opterećenja tim problemom, ali ne mogu da se sjetim dana kad mi ta tema nije remetila potragu za mirom. Više ni ne znam koliko dijeta, režima, pokušaja, iskušaja i nadkušaja sam imala da bih dostigla taj zadovoljan pogled u ogledalu. Na mom putu borca sa nezadovoljstvom sobom samom, uspijevala sam i neuspijevala. Kao. I sad sam nešto, kao, u nekom programu. 

Da zavaram sebe.
Da prevarim sebe.
Da pobijedim sebe.
Ali, ne. Ne možeš da pobjediš sebe.
Nikako.
Možeš samo da razumiješ sebe i da se voliš.
Ako hoćeš.

Zamisli, svakog dana imaš nešto što te boli. Svakog Dana. Godinama. Nije fizički bol, al jeste mentalni. Zar mislite da je to lakše? O, ne. Čak je i teže. Remeti mir. Remeti sigurnost. Remeti zadovoljstvo. Remeti emotivnu stabilnost. A takvo mentalno stanje direktno utiče na fizičko stanje. I da sam srećna što sam fizički zdrava! Što su svi moji problemčići sa fizičkim zdravljem bili lako savladivi. 

I neću ovdje ulaziti u dubinu problema zašto svoju svoju prekomjernu težinu smatram teretom i da li je uopšte to teret i kada sam počela da ne volim svoj izgled i što je uzrok tome i da li je ona zaista toliko prekomjerna i ... a bogami bi bila dobra analiza. Naučila bih i tu još nešto... Jer znate onu "kad jedno predaje, dvoje uči"... Možda nekom drugom prilikom... Sada moram da se bavim neljubavlju prema sebi.
Ljubav prema sebi jeste početak.
Svega.

Već duže vrijeme posvećena sam radu na sebi, odnosno prihvatanju sebe baš kakva jesam, pa i svog izgleda. Hoću da zavolim ono što vidim u ogledalu. Iako volim ono što je unutar mene, moja ljubav prema sebi nije cjelovita dok ne volim i svoje tijelo. Svjesno i nesvjesno pomažu mi dragi ljudi koji se nalaze na mom putu. Nekad mi daju smjernice, nekad ih sama pronalazim, a nekad one pronađu mene. A ponajviše radim sama. Traje to već neko vrijeme i imam rezultate. Naučila sam da se ne budem više tako stroga prema sebi i da nemam tako visoka očekivanja od sebe. Mislim da je to bilo velika prepreka na putu ka samoljubavi (čitaj: prihvatanju sebe baš takve kakva jesam). 

Zašto sam sebi propisala najviše moguće standarde u svemu mogućem? Otkud mi je uopšte to došlo? Zašto bi sve čega se taknem moralo da bude najbolje moguće? Zašto bih uskratila sebi ljubav ako nešto što sam uradila nije savršeno. Pa i taj moj izgled. Zašto bi morala da imam idealnu težinu? Ma ne moram! NE MORAM! Moram da budem srećna! MORAM DA VOLIM SEBE! To moram! To je osnova svake druge sreće, zadovoljstva, ispunjenosti. 

I kad do kraja prihvatim da sam najbolja u svemu što radim, ali ne najbolja na svijetu, nego najbolja u svom svijetu! tada će prestati i moji problemi sa težinom i sa svim ostalim sa čime mi se čini da još uvijek nijesam našla pravi način da se izborim ili prihvatim. Eto to vam je to. Vjerujte mi. Osjećam da je taj dan blizu i već se radujem.

Volite sebe.




* tekst je objavljen u martovskom broju magazina Shopping lista 2014.

VJENČANICA

Uticaj bajki, majki ili treći, nevidljivi član dvojca xx hromozoma, tek vjenčanica je zaista nešto posebno. I razgovaram prije neku noć sa prijateljicom dok smo čekale da se ćerkama završi čas plesa, flaute, rođendanski party drugara iz razreda, šta je već bilo na rasporedu, prolazeći pored radnje sa vjenčanicama i čujem sebe:
-Kajem se što se nijesam vjenčala u vjenčanici.
Izgovaram to 11 godina i koji dan više nakon Dana Kada Je Trebalo Da Obučem Vjenčanicu. I nekako, kao da mi je lakše. Što sam to osvijestila. Imam utisak da me je to nečinjenje pritiskalo, ono mučki nehajno, sve ove godine. Pokušavam da definišem otkud to osjećanje rasterećenja i odgovor mi dolazi iz maglovite dubine. Osjećam se kao da do sada nisam smjela to da izgovorim kako bih opravdala svoju tadašnju odluku da obučem nešto u svom stilu, ali praktično, da mi ostane da ga nosim i poslije vjenčanja...  Zvuči mi jako čudno na prvu misao. Ali nije. Sada nije.

U svojim dvadesetim i ranim tridesetim imala sam očekivanja od sebe, velika i zahtjevna, jer ja to mogu: da budem pametna, razumna, praktična, da vodim računa o budućim potezima, da ne pravim dramu, da komplikujem život ni sebi ni ljudima oko sebe, da ne rastužujem najbliže zbog očekivanja koja ne mogu da mi ispune.
Da, velika je to cifra bila. I tada, a i danas. Mnogo. A ja, kako sam od malena naučila da ne zavisim od drugih, ma koliko ti drugi bili moji najbliži koji to što ja nazivam zavisnošću, u svari prevode kao ljubav, odlučna sam da sve svoje sama radim, biram, organizujem, realizujem.
Kako sam samo bila nepametna.
Ipak, radila sam onako kako sam u tom trenutku smatrala da je najbolje.
Uglavnom, da se razumijemo, lijepo sam ja izgledala i zadovoljna sam bila onim što sam vidjela u ogledalu. Ne bih baš umjela da vam definišem šta se unutra dešavalo. Zbog uzbuđenja, očekivanja, upitanosti zbog puta u nepoznato, odvojenosti od moje mile Podgorice ili nekog osjećaja koji tada nijesam umjela da prepoznam. Ko će ga znati. Znam samo da nijesam znala što me čeka. Pa sam još u To ušla u nevjenčanici.

Vjenčanica. Princeza. Vjenčanica. Bajka. Vjenčanica. Nježnost. Vjenčanica. Žena. Vjenčanica. Želja.
Znate, ako nam je nešto baš važno, nađe se i način da se to ostvari. Ne gušimo čistu želju radi razuma. Želja je ljubav prema sebi. Samo neka je iskrena, čista i snažna. Nemojmo se plašiti. Tako često se krijemo iza sigurnosti i ne dozvoljavamo željama ni da provire. Želimo, želimo, želimo i doželjećemo. Ma, hoćemo!
Eto, ja mnogo želim da nekad obučem vjenčanicu. Da imam fotografiju u vjenčanici. Ma može i u starkama! Nije važan povod. Ali baš želim. I ostvariću tu svoju želju. Baš hoću.

Molim vas, ako vam zasija i najmanji zračak želje, pa ono, tek i u prolazu nanese misao da se vjenčate u vjenčanici, dopustite mu da izađe, da naraste i zasija. Zamislite sebe u vjenčanici, doživite taj osjećaj. Onda odlučite da li je vjenčanica za vas ili nije.

Odoh da želim. Šaljem vam sliku u vjenčanici. ;)

*Tekst je objavljem u februarskom broju magazina Montenegro ShoppingLista

Nevjerovatna Indija

Svaki čovjek se rodi sa nekom srećom. Moja je da imam prijatelje. Otvoreno i hrabro srce u njedrima mene čini srećnom. Kad se sve to zbroji, sreća, sudba ili slučaj odluči da se nađem u Indiji. Beskrajno Hvala.

SLIKA PRVA: SVAKODNEVNI "OBIČNI" NJU DELHI
Nebo iznad Delija je sivo. Bukvalno. Saobraćajne gužve su život ovog grada u kome živi skoro 14 miliona stanovnika. Mislila sam da su podgorički vozači najveći virtuozi za volanom, ali sam se prevarila. Vozači u Deliju su čarobnjaci. Tuk-tuk, rikša, kombi ili putnički automobil učestvuju u ludoj trci koja traje 24 sata dnevno na putevima koji imaju po 3-4 kolovozne trake u jednom pravcu... Povlašteni učesnici u saobraćaju su, naravno, krave, u u drugim gradovima koje sam posjetila, poput Džaipura i Udajpura, kamile i slonovi su, takođe, prevoznici roba i ljudi. Pored tih i takvih ulica, na mjestu gdje bi trebalo da je trotoar, a u stvarnosti je zemljai prašina, srećnici imaju prizemne sklepane kućice, poput onih "izumrlih" buvljaka i tu prodaju raznorazne proizvode, od cigareta i pića do garderobe. Oni koji nemaju tu sreću da ih takva straćara štiti, sasvim prirodno, čini se, žive svoj život ispod sivog neba na prljavoj zemlji: pripremaju razne ulične specijalitete poput nan-a, prodaju prekrasno voće i porvće poređano na šarenim platnima, neki se briju i šišaju, a ako imaju sreće, mogu čak i da se ogledaju u ogledalu nekim čudom okačenom o zgosnu ogradu, drvo ili štogod. Na ulici se i vade zubi. Na ulici se i spava. Zamišljam ih u vrijeme monsuna. I sve to gledate svakog dana iz automobila u kome se vozite do nestvarnih kulturno-istorijskih znamenitosti ili šoping mola u elitnom dijelu grada.

SLIKA DRUGA: TADŽ MAHAL
Grad Agra u državi Utar Pradeš, U sjevernom dijelu Indije i, naravno, Tadž Mahal. Vodič koji, za razliku od većine Indijaca koji ih koriste, govori razgovjetan engleski, kaže mi kako u Agri imaju tri velika problema koji počinju na slovo p: polution, politicialns i people. Ovo prvo su uspjeli dijelom da riješe, makar kad je popularni Tadž u pitanju: 50km oko zdanja zabranjene su bilo kakve industrije koje zagađuju vazduh i koje bi mogle da štete prekrasnom bijelom mermeru od kojeg je sačinjena. To znači da nema ni saobraćaja, već se do Tadža vozimo u specijanom vozilu na električni pogon, a uz ulaznicu dobijamo specijalne navlake za cipele koje štite podove Tadža.
A Tadž Mahal? Ah, Tadž Mahal... Baš kao što se ni ljubav riječima nikad dovoljno dobro ne može opisati, ova ljepota ljubavi se može opisati samo srcem. Gledam i vjerujem. (Zamišljam da sam ja mogulska carica i sa me moj car Ovoliko voli... Pa šta, imam pravo na to! :)) Srce osjeća ljepotu te 22 godine građene ode ljubavi. Kada je nakon rođenja četrnaestog djeteta Mumtaz Mahal 1631, umrla, njen suprug, mogulski car Šah Džahan je naredio da se iznad njenog groba sazida "grobnica kakvu svijet nije vidio". Bijeli mermer od koga je sagrađena ova Ljepota Palata na površini sadrži kristale, tako da Tadž u različito doba dana dobija odsjaj različite boje. Mermer propušta svjetlo tako da kada na njega stavite direktan izvor svjetlosti, svjetlost probija kroz njega. Ukrasi imaju i hindiske i islamske elemente. Sve je savršeno simetrično. Neke šare na palati sadrže i citate iz Kurana, kao i optičke varke. Na svodu ima jedna šara koja podsjeća na portret Ajnštajna. Čitam da istoričari Tadž nazivaju snom u mermeru. Opravdano.

SLIKA TREĆA(zbog ogrničenog prostora, nužno okrnjena): POVRATAK U DELHI
Bahá'í House of Worship Lotus hram, inspirisan cvijetom lotosa, sastoji se od 27 latica, po 9 u svakom redu, sačinjenih od bijelog grčkog mermera u kome sve religije mogu slaviti svog boga, Yantara Mantra (instrument i formula) koja sadrži 13 arhitektonskih astronomskih instrumenata izgrađenih prije skoro 300 godina i koja je služila za mjerenje vremena, kretanja sunca, mjeseca i planeta, Qutb Minar i njegovi spomenici pod zaštitom UNESCO-a, sadrađen početkom 12, vijeka, a koji je u svijetu najviši minaret sagrađen od cigli i još mnogo neizrecivo lijepih zdanja, vjerujem, jedan su od zaista brojnih razloga koji su ovu čudesnu zemlju naveli da osmisle slogan "Nevjerovatna Indija". Takvim vidim i moj put.

* Tekst je pisan za dnevni list Vijesti i objavljen 12.12.2010.

ĆUTANJE

Odobravanje.
Mudrost.
Zlato.
Oprez.

Nezainteresovanost.

Neznanje.

Kukavičluk.
Kraj.

Dan Kada Boli Nemanje

Trebalo je da se završi juče. Tako sam odredila. A, opet je tu.

Nemanje.
Želje. Inspiracije. Nježnosti. Razumijevanja. Zajedništva. Zagrljaja. Ljubavi.

Slušanja. Pažnje. Topline. Davanja. Primanja. Ljubavi.
Dan Koji Mora Da Prođe.
Dan Kada Želim Da Nisam.

Ćutala bih. Tihovala. Žmurila. Samovala.
Nemala bih se.
Nek prođem. Nek prođe.
Dan Kada Boli Nemanje.

DOMAĆE ŽIVOTINJE, DIJAGNOZE, POGRDICE (smislih li ja ovo opet novi izraz-pogrdice :))

Prije devet godina, kad je moj sin Novak bio u jaslicama državnog vrtića, sa njim u grupi bila je djevojčica koja se zvala Vanja. Još nije imala godinu dana. Kad sam jedne prilike došla da uzmem Novaka, bilo je vrjeme ručka, Vanja je stajala u krevecu ručica ispruženih ka vaspitačici i plakala. Valjda je trazila da bude prva nahranjena ili štogod da joj je falilo. Vaspitačica joj je prišla obrativši joj se: -a što plačeš, kozo jedna, a ti si mi prva, pa tebi ću prvo dat' da jedeš.

Kozo, kravo, ćurko, gusko, svinjo, životinjo, đubre, smeće, idiote, kretenu, glupane, gov.., kučko, budalo, magarče, konju, ovco, kokoško, nesoju, govedo,... nastavi niz.

Ovo su riječi kojima određeni ljudi nazivaju svoju djecu, sestre, braću, supružnike, kolege, prijatelje, roditelje. Roditelje! Ne znam zašto sam se iznenadila kada sam čula da u školi pojedini nastavnici koriste tu terminologiju u obaćanju djeci. (Takve bih tužila dok ne budem sigurna da više nikada neće imati priliku da svoje nevaspitanje i frustracije prebacuju na djecu). Da li je došlo vrijeme da iskorijenimo tu ružnu naviku. Pa zar je u redu da se djetetu kaže -sjedi dolje, stoko jedna i nauči to za idući čas. Ili Majo, kravo jedna, daj mi tu lutku. A tek sočna uzrečica (i ne samo) tinejdžera koja izražava nevjericu  -ne seri(?)  Dobro, možda vam ovo na trenutak zvuči zabavno i titra vam blagi osmijeh na usnama dok prizivate slične sutuacije, ali zastanite. To nije u redu. Navika. Nerazmišljanje. Linija manjeg otpora. Pa i mene su tako nazivali, nije to tako strašno, to je sleng. To je iz milošte. Jel vam to prolazi koroz glavu? Ma, dajte! Ako imate svoje dijete recite mu maznim tonom idiotkinjo jedna draga. A? Pa, naravno, da je užasno. Ježim se od toga.

Nadalje, dok se u drugim kulturama kaže "spava kao beba ili jagnje", kod nas se kaže "spava kao zaklan". Aman! Pa jel vama to prihvatljivo? Meni nije. A ono "mrtva usta bi ga jela"? Pa zar nemamo neko ljepše poređenje? Šta fali onom "da prste poližeš"?

Skoro sam pročitala da u Crnoj Gori nije bilo psovanja sve do 1918. A onda je uvezeno i rasprostranjeno. Pitam se, kad li je počela moda nazivanja ljudi umjesto po ličnim imenima po domaćim životinjama, dijagnozama i pogrdicama. Nikako ne mogu da zamislim stare crnogorce kako idu da brane ognjište od neprijatelja i jedan drugome nazivaju -ej, majmune, dodaj mi te metke.

Od kad sam počela da obraćam dodatnu pažnju na jezik kojim govorim, zaista biram riječi i malo dublje razmislim prije nego upotrijebim neku frazu, poređenje, izraz. Vjerujem da riječi imaju snagu i da je jako važno lijepo govoriti, jednako kao i lijepo misliti i lijepo raditi.

Razmislite.
Sigurna sam da uviđate o čemu vam pričam. Divno je lijepo govoriti. Divno je lijepo misliti i lijepo raditi. Iako vam nekad dođe, iako vam se nekad čini da je lakše, da sva nervoza s takvim riječima izađe, iako u tome (još uvijek) ne vidite ništa lose.
Zastanite.
Izbrojte u sebi do 5 i razmislite. Da li je to potrebno? Kakav pimjer dajete svojoj djeci? (Zar još uvijek nijeste ukapirali da djeca oponašaju starije?) Da li ste sebi iznutra lijepi dok govorite te nelijepe riječi?

A, onda postupite po osjećaju.
Izaberite i živite svoje riječi.

           

*Tekst je objavljem u decembarskom broju magazina Montenegro ShoppingLista