LJILJA I ZBILJA: TALASAM!

LJILJA I ZBILJA: TALASAM!: Povede se skoro uvijek aktuelna tema: da li dati sve od sebe i pokušati uticati na stvari ili ići linijom manjeg otpora, ne talasati, uklopi...

TALASAM!

Povede se skoro uvijek aktuelna tema: da li dati sve od sebe i pokušati uticati na stvari ili ići linijom manjeg otpora, ne talasati, uklopiti se u date uslove. Naravno, kao i sve u životu, argumentacija varira u zavisnosti od brojnih činilaca. Nekada ne možeš ništa značajno da promijeniš, naprosto nisi "faktor" koji nešto može da učini jer je okruženje zatvoreno, stegnuto, sterilno, ne dozvoljava bilo kakav vjetrić promjena i tada je pametno prihvatiti stvari i raditi najbolje što možeš u zadatoj sredini, ali i osluškivati kada će se otvoriti portal do druge strane koja vodi ka promjeni. Ipak, mnogo je situacija kada možemo nešto da promijenimo, možemo bar da pokušamo, ali ipak to ne činimo. Nekako nam se čini ugodnim taj prosjek, to mirno more na čijoj površini se ljuljuškamo bez želje da zavirimo u jednako opasne i čudesne dubine koje su ispod.

Uvijek sam voljela izazove. I nisam ih samo voljela, izazivala sam izazove! Kako mogu da znam da sam bolja, da mogu više, da rastem ako ne pomjeram granice. A kako mogu da pomjeram granice ako ih ne izazovem?

Da, griješila sam. Da, nisam uvijek bila ponosna na rezultat koji sam postigla.Da, mislim da je to dobro jer me je brusilo i tjeralo dalje. Uvijek sam sebi zadavala nove i veće zadatke zato što sam znala da ih mogu ostvariti.
Kada sam osmišljavala projekte počinjala sam tako što nisam imala ni najmanju ideju kako ću to da uradim. Ali ono što sam uvijek znala je da će to da bude odlično. Ne zato što sam ja genije, već zato što znam da ću dati sebe do kraja. Takav stav me je doveo do mog današnjeg bića koje volim. Da, volim svoje biće i volim što sam došla u fazu da sam svjesna sebe i svoje ljubavi prema sebi koja jesam. Malo brljam misli, al nema veze, baš ovako hoću da ostane ova ispisana misao. To sam ja Sada.

Što je čovjek ako ne pokuša da sebe i svoje okruženje učini boljim. Dobro, to je čovjek koji voli svoj prosjek i sebe kao takvog. Okej. Želim mu/joj srećan život. Ja biram da budem statistička greška. Ili to nisam ja izabrala? Možda su to geni? Možda nešto treće? Što god.
Idem dalje. Idem dublje. Idem više. Talasam!

LJILJA I ZBILJA: KINDNESS INSPIRES KINDNESS

LJILJA I ZBILJA: KINDNESS INSPIRES KINDNESS: Puno sam razmisljala o tome. I puno puta se opekla. I puno puta sam cula da treba drugacije. A ja bas mislim da treba tako. Treba imati povj...

KINDNESS INSPIRES KINDNESS

Puno sam razmisljala o tome. I puno puta se opekla. I puno puta sam cula da treba drugacije. A ja bas mislim da treba tako. Treba imati povjerenja u ljude. Negdje sam procitala da ako tretiras ljude boljima nego sto oni sebe vide, oni postaju bolji. I uvjerila sam se da je tako. (A ko sam, sad, pa ja da, cijenim da je neko dobar ili manje dobar? Moje je da se sobom bavim, da svoj pristup formiram, a ne da sudim drugima...) Pa sto i ako ima situacija i ljudi koji nas "iznevjere". I sto uopste znaci to kada te neko iznevjeri? Na cemu baziramo povjerenje? Na licnom, sasvim licnom uvidu u neciju licnost. Ko moze da tvrdi da smo u pravu i da je to jedina istina? I ako to ne mozemo da tvrdimo otkud onda moze neko da nas iznevjeri?
Svi mi imamo svoj ugao posmatranja stvari. Iz naseg ugla stvari su pufnaste i paperjaste, ali iz ugla neke druge osobe, koja ima svoje motive, misljenje, iskustvo, teznje, one su bas na tufne probodene linijama. Ha! I sto cemo sad? Pa nista. Da pustimo pufnasto paperje da se njise, a linije da se jure sa tufnama. As simple as that. Neke stvari su jednostavno takve. Sto ih prije prihvatimo, to ce nam zivot biti mirniji.

Ali i dalje treba ostati otvoren. Imati povjerenja u ljude. Ljudi su dobri.
Evo, kao da cujem kako kazete: e pa nisu... Ali jesu! A mozda neki od nas jos nijesu dopustili svojoj iskonskoj dobroti da izadje na povrsinu i pokaze se u svoj svojoj ranjivosti. Budite uporni i dajte sansu da pokazu da su dobri, da vam vjeruju. Ne treba se odmah zacauriti i staviti neprobojni stit. Nema ljepote u tome. Nema zivota. Nema.
Da vam kazem nesto. Evo, povjeravam vam svoje povjerenje! Eto.

POTAMAN

U zivotu postoje stvari koje ne mozes da promijenis. Ili bar ne agresivnim i nametljivim putem. Naucila sam da je strpljenje jako vazna stvar. Iako mi je nekad izgledalo nedostizno, mic po mic, uspjela sam da se promijenim. Ponosna sam na sebe. Zao mi je kada oko sebe vidim ljude koji jos nijesu naucili da neke stvari moraju da sacekaju i jos vaznije, dok cekaju, da budu zadovoljni onim sto imaju jer ne mogu da ga promijene i da budu otvoreni i pozitivni prema svemu sto im se desava, pa onom sto im se u treutku cini nedovoljno dobrim. A kada se sve slegne, kada mirnog i otvorenog srca, ali i bistre glave oslobodjene sujete, radis sve kako valja, sazri vrijeme za one zeljno iscekivane promjene. Neko bi rekao velike. Ja kazem taman.

Jer sve se desava kad treba i onoliko koliko treba, koliko smo u mogucnosti da iznesemo. Nekada sami ne vidimo da nam je potrebno jos. Nekada i ne shvatamo koliko je dobro sto je to Vazno i Veliko doslo kasnije. Kada shvatimo i prihvatimo Sebe, sve dodje na svoje. Dodje mir.

Sve je Potaman.