,,Pojedi tu ribu što je ostala", reče majka sestri.
,,Neću, dovoljno mi je", odgovori joj ona.
,,Ja ne znam zašto vi ne jedete ovu salatu, vidi koliko je ostalo", opet će majka.
Uključujem se ja i objašnjavam joj da bi možda trebalo da posmatra situaciju iz drugog ugla. Jedemo koliko nam je dovoljno, ne da se prejedamo. Svi smo jeli salatu, ali u količinama koje nama prijaju, a ne u količinama koje je ona zamislila da bi trebalo da pojedemo.
I, iako ovo zvuči kao uvod u klasičnu priču najvažnije stvari na svijetu crnogorskih majki i baba: da se, ne daj bože, ne ostane gladan, ipak to mi nije bila namjera.
Namjera mi je da se zaigram na temu očekivanja.
U stvari su stvari baš jednostavne i lake.
Kad ih posmatramo iz određenog ugla. Usudiću se reći pravog.
Naravno da je zdravlje najvažnije. Naravno da je hrana gorivo za organizam. Naravno da je važno unositi zdravu hranu u umjerenim količinama. I, naravno, moramo se oslobađati logike ,,da se ne baci", jer bolje je da se ne pojede nego da se prejede. Viškovi hrane se lako rasporede. I/ili se sljedeći put drugačije planiraju količine koje se spremaju.
foto:https://improvingpolice.wordpress.com/2014/11/18/great-expectations/
OTVORIMO SE
Očekivanje da mora sve da se pojede, ako nijeste sami odmjerili količinu hrane koju ste sebi stavili na tanjir, ne vodi dobrom. I kada to sve tako jasno i eksplicitno iznesete, što obično ne radimo, nije teško da se shvati i prihvati. Zdravim osobama. Pa ni onima ,,đe ću se ja mijenjat u ovim godinama". Nema to veze s godinama. To ima veze samo sa tim da li želimo dobro sebi i drugima ili ponavljamo naučene obrasce čiju ispravnost, iz kojeg god razloga, nikad nijesmo doveli u pitanje. Nego, najčešće, ne dođemo u fazu da obrasce pretresemo, rastresemo, pročistimo i raščistimo. Ne vidimo da je potrebno. A kada nam neko i ukaže, vrlo često je tu otpor jer neko ,,hoće nešto da nas uči". Jednostavno nijesmo otvoreni da saslušamo, da ne odbacujemo a, da nismo makar pokušali da čujemo.
Umjesto da razmislimo, umislimo. Da nije potrebno da čujemo.
A, jeste.
Kako formiramo očekivanja? Na osnovu željenja, znanja, iskustva, informasanosti, praćenja promjena, učestvovanja u promjenama, Čini mi se da je najtvrđi element ono što smo usvojili kao djeca u porodici. To može biti i dobro i loše. U zavisnosti od toga što smo usvojili. Jer, iako su određene vrijednosti neprolazne, zub vremena okolnosti i izgrize i nagrize i ako to ne prepoznamo, naučimo, usvojimo i primijenimo, ostajemo zatvoreni u svojoj kutiji. I, iako, možda, negdje, i predosjećamo da nešto i treba mijenjati, pa, pokušavamo da napravimo špijunku, da otvorimo neki novi prozor, ni ne uviđamo da kutija u stvari više niti postoji, niti je potrebna. Sami smo je stvorili. Sami je se riješimo.
ČIŠĆENJE
A kako stoje stvari sa očekivanjima od sebe?
Najčešće smo prihvatili ono što su drugi od nas očekivali;roditelji, sestre, braća, prijatelji i zacrtali ga kao očekivanje od sebe. Ma, kakvo očekivanje, zahtjev! Jer, dok smo bili djeca, mladi, na nas je vršen uticaj. I svjesno i spontano, prihvatali smo očekivanja koja nam je zadavala porodica, škola, sredina i kao dobri usvajači nametnutih očekivanja, bivali smo nagrađeni lijepim riječima, dobrim uspjehom, prihvatanjem sredine. U svemu tome, često smo zaboravljali da ostavimo prostor za sebe. Samo za sebe. Prostor koji smo zaštitili posebnom membranom koja nas štiti od očekivanja koja od nas imaju. Koja od sebe imamo. Jer i očekivanja koja sami od sebe imamo, takođe su naučena, nametnuta od strane autoriteta u doba našeg formiranja. I, ne kažem da je to loše, potrebno, čak, za usmjeravanje zdravog razvoja, ali kažem da je neophodno uraditi dubinsko čišćenje. Valjda to možemo tek u nekim zrelijim godinama. I shvatiti i uraditi.
foto: http://livelighter.org/why-spring-cleaning-your-soul-is-part-of-healthy-living/
Kako koju godinicu nižem, tako sam svjesnija da sve više želim da radim stvari koje me istinski raduju. Koje mi vraćaju one najčistije emocije iz djetinjstva. Sve je širi onaj prostor unutar membrane. Prostor lične sreće. Prostor ljubavi prema sebi. I bivam privučena radosnim aktivnostima. Lijepim ljudima. Nadahnjujućim situacijama. I, ne razmišljajući što će ko reći i što ko misli, živim Svoju Pravu Prirodu.
Živim svoju dobrotu.
Živim svoj ples duše.
Živim svoju muziku, ah muziku.
Živim svoju otvorenost.
Živim svoje govorenje lijepom i o lijepom.
Živim svoje davanje.
Živim svoje primanje.
Živim svoje znanje.
I lijepo mi je.
Kako bih voljela da nas je više.
,,Neću, dovoljno mi je", odgovori joj ona.
,,Ja ne znam zašto vi ne jedete ovu salatu, vidi koliko je ostalo", opet će majka.
Uključujem se ja i objašnjavam joj da bi možda trebalo da posmatra situaciju iz drugog ugla. Jedemo koliko nam je dovoljno, ne da se prejedamo. Svi smo jeli salatu, ali u količinama koje nama prijaju, a ne u količinama koje je ona zamislila da bi trebalo da pojedemo.
I, iako ovo zvuči kao uvod u klasičnu priču najvažnije stvari na svijetu crnogorskih majki i baba: da se, ne daj bože, ne ostane gladan, ipak to mi nije bila namjera.
Namjera mi je da se zaigram na temu očekivanja.
U stvari su stvari baš jednostavne i lake.
Kad ih posmatramo iz određenog ugla. Usudiću se reći pravog.
Naravno da je zdravlje najvažnije. Naravno da je hrana gorivo za organizam. Naravno da je važno unositi zdravu hranu u umjerenim količinama. I, naravno, moramo se oslobađati logike ,,da se ne baci", jer bolje je da se ne pojede nego da se prejede. Viškovi hrane se lako rasporede. I/ili se sljedeći put drugačije planiraju količine koje se spremaju.
OTVORIMO SE
Očekivanje da mora sve da se pojede, ako nijeste sami odmjerili količinu hrane koju ste sebi stavili na tanjir, ne vodi dobrom. I kada to sve tako jasno i eksplicitno iznesete, što obično ne radimo, nije teško da se shvati i prihvati. Zdravim osobama. Pa ni onima ,,đe ću se ja mijenjat u ovim godinama". Nema to veze s godinama. To ima veze samo sa tim da li želimo dobro sebi i drugima ili ponavljamo naučene obrasce čiju ispravnost, iz kojeg god razloga, nikad nijesmo doveli u pitanje. Nego, najčešće, ne dođemo u fazu da obrasce pretresemo, rastresemo, pročistimo i raščistimo. Ne vidimo da je potrebno. A kada nam neko i ukaže, vrlo često je tu otpor jer neko ,,hoće nešto da nas uči". Jednostavno nijesmo otvoreni da saslušamo, da ne odbacujemo a, da nismo makar pokušali da čujemo.
Umjesto da razmislimo, umislimo. Da nije potrebno da čujemo.
A, jeste.
Kako formiramo očekivanja? Na osnovu željenja, znanja, iskustva, informasanosti, praćenja promjena, učestvovanja u promjenama, Čini mi se da je najtvrđi element ono što smo usvojili kao djeca u porodici. To može biti i dobro i loše. U zavisnosti od toga što smo usvojili. Jer, iako su određene vrijednosti neprolazne, zub vremena okolnosti i izgrize i nagrize i ako to ne prepoznamo, naučimo, usvojimo i primijenimo, ostajemo zatvoreni u svojoj kutiji. I, iako, možda, negdje, i predosjećamo da nešto i treba mijenjati, pa, pokušavamo da napravimo špijunku, da otvorimo neki novi prozor, ni ne uviđamo da kutija u stvari više niti postoji, niti je potrebna. Sami smo je stvorili. Sami je se riješimo.
ČIŠĆENJE
A kako stoje stvari sa očekivanjima od sebe?
Najčešće smo prihvatili ono što su drugi od nas očekivali;roditelji, sestre, braća, prijatelji i zacrtali ga kao očekivanje od sebe. Ma, kakvo očekivanje, zahtjev! Jer, dok smo bili djeca, mladi, na nas je vršen uticaj. I svjesno i spontano, prihvatali smo očekivanja koja nam je zadavala porodica, škola, sredina i kao dobri usvajači nametnutih očekivanja, bivali smo nagrađeni lijepim riječima, dobrim uspjehom, prihvatanjem sredine. U svemu tome, često smo zaboravljali da ostavimo prostor za sebe. Samo za sebe. Prostor koji smo zaštitili posebnom membranom koja nas štiti od očekivanja koja od nas imaju. Koja od sebe imamo. Jer i očekivanja koja sami od sebe imamo, takođe su naučena, nametnuta od strane autoriteta u doba našeg formiranja. I, ne kažem da je to loše, potrebno, čak, za usmjeravanje zdravog razvoja, ali kažem da je neophodno uraditi dubinsko čišćenje. Valjda to možemo tek u nekim zrelijim godinama. I shvatiti i uraditi.
Kako koju godinicu nižem, tako sam svjesnija da sve više želim da radim stvari koje me istinski raduju. Koje mi vraćaju one najčistije emocije iz djetinjstva. Sve je širi onaj prostor unutar membrane. Prostor lične sreće. Prostor ljubavi prema sebi. I bivam privučena radosnim aktivnostima. Lijepim ljudima. Nadahnjujućim situacijama. I, ne razmišljajući što će ko reći i što ko misli, živim Svoju Pravu Prirodu.
Živim svoju dobrotu.
Živim svoj ples duše.
Živim svoju muziku, ah muziku.
Živim svoju otvorenost.
Živim svoje govorenje lijepom i o lijepom.
Živim svoje davanje.
Živim svoje primanje.
Živim svoje znanje.
I lijepo mi je.
Kako bih voljela da nas je više.
foto: http://apocalypse-how.com/images/no%20expectations.jpg
