Uticaj bajki, majki ili treći, nevidljivi član dvojca xx hromozoma, tek vjenčanica je zaista nešto posebno. I razgovaram prije neku noć sa prijateljicom dok smo čekale da se ćerkama završi čas plesa, flaute, rođendanski party drugara iz razreda, šta je već bilo na rasporedu, prolazeći pored radnje sa vjenčanicama i čujem sebe:
-Kajem se što se nijesam vjenčala u vjenčanici.
Izgovaram to 11 godina i koji dan više nakon Dana Kada Je Trebalo Da Obučem Vjenčanicu. I nekako, kao da mi je lakše. Što sam to osvijestila. Imam utisak da me je to nečinjenje pritiskalo, ono mučki nehajno, sve ove godine. Pokušavam da definišem otkud to osjećanje rasterećenja i odgovor mi dolazi iz maglovite dubine. Osjećam se kao da do sada nisam smjela to da izgovorim kako bih opravdala svoju tadašnju odluku da obučem nešto u svom stilu, ali praktično, da mi ostane da ga nosim i poslije vjenčanja... Zvuči mi jako čudno na prvu misao. Ali nije. Sada nije.
U svojim dvadesetim i ranim tridesetim imala sam očekivanja od sebe, velika i zahtjevna, jer ja to mogu: da budem pametna, razumna, praktična, da vodim računa o budućim potezima, da ne pravim dramu, da komplikujem život ni sebi ni ljudima oko sebe, da ne rastužujem najbliže zbog očekivanja koja ne mogu da mi ispune.
Da, velika je to cifra bila. I tada, a i danas. Mnogo. A ja, kako sam od malena naučila da ne zavisim od drugih, ma koliko ti drugi bili moji najbliži koji to što ja nazivam zavisnošću, u svari prevode kao ljubav, odlučna sam da sve svoje sama radim, biram, organizujem, realizujem.
Kako sam samo bila nepametna.
Ipak, radila sam onako kako sam u tom trenutku smatrala da je najbolje.
Uglavnom, da se razumijemo, lijepo sam ja izgledala i zadovoljna sam bila onim što sam vidjela u ogledalu. Ne bih baš umjela da vam definišem šta se unutra dešavalo. Zbog uzbuđenja, očekivanja, upitanosti zbog puta u nepoznato, odvojenosti od moje mile Podgorice ili nekog osjećaja koji tada nijesam umjela da prepoznam. Ko će ga znati. Znam samo da nijesam znala što me čeka. Pa sam još u To ušla u nevjenčanici.
Vjenčanica. Princeza. Vjenčanica. Bajka. Vjenčanica. Nježnost. Vjenčanica. Žena. Vjenčanica. Želja.
Znate, ako nam je nešto baš važno, nađe se i način da se to ostvari. Ne gušimo čistu želju radi razuma. Želja je ljubav prema sebi. Samo neka je iskrena, čista i snažna. Nemojmo se plašiti. Tako često se krijemo iza sigurnosti i ne dozvoljavamo željama ni da provire. Želimo, želimo, želimo i doželjećemo. Ma, hoćemo!
Eto, ja mnogo želim da nekad obučem vjenčanicu. Da imam fotografiju u vjenčanici. Ma može i u starkama! Nije važan povod. Ali baš želim. I ostvariću tu svoju želju. Baš hoću.
Molim vas, ako vam zasija i najmanji zračak želje, pa ono, tek i u prolazu nanese misao da se vjenčate u vjenčanici, dopustite mu da izađe, da naraste i zasija. Zamislite sebe u vjenčanici, doživite taj osjećaj. Onda odlučite da li je vjenčanica za vas ili nije.
Odoh da želim. Šaljem vam sliku u vjenčanici. ;)
*Tekst je objavljem u februarskom broju magazina Montenegro ShoppingLista
-Kajem se što se nijesam vjenčala u vjenčanici.
Izgovaram to 11 godina i koji dan više nakon Dana Kada Je Trebalo Da Obučem Vjenčanicu. I nekako, kao da mi je lakše. Što sam to osvijestila. Imam utisak da me je to nečinjenje pritiskalo, ono mučki nehajno, sve ove godine. Pokušavam da definišem otkud to osjećanje rasterećenja i odgovor mi dolazi iz maglovite dubine. Osjećam se kao da do sada nisam smjela to da izgovorim kako bih opravdala svoju tadašnju odluku da obučem nešto u svom stilu, ali praktično, da mi ostane da ga nosim i poslije vjenčanja... Zvuči mi jako čudno na prvu misao. Ali nije. Sada nije.
U svojim dvadesetim i ranim tridesetim imala sam očekivanja od sebe, velika i zahtjevna, jer ja to mogu: da budem pametna, razumna, praktična, da vodim računa o budućim potezima, da ne pravim dramu, da komplikujem život ni sebi ni ljudima oko sebe, da ne rastužujem najbliže zbog očekivanja koja ne mogu da mi ispune.
Da, velika je to cifra bila. I tada, a i danas. Mnogo. A ja, kako sam od malena naučila da ne zavisim od drugih, ma koliko ti drugi bili moji najbliži koji to što ja nazivam zavisnošću, u svari prevode kao ljubav, odlučna sam da sve svoje sama radim, biram, organizujem, realizujem.
Kako sam samo bila nepametna.
Ipak, radila sam onako kako sam u tom trenutku smatrala da je najbolje.
Uglavnom, da se razumijemo, lijepo sam ja izgledala i zadovoljna sam bila onim što sam vidjela u ogledalu. Ne bih baš umjela da vam definišem šta se unutra dešavalo. Zbog uzbuđenja, očekivanja, upitanosti zbog puta u nepoznato, odvojenosti od moje mile Podgorice ili nekog osjećaja koji tada nijesam umjela da prepoznam. Ko će ga znati. Znam samo da nijesam znala što me čeka. Pa sam još u To ušla u nevjenčanici.
Vjenčanica. Princeza. Vjenčanica. Bajka. Vjenčanica. Nježnost. Vjenčanica. Žena. Vjenčanica. Želja.
Znate, ako nam je nešto baš važno, nađe se i način da se to ostvari. Ne gušimo čistu želju radi razuma. Želja je ljubav prema sebi. Samo neka je iskrena, čista i snažna. Nemojmo se plašiti. Tako često se krijemo iza sigurnosti i ne dozvoljavamo željama ni da provire. Želimo, želimo, želimo i doželjećemo. Ma, hoćemo!
Eto, ja mnogo želim da nekad obučem vjenčanicu. Da imam fotografiju u vjenčanici. Ma može i u starkama! Nije važan povod. Ali baš želim. I ostvariću tu svoju želju. Baš hoću.
Molim vas, ako vam zasija i najmanji zračak želje, pa ono, tek i u prolazu nanese misao da se vjenčate u vjenčanici, dopustite mu da izađe, da naraste i zasija. Zamislite sebe u vjenčanici, doživite taj osjećaj. Onda odlučite da li je vjenčanica za vas ili nije.
Odoh da želim. Šaljem vam sliku u vjenčanici. ;)
*Tekst je objavljem u februarskom broju magazina Montenegro ShoppingLista
