Imam vam ja Twingić Cvjetka. To je moj vjerni automobil marke Reno Twingo ukrašen diskretnim cvjetnim naljepnicama. Kad smo se sastavili bio je prvi i jedini. Takav. U mom gradu. Onda se ta kombinacija dopala još ponekome i sada ih ima više. Dobro. Nek su ljudi zadovoljni.
Mi volimo da volimo.
Moj Twingić Cvjetko imao je nezgodaciju. Pokvario se šiber. A mi baš volimo šiber. Neko vrijeme je bitisao tako zatvoren, a onda je svanuo dan kad je na golicanje sunčevih zraka mogao da namigne i obeća da će ih ugostiti kroz nekoliko sati. ;)
I pođemo mi do servisa da popravimo Cvjetkov mehanizam za mazuljenje sa najdražim suncem. Ostane on na parkingu, a ja se uputim ka prijemnom odjeljenju da predam ključeve. Pažnju mi odvlači nešto sasvim neočekivano. Glasni (kad kažem glasni, mislim baš glasni) cvrkut ptica. Vrabaca. Smjestili se u unutrašnje ćoškove dugačkog, a uskog krova zgrade, u dijelu koji je na otvorenom. Recimo da taj dio krova služi kao nadstrešnica kada pada kiša. Zastadoh malo i uživah u pjesmi i pogledu (zaključivši kako o sivoj pernatoj družini zasigurno vode računa, jer im je pjesma tako radosna) prije nego zakoračih u zgradu. Slučaj je htio da od uobičajena tri zaposlena na tom mjestu, tog ranog jutra bude samo jedan. Iako uvijek jako ljubazni i profesionalni, dodala bih još i kao rijetko gdje u gradu, vidjelo se da je mladiću nezgodno što se napravio red i što nas ima 5-6 koji čekamo da predamo vozila. Čekajući tako svoj red, a moram vam reći da sam prilično dobro savladala sebe u čekanju redova, posmatrala sam prostor u kom se nalazim. Pogled spuštam na moje nokte i provjeru jel neka iscrtana bubamara ostala bez tačkice ili oka, da bi se fokus, onda, prošetao do velikog stakla iza kojeg bješe majstorsko carstvo: radionica. U svojoj prostranoj uređenosti zapažam da je neočekivano (da li neočekivano?) čista. Hvatam svoju misao koja bi me najradije uzela za ruku i tuda prošetala, zavirivši u baš svaku skrivenu majstorsku odaju.
I igram ja kolariću-paniću sa svojim mislima kad na prag padoše dva raspjevana vrapčića u zagrljaju. Jedan kljuca drugog u vrat, ispuštajući vrabeće ratne poklike i mašu krilima nevjerovatno brzo. Izgleda se nešto svađaju. Mora da je zbog neke vrabice. (Više mi se sviđa ta opcija, nego, recimo, da se svađaju zbog hrane. Doduše, ta varijanta sa hranom je isključena jer, rekoh li vam, sigurna sam da o njima brinu komšije čiji su podstanari.) Čin borbe za ljubav drage traje nekoliko sekundi, nakon čega se rivali rastaju, ko dignute, ko pognute glavice s rupicama u vratu i manjkom perja.
Dođe moj red u redu, predadoh ključ, dobih instrukcije, pozvah taksi da me vrati kući. Čekajući prevoz na poziv, čujem tužno mjaukanje ispod nekog parkiranog automobila. Saginjem se i kružim oko kola pokušavajući da lociram odakle stiže tugaljivi ton, kad iza zadnjeg točka glavicu pomalja crno mače, a iza njega još jedno. Razgovorih ih malo, al vidjeh da su uplašeni i napušteni. Uspjela sam da napravim fotografiju na mom usporenom, za promjenu spremnom pametnom telefonu. Stavim fotku na instagram, kad javlja se prijatelj kome su nestali mačići i pita me odakle je fotografija. Sve mu potanko objasnih. Elem, mačići sada šetaju po dvorištu njegove porodične kuće i igraju se sa njegovim mališanima.
Eto, ko bi reko da jedan odlazak na popravku kola može biti tako zanimljiv, sadržajan, pa još se i završiti udomljavanjem malenih bića.
Život je lijep. Kad lijepo gledamo. Kad gledamo lijepo.
Još je ljepši od kad Twingić Cvjetko i ja uživamo u suncu, nebu, zvijezdama.
Ako nas uočite, mahnite nam. I mi ćemo vama. I suncu. Dođe na isto ;)
*Tekst je objavljen u julskom broju magazina Shopping lista 2015.
