MATURSKO

Druga polovina maja. Doba maturskih proslava i najljepših mirisa podgoričkih ulica. 

U svakom domu u kom pupi po neki maturant još od 1. septembra, matursko veče bilo je centralna tema. Bilo je tu dilema, planova, želja, maštanja, ihaaaaa. I sve se stiglo. Groznica maturske večeri uzdrmala je sva dvorišta, zgrade, kvartove. I uradilo se sve što se moglo. I mnogo više. Uvijek. Da maturanti zablistaju. Svuda su. Na ulicama, u taksijima, kod drugarice na desktopu, u novinama, na portalima, po sred dnevne sobe, u bakinom ramu na centralnom mjestu na zidu, na majčinom stolu u kancelariji, a ponajviše u svim i svojim telefonima, tabletima i ostalim spravicama u kojima se vodi cijeli jedan paralelni život... 

Vraćam se na svoje matursko. Pristižu mi slike, dok se lijevi ugao usana izvija u poluosmijeh koji priziva zvuke, mirise, boje... Pripreme su počele, naravno, mjesecima ranije. Željela sam plišanu crnu haljinu sa V izrezom, blago sječenu u struku, pa na glok. Da se šije! Majka je dobila neke mnogo dobre crne antilop cipele sa kockastom petom iz inostranstva i baš su bile moj broj! Oko kvadratastog jezička su imale tanku zlaćkastu traku, ali avaj, bijahu uske. Ih, ko da je to prepreka. Od drugarice Bibice sam uzela neku skalameriju koja se stavi u cipele i one se šire. Stajalo je to tu podosta. Haljina se šila i bila je kako valja. A kosa? E, kosa je povodom mature dobila svoj prvi minival. Kod teta Dane Tmušić (ona je radila u pozorištu i bila je majkina prijateljica) da mi pazi kosu da ne izgori, mnogo je slaba. I bi minival. Al stavih neki rajf odmah i ispravi se dio pri glavi. Onda mi se slika pokvari i sitni uvijuci nisu bili dio maturske koreografije. Jos bolje! Hoću punđu! Kod teta Dane, naravno (koliko ih je samo za predstave napravila!). Napravila mi je punđu baš kako treba. Kući su rekli da ličim na Jovanku Broz. Ma neka su. Baš sam bila super. Šminkala sam se sama i znam da sam stavila crveni karmin koji mi je jako lijepo stajao. (zašto li ga sada ne koristim?) U torbicu sam stavila rezervne unihopke, jer se nešto nikako nismo srodile, pa ni do dan danas. I, naravno, ode žica brzo. I bi drugi par. Valjao bi i treći, al što ćemo sad.  :) 

Uglavnom, bješe to jedno bučno šarenilo. Otkrismo da je ono što je slijedilo dan poslije ipak bilo sasvim obično. Dobro, dobro, nije toliko obično, imali smo mnogo toga da ispričamo i prepričamo... Doduše, nekome je i nečije obično bilo sasvim neobično. 

Neobično? E to je ono kad krenu okupljanja nakon deset, pa još deset i onda, valjda, još deset... godina. Pa svi kažemo kako izgledamo mnogo bolje nego na maturi. I stvarno to mislimo. A iz susreta u susret sastaju se neki drugačije isti ljudi. Pa obećamo da će naredno okupljanje biti mnogo prije nego što će i biti. Pa je sve nekako... kao da se ne dešava tebi nego nekom drugom, a ti to posmatraš sa strane, samo su emocije skroz tvoje. Ma, što hoće taj crveni stakutavac lijevo ispod grudi. Recite mu da se utiša, ne čujem! Pa, ne može istovremeno i da iskoči i da se rastopi. Nek mu neko kaže, mene ne sluša! 

Sjetih se riječi moje učiteljice Maje, koje mi je govorila kao nešto što su njoj govorili kada je bila učenica: Uči Ljiljo, uči, vrijeme se kotura, uskoro će doći velika matura. Koturaju se mature iz godine u godinu. Rekao bi čovjek uvijek i iznova drugačije i nove. A nisu. Uvijek je to onaj isti prenaglašeni osjećaj važnosti. Trenutak prelaska crte koja dijeli svijet djetinjstva i odrastanja. Dan Velikih Očekivanja. Vrijeme kada nam se čini da je cio svijet naš, da sve znamo, sve umijemo, sve možemo. Što slijedi poslije, zavisi od nas.  

SREĆNO MATURANTI!

ps. vjerujte da možete i tako će biti i recite skakutavcu da ne skače, nego da upija što više može. zvuke, boje, mirise, pokrerte.

PRAVO NA SLABOST ILI PRAVO NA SEBE

Nedavno sam bila u jednoj dilemi. Šta da uradim. Da li da postupim onako kako se od mene očekuje, a što bi spadalo pod društveno korektno ponašanje ili da uradim onako kako ja osjećam, a čime ne činim loše drugima.

I to mi, naravno, nije prvi put, ali ovaj put je bilo posebno.

Od malena sam pokazivala znake "neposlušnosti" u ispunjavanju očekivanog. Nekako sam uvijek voljela sama da istražim i uvjerim se da je baš taj način pravi. Za mene.

I evo me opet u toj situaciji. Dovoljno krupnoj da nemir u meni naraste ono baš.

Naučeni šablon ponašanja učini da prevagne ovo prvo. Zaboravim ja na sebe IspitajSamaIZaključi i poslušam UzornoDijete. I bude mi loše. Bukvalno. 

Rekoh sebi, ovo nešto nije u redu. Zašto se osjećam ovako ako sam donijela ispravnu odluku. 

Zato što nijesam donijela ispravnu odluku, čujem sebe. Sad ću je donijeti.

I izaberem opciju dva. (Srećom pa sam bila na vrijeme. A koliko nas je koji zakasnimo i dozvolimo da nas lična odluka koja nas je učinila nesrećnim kucka u potiljak, onako tupo, kao otkucaji starog sata u duboku noć kada ne daju snu da se zakači i uvuče nas u svoju dimenziju... bez mogućnosti da se ikada stvari promijene).

Ne činim loše drugima ako činim dobro sebi. Nikako. Dok god činjenje dobro sebi ne podrazumijeva ciljano i svjesno povrjeđivanje drugih. Ako sam ja zadovoljna mogu samo da isijavam to zadovoljstvo i drugima činim da im bude dobro kao što je meni. 

I kažem sebi tada, imam puno pravo na slabost. I dopadne mi se ta misao.

Prespavamo.

Probudimo se i (u snu podučena) kažem joj da će morati da se promijeni ili da ode. 

Pravo na lični izbor ne može biti slabost. 

To je pravo na sebe.

Ispunjena i zadovoljna razmišljam:

Kako je teško izaći iz naučenih obrazaca. Kako je teško ne kriviti sebe kada postupiš suprotno od naučenog obrasca. Kako je teško kada otkriješ koliko je godina prošlo do trenutka kada shvatiš da naučeni obrazac nijesi ti. 

Ti stvaraš svoj put. 

Onako kako Ti smatraš da treba. 

Da budeš ispunjena. 

Radošću. 

Trenutak donošenja odluke ZA sebe bio je čudesan. Nikada nisam doživjela toliko rasterećenje. Bukvalno kao da je nestao ogroman kamen iz mog stomaka koji me je vukao dolje, koji mi je usporavao kretanje i nanosio mi bol s kojom sam se bila toliko srodila da nijesam ni osvijestila da je to Bol. Nekako je bilo prirodno da sam tako spora, troma i tužna.

Bol ne smije da stanuje u nama. Ne smije da se odomaći i preuzme naš život. Zato što nas je neko tako naučio, a mi dobri đaci utvrdili gradivo i poslušno idemo sigurnim, dobro utabanim stazama. A gdje su pitanja? A gdje je dopuna gradiva? Gdje su nova saznanja? Gdje su nova vremena? Pa, kada naše generacije u školi nijesu učili da je postavljati pitanja dobro, poželjno, korisno! Nas su učili da bubamo i ćutimo. Da se ne zamjeramo. 

Bubalice moje iz moje ili tvoje generacije, vrijeme je da naučimo da postavljamo pitanja. 

Sebi. 

Imamo pravo na to. 

Imamo pravo na sebe. 

Puno.

* Tekst je objavljen u majskom broju magazina Shopping Lista 2014.

SERGEJ

Zato sto zelim da se moja zemlja PO NJEMU prepoznaje. 
Da je vide kao zemlju dobrih ljudi. 
Da je vide kao zemlju velikog srca. 
Da je vide kao zemlju divne emocije. 
Da je vide kao ono sto jeste: najljepsa zemlja na svijetu. 
Zato sto zelim da moja zemlja takva i postane jer moze.
Zato sto to jeste MOJ SVIJET.
Eto zato.
SERGEJ.