PROLJEĆE U PARIZU

Postoje žene koje kad vole pomjeraju planine.
Ruše zidove.
Grade mostove.
Prave duge.
Plešu dok hodaju, a poezijom se sporazumijevaju.
U očima su im zvijezde.
U njihovom srcu jednostavno nema mjesta nizašta drugo.
Sem za ljubav.

Postoje žene koje kad su voljene pomjeraju planinske vijence.
Ruše cijele gradske četvrti.
Grade po nekoliko mostova istovremeno, na sprat.
Praveći duge, dodaju i nove boje.
Ples i poezija im služe za nijemi razgovor.
U očima im je svemir.
U njihovom srcu jednostavno nema mjesta nizašta drugo.
Sem za ljubav.

Postoje i one koje nijesu voljene.
I ne postoje radnje koje se rade udvoje koje ih zanimaju.
Ne postoji tema od koje će im srce zaigrati.
Ne postoji prizor od kojeg će im oko zasijati.
U očima im je daljina.
U njihovom srcu jednostavno nema mjesta nizašta drugo.
Sem za ljubav.

Postoje i muškarci koji to nikada neće shvatiti.
Jedan.
Mnogi.
Svi.
Možda ih oni i vole.
Na neki svoj način.
(Kažu.)
A i Pariz bi mogao biti tako divan u proljeće.

POVRATAK U ŠARENO DJETINJSTVO

Subota jutro, maj 2013, Podgorica, Preko Morače. Park okružen oslikanim kamenim zaštitnicama koje ga čuvaju od jurnjave bulevara i ulica. Njihove murale novijih datuma je radila grupa koja se potpisuje kao K13. Park mog djetinjstva. Ako ima onih kojima će ime ulice da znači, radi se o ulici Svetozara Markovića. Nego, mi-Podgoričani više volimo da dajemo smjerice tipa: kod česme (u centru), preko puta Simpovke (đe je sad restoran Carine), kod stare apoteke (tu je sad Mantra) kod sata (na Bulevaru, kod Alpa-a kako sam se tek iznenadila kada mi je drugar kome sam zakazala susret kod sata rekao da tog sata nema već godinama... hahahaha) i sl. E, pa, ovaj park je kod Leonarda :)

Spremam se za akciju: trenerka, patike, vlazne maramice... pitam djecu da li žele da mi se pridruže i objašnjavam im o čemu se radi. Oboje prihvataju. Dina ima osam, a Novak deset godina. Ja-Majka se ponosim njihovim izborom.

Udruženje Roditelji pokrenulo je akciju Vratimo djeci igrtališta u okviru koje pozivaju građane da se uključe u obnavljanje parkova, u farbanje i dekorisanje mobilijara koji će preduzeće Zelenilo da popravi i obnovi. Neki novi klinci opet će da se ljuljaju do beskraja, da lete visoko, visoko, sve do neba, dok ljuljaška škripi i škripi i škripi, podsjećajući da nekad valja i stati...  A odavno nisu, bar ne u mom parku, jer su Neki Novi Tinejdžeri Donedavno Klinci odlučili da je baš cool natapati se litrima alkohola u parku i lomiti i uništavati mobilijar, zaboravljajući sate, dane i godine sreće koje im je isti taj park, ne tako davno, pružao...

E pa ja grickam četrdesete i nijesam zaboravila naš park.
Ni divno druženje, moje i mojih sestara Sneške i Tanje, sa Milenom i Anom, Sanjom, Sandom i Ninom, Majom, Nelom i Anom, Sonjom, Oljom, Sanjom i Lukom, Natašom i Peđom, Rankom i Majom, Sandrom i Nebojšom, Tanjom, Gocom i Vladom, Lidijom i Oljom, Bebom i Bobom, pa onda Miškom, Majom, Rankom i Mirom, Batom i Željkom, Botom i Vladanom. I sve mogu da vam nacrtam u kojoj zgradi je ko živio, na kojem spratu, koja vrata.
Ni teta Trajku iz podruma koju smo na dnevnoj bazi gnjavili da nam da čašu vode, koja je imala tri (ili možda četiri?) preslatka riđa sina, od kojih smo jednog zvali Džo jer je imao krive noge na O-kao kauboj.
Ni murvu čije plodove smo krijući jeli. Ni veliki žbun u kome smo se igrali kuće.
Ni oooogromu klizaljku, koju danas zovu toboganom, koja je progutala dugmiće sa mojih košulja i pantalona kad sam se klizala potrbuške, jer je bila sastavljena od nekoliko metalnih pruga debljine dva-tri prstića sa prostorom između pruga taman tolikim da se dugme savršeno uklopi i, dok letimo ka dolje, otpadne. Ih, koliko je dugmića bilo ispod klizaljke. Takva klizaljka još postoiji u susjednom parku koji je isto bio Naš, samo ne ovoliko Naš kao ovaj o kojem pišem. Ta dva parka dijeli samo zgrada u kojoj su živjele  Sonja, Filip, Sanda i Nina, Maja, Nela i Ana, Spasoje i Nebojša, Nataša i Peđa i naravno, teta Trajka.
Ni teta Miru koja nam je kod Ane na rođendanu kuvala kafu.
Ni teta Maru i čika Dragana sa najširim osmijesima na svijetu, koji su me slikali prerušenu u ciganku, raspjevanu i razigranu.
Ni Lidijinu i Oljinu mamu koja je mene i moje sestre zvala patkice.
Ni teta Jelenu koja me je štipala užasno jako, i zbog koje sam, nerijetko, plakala...a ona to iz milošte, jer sam ja taman za štipanje...
Ni naše programe u okviru kojih smo spremali tačke u kojima smo svi učestvovali: pjevali, plesali, recitovali, glumili, a katkad i naplaćivali karte, pa kupovali sladoled u Budimci. A tek kad smo vezle goblene u hladu...
Ni majku koja je molila starije da njene tri ćerke puste da se malo ljuljaju.

klizaljka iz susjednog parka koja je reckala dugmiće :)

Nisam zaboravila i ne želim da zaboravim. Želim da se sjećam. Želim da živim te slike dok sam živa. (izuzimajuci bolno teta Jelenino štipanje, od koje sam dugo potom zazirala)

One su osnova moje današnje sreće.

Zato sam presrećna što sam imala priliku da učestvujem u vraćanju novog života i starih uspomena mom parku djenjstva. Sjajno sam se zabavila farbajući i crtajući cvjetiće, srca, bubamare, tačkice, djeteline s četiri lista i predlažući da crnu iskoristimo tako što ćemo u kombinaciji sa bijelom osnovom napraviti zebrine pruge, a srednjoškolci uradili triput bolje od skromne početne ideje!

novi izgled parka

I srećna sam što su i moja djeca učestvovala u obnavljanju mobilijara koji će i oni koristiti.

I srećna sam što se ipak vraćamo starim vrijednostima i ne gledamo samo koliko ćemo da zaradimo, već ulažemo i u nešto od čega nećemo imati materijalnu korist, a naša djeca mogu imati srećnije djetinjstvo.

I srećna sam ono baš.
Presrećna.

*Tekst je objavljen 2013. u junskom broju magazina Montenegro ShoppingLista