SREĆAN TI ROĐENDAN, ALEKSA

Juce.Subota oko podne. Djeca i muž su sa bakom i tetkom otišli na more, a ja imam radan vikend.
Odvozim prijateljicu kući nakon predivno provedenog jutra. Otkrila mi je mjesto iz bajke. Razmijenile smo svakojake teme. Smijale se ko šašave. Nurko (Hypko) je opet uspio da nas zasmije. Fino doručkovale i skitkale po radnjama.
Skrećem ka Bloku iz Bulevara i na proširenju mimoilazim dječačića koji stopira. Obučen je u neki sintetički fudbalerski komplet, iznošen, isprane crne boje sa nekim ispisima. Na leđima mu prašnjavi ranac u nekoj jarkoj boji koji pokriva cijela njegova leđa.
Komentarišem s prijateljicom kako tako malo dijete stopira na ulici u podgoričko junsko podne i ćutke se saglašavamo da je od nevolje. Ostavljam je i vraćam se istim putem nazad. Zaustavljam se na proširenju, palim četiri žmigavca, i prilazim malenom.
-Zdravo zlato, kako se zoveš?
-Aveksa.
-Ja sam Ljilja, a đe ideš Aleksa?
-Idem na Mavezu, odgovara maleni tamnoputi klinac.
Oko usta i na obrazima su mu sitne mrve od hljeba.
-Ajde da te prebacim.
-Jel ono tvoje auto, kako ti je vijepo. A odakle ti ovi cvjetovi po njemu?
-Jeste, to sam tako zalijepila jer mi se sviđa.
Sijeda na zadnje sjedište.
-A zašto sam stopiraš, đe ti je majka ili tata?
-Oni su se vazveli, ja sam s majkom.
-A đe si bio sad?
-Išao sam u Hvam za hvanu.
-A što su ti dali?
-Pasulj i hveba.
-A u čemu ti je pasulj, da se ne prospe?
-Neće, neće, u kanticu je.
-A đe ti je majka?
-Ona vadi.
-A imaš li još koga kući?
-Imam sestvu, ona je udata.
-Kolko imaš godina?
-Devet.
-Devet? Bravo ti ga i ja imam ćerku koja ima devet godina.
Zapažam da je sitan za devetogodišnjaka.
-Danas mi je vođendan i baš sam ljut na majku
.... ton kreće ka plačnom
-Danas ti je rođendan? Super! Srećan ti rođendan, Aleksa!
-A majka mi je obećala da će mi dat euvo dva za vođenadan, a nije mi dala i stvašno sam ljut na majku
-Nemoj Aleksa da se ljutiš na majku, ona bi ti dala da je imala i daće ti kad bude imala.
-A mom bvatu je dala, njemu je kupila i biciklo i on mi sad ne da da ga vozim, a ona je vekla da mi da.
-Pa tada je možda imala. Al tek je počeo dan, možda će ti kasnije dat.
-Neće, kad nije ujutvo neće, tako je i pvošle godine. Nikad joj se neću vazljutit.
Glas je već samo što ne zaplače.
-Nemoj, mili, da se ljutiš na majku, ona sve radi da tebi bude bolje, moraš da razumiješ, znam da si mnogo pametan, sigurno nema da ti da.
-A jesi završio treći razred?
-Jesam i odličan sam đak i idem na Vevušu i majka mi je rekla da će mi dat ako budem odličan, pa mi nije dala.
-O, bravo ti ga, znala sam da si odličan đak, ti si baš pametan i vrijedan dječak.
-Moj bvat je napustio školu, pa sad vadi.
-A koliko ima godina on?
-Petnaes.
-A ja ću da zavvšim svih devet vazveda i kasnije.
-Hoćeš! Ti ćeš da završiš i osnovnu i srednju školu i poslije ćeš da upišeš fakultet, ti si baš divan i pametan -dječak, znaš Aleksa.
-Oću, a sestva mi je napustila školu da mene čuva.
-A kolko godina ima ona?
-Ona je udata.
-Ja poznajem ljude.
-Kako ih poznaješ?
-Ja kad sam žedan odem u kafanu i tvažim da mi daju i tamo upoznam ljude. Ja znam ljude.
-Znas, nije sigurno ovako da stopiraš, moraš da budeš oprezan. Ima i loših ljudi.
-Meni je danas vođendan a majka mi nije dala što je vekla i ja sam odličan đak...
-A đe ti radi majka?
-Sad će da počne da radi u ... ambasadu. Tamo je vijepo i ja bi da odem tamo.
-Pa poći ćeš, tamo će baš lijepo da joj bude.
Približavamo se destinaciji.
-Super će da ti bude na Veruši, pazi se kad stopiraš, važi?
Vadim dva eura iz novčanika i dajem mu.
-Srećan ti rođendan, Aleksa i nemoj da se ljutiš na majku, važi? Evo računaj kako da ti je ona dala ova dva eura.
-Dobvo.Hvava.
Izlazi iz kola.
-Hvava.
Srećan ti rođendan, Aleksa.

TO JE TO

Nedjelja. Sama u svom svijetu, preslazem ovonedjeljne utiske. Bilo je bas kako treba. Aktivno, ispunjeno, nadahnuto.
Poseban utisak na mene su ostavila dva dogadjaja koja su podrazumijevala okupljenje velikog broja ljudi.
Prvi se desio u cetvrtak, u Bečićima na Spark konferenciji, a drugi juce, na svadbi jedne divne clanice moje sire porodice.

Na Sparku se otvara jedna nevjerovatna freska energija, cista, obecavajuca, puna neke izvjesne nade za bolje sjutra. Ne, nisam pogrjiesila, bas tako je dozivljavam, kao izvjesnu nadu, sto god to kome znacilo ili ne znacilo.
I idem tamo vec drugu godinu za redom i bukvalno kao da se prikopcam na izvor te lijepe sile i akumuliram. Pripunim se, dodam svoj lilavila smek i sirim dalje. To je to.

I znam otkud je krenulo. Od ljudi. Od zadovoljnih, otvorenih, vrijednih, lijepih, pametnih, ljudi, fokusirenih na cilj, ljudi koji se iskreno daju i vjeruju u svoj projekat. Znam da je tako jer se to osjeca. A ko umije i zeli da vidi, vidi da je tako. Ekipo, kapa dolje. Odlicnu stvar radite i uzivajte u plodovima svog rada, a tek cete da vidite sto cete postici sa takvim pristupom. Nek i tada budem tamo da svjedocim.

Slika druga: juce, svadba, mnogo svijeta, znanog i neznanog. Dotjeranog. Nasmijanog. Radosnog. Sjetnog. Onog koji trazi. Onog kojeg traze. Onog koji se pita i kojem misli lutaju. Tu je i cijeli jedan samo svoj, a svaciji svijet: porodica. Oni od kojih nastajemo, od kojih ucimo da zivimo, koji su nam podarili gene, koji su nam zadali zadatak da nosimo svoje ime kako valja. I opet, prikljucim se i akumuliram. Ljubav. Smijeh. Srecu. Razmjenjujem toplinu, zagrljaje, dobre misli. I u toj skupini toliko razlicitih, a toliko istih ljudi iz porodice, u kojoj se osjecam ususkano i sigurno, zapazam divan odnos roditelja mlade. I prisjecam se kada su se vjencali (bila sam tek djevojcurak, pamtim kako su se ophodili jedno prema drugom) kako su tada imali divan odnos. Gledam ih juce i shvatam da se on uopste nije promijenio. Nakon dvadeset i kusur, skoro trideset godina, oni su i dalje bliski, pazljivi i njezni jedno prema drugom. To je to, kazem sestrama.

Ljudi. Odnosi. Energije. Razmjena. Porodica.

Geni omogucavaju ili ogranicavaju. Kako izaberemo. A i medjusobni odnosi isto.
Ja danas biram preslaganje emocija u samovanju. Ako mi moze bit. 

POPLAVA HUMANOSTI

Proljeće. Moje najdraže doba u godini. Pisala sam vam o tome i prošlog proljeća. Obožavam njegove mirise, zvuke, boje, osmijehe, lepršavost. Volim sebe u proljeće. Ovog proljeća, u onom dijelu koje ljetu hita, voda je odlučila da nas odvoji i spoji. Jedne od drugih, jedne ka drugima, jedne sa drugima, jedne za drugima. Da nas podsjeti. Da nas vrati. Jedne Drugima.

Ovo proljeće ostaće upamćeno po poplavama koje su zadesile Srbiju, Bosnu, Hrvatsku. Da li to ide s godinama ili s roditeljstvom, tek, nesreća tih znanih i neznanih ljudi, pogodila me je više nego ikad. Eto. I dok vam ovaj tekst pišem, glava me boli od tuge koju brižno sakupljam ovih dana. I pratim što se dešava i ne umijem da definišem da li sam više tužna zbog poplava ili srećna kada vidim kako se cijela Juga (jedna avlija) na noge digla da pomogne. Napisah na FB statusu: Ocemo li ikad naučit. Samo jedni druge imamo. Mi smo raja. Ovi veliki, nalickani su šminka i foleraj. Malo grublje od moje uobičajene terminologije, al tako bi. I shvatam, nikad neću prestati da osjećam svojim sve te narode i narodnosti zemlje u kojoj sam rođena. Jugoslavije. I nisam jedina. Znam. Svakolika podrška koja je iz Crne Gore otišla komšijama, nemjerljiva je. Opet se moja divna mala zemlja pokazuje onakvom kakva znam da jeste. Oduvijek je tako. Osjecam to u svakoj svojoj pori.

Srce joj je veće od nje same.

I nije važno koliki smo mi, a koliko smo dali. I nije važno koliko imamo, a koliko dajemo. I nije važno koliko nas ima a koliko nas je otišlo da pomogne. I nije važno koliko stotina hiljada eura, konzervi, ćebadi, sapuna, kilograma brašna i litara vode je otišlo u Srbiju, Bosnu, Hrvatsku. Važno je da smo ostali ljudi. Vazno je da smo nakon ružnih devedesetih ušli u ovu trećemilenijumsku četrnaestu bolji. Bolji.

Živeći svako kako umije, morate priznati da se, češće nego što nam prija, ipak, zapitamo kud se zakopa ono zrno ljudskosti... U što se to pretvaramo... Zašto se plašimo dobrote. Zar je iko ikad osiromašio od davanja? Kad ono, zrno izraslo, izlistalo, procvjetalo u najdivnije boje koje ni sami nismo slutili da možemo iznjedriti. Dobri smo. Ljudi smo. Jesmo. Budimo.

Što je to? Kad je neko ispred nas, znamo ga cio život, uzimamo ga zdravo za gotovo i ni ne pomišljamo da bi trebalo da budemo milosrdni. Ni ne želimo da primijetimo da nas neko treba. Nismo tu. A kad nevolja zadesi susjede, eto nas, tu smo, svi na nogama, rukama, glavama! 

Ma što je to? Ni ne usuđujem se da pomislim da sam kadra otkriti tu zavrzlamu. Oni kojima nisam ni do koljena ne uspješe, kud ću ja? 

Ali, stvarno, što je to? Ne znam. 

Možda vam ova moja priča zvuči suviše banalno, patetično, prazno, kako vidjeh da komenetarišu izlive emocija onih koji brinu. Možda. Pa dobro. Šta da se radi. 

Banalno, patetično, prazno, kako god ko voli.

Moje srce je puno. Sva ona voda što se izlila u komšiluku u njega se smjestila. 

I pretvorila u ljubav. 

I sad se fino ljuljuškam.

I svoju zemlju. I ljude. I sebe. Ja tako volim.

* Tekst je objavljen u junskom broju magazina Shopping Lista 2014.