Vraćam se sinoć iz pozorišta, samo što ne letim od divne energije koju sam udisala dva sata na koncertu Crnogorskog simfonijskog orkestra i odlučim da savršeno veče zaokružim šetnjom do kuće.
Opijena utiskom konstatujem da sam prvi put vidjela uživo marimbu, (a bogami joj se i približila i dodirnula je :) ) i totalno ushićena dijelim utiske sa prijateljicom.
Da li je moguće da nikome ne pada na pamet u glavnom gradu Crne Naše da su njihovi ljubimci njihova odgovornost i da je očekivano ponašanje da se pokupi njihov izmet, a ne da se ostavi tu gdje je. "Važno" je da ljubimci imaju fensi odežde. Pa, zaBoga! (Izvinjavam se onom promilu Podgoričana koji se pridržava lijepog ponašanja sa psom na ulici.)
Doduše, ima tu i druga strana priče. Više puta su mene krenuli da opominju zato što moj pas to ne obavi na travi ili što god da im je u glavi, a oni brže bolje požure da opomenu. Možete mislit koliko je to brzo kad ja navlačim kesicu na ruku čim vidim da Vili počne da se vrti u krug i namješta u tu specifičnu poziciju koja znači vršenje velike nužde. Ali ne, nekima je važnije da budu neprijatni prije nego li i utvrde da li je njihova pretpostavka na mjestu ili nije. I bila je suituacija kad sam eksplodirala. Baš. Ali ostade i to za mnom. Novo iskustvo i naučena lekcija više. Ma živjeću ja i sa takvima, valjda nemaju lošu namjeru, ali ne umiju da se samoartikulišu, ali mi ovi drugi, nemarni, da ne kažem nešto oštije, zaista jesu za svaku osudu.
* Tekst je objavljen u aprilskom broju magazina Shopping Lista 2014.
I dok riječima vraćam slike božanstvenog plesa umjetnika koji je oživio to čudo sastavljeno od pločica i cijevi, hodamo uzanim neosvijetljenim trotoarom pored parka i poklizam se. Sreća, ravnoteža me ne izdade i ostadoh u vertikali. Napregnem vid da u mraku otkrijem u što sam to ugazila, kad ono-pseći izmet. Aaaaaaaaaaa!
Na putu do kuće, koji je trajao dvadesetak minuta hoda, naišla sam na još tri gomilice iste materije pretpostavljam, različitih ispuštača.
I vratim se u ne tako davno vrijeme kada su moja djeca bila mala i kada smo išli u parkove sa kanticama, lopaticama, grabuljicama... kada su kad hoćeš u pijesku znali da "otkriju" navedenu materiju. Pa koju godinicu kasnije, Dina krene da bere cvijeće, ugazi... Novak igra lopte s drugarima, vrati se s umazanim patikama i tako. Ni ja nijesam bila bolje sreće. Znate o čemu pričam. Nema ko od vas nije imao doživljaj iste ili slične kategorije.
I onda smo mi dobili petog člana porodice. Labradora Vilija, najslađe stvorenjce na planeti Zemlji. Pričala sam vam o njemu. Prvo što smo se dogovorili je kako da rasporedimo obaveze koje idu uz život sa psom u stanu, a zatim je išlo i lijepo ponašanje kada smo sa psom vani. Jedna od najvažnijih stvari je bila da se uvijek gleda što pas njuška da ne bi pojeo nešto što mu može ugroziti zdravlje i da se uvijek sa sobom nosi kesica da se pokupi njegov izmet. Dakle, nema izvlačenja tipa uradio je to na travi, to je prirodno đubrivo. Ako je! U istu tu travu doći će neka nova Dina da ubere mami bijele rade i neki novi Novak da igra lopte s drugarima, pa će njihove mame da čiste cipelice ili, ne daj Bože, ručice i lice. Da ne govorimo o mogućim zdravstvenim problemima ukoliko se dođe u dodir sa izmetom bolesne životinje.
Da li je moguće da nikome ne pada na pamet u glavnom gradu Crne Naše da su njihovi ljubimci njihova odgovornost i da je očekivano ponašanje da se pokupi njihov izmet, a ne da se ostavi tu gdje je. "Važno" je da ljubimci imaju fensi odežde. Pa, zaBoga! (Izvinjavam se onom promilu Podgoričana koji se pridržava lijepog ponašanja sa psom na ulici.)
Doduše, ima tu i druga strana priče. Više puta su mene krenuli da opominju zato što moj pas to ne obavi na travi ili što god da im je u glavi, a oni brže bolje požure da opomenu. Možete mislit koliko je to brzo kad ja navlačim kesicu na ruku čim vidim da Vili počne da se vrti u krug i namješta u tu specifičnu poziciju koja znači vršenje velike nužde. Ali ne, nekima je važnije da budu neprijatni prije nego li i utvrde da li je njihova pretpostavka na mjestu ili nije. I bila je suituacija kad sam eksplodirala. Baš. Ali ostade i to za mnom. Novo iskustvo i naučena lekcija više. Ma živjeću ja i sa takvima, valjda nemaju lošu namjeru, ali ne umiju da se samoartikulišu, ali mi ovi drugi, nemarni, da ne kažem nešto oštije, zaista jesu za svaku osudu.
Nego, što da radimo?
Pitam se samo kako nije na pamet palo Gradskim Ocima da im buđelari nesavjesnih ljubimcodržaca budu svijetlom tačkom potencijalnih izvora popunjavanja budžeta. Biće nemaju infrastrukturu. Evo im ideje.
Pitam se samo kako nije na pamet palo Gradskim Ocima da im buđelari nesavjesnih ljubimcodržaca budu svijetlom tačkom potencijalnih izvora popunjavanja budžeta. Biće nemaju infrastrukturu. Evo im ideje.
Ako ne umijete da dresirate psa da to sam uradi, MOLIM POKUPITE PSEĆI IZMET
* Tekst je objavljen u aprilskom broju magazina Shopping Lista 2014.
