Uvijek su mi bili zanimljivi ljudi koji su svoju snagu crpili iz profesionalne pozicije na kojoj su se nalazili. Gradili su samopouzdanje iz funkcije. Bili su veliki koliko i njihova funkcija.
Nemali je broj onih koji su se sa svojim pozicijama poistovjecivali i na pozicijama gradili svoj novi zivot ostavljajuci iza sebe dojucerasnje obicne male ljude, male prijatelje bez zvanja i titula. Od takvih sam cula da to tako ide. To tako mora. Uđeš u novi krug, kazu.
Kakav tuzan scenario.
Imala sam prijatelja, jednom, sa kojim sam dijelila takva svoja razmisljanja. Obecali smo jedno drugom da cemo ako ikada dodjemo u takvu situaciju jedno drugome reci da ne smijemo to da radimo, da je to pogresno i naopako.
Onda je moj prijatelj postao funkcija.
Nijesam odrzala obecanje. Nijesam mu rekla da je put kojim je krenuo pogrešan. Da je funkcija jedno, a ličnost drugo. Da u funkciju ličnost treba da ugradi sve svoje najbolje, ali ne i da je iskoristava. Da mora ostati svoj. Zadugo me je grizao crv da li sam pogriješila. Ali desile su se stvari. I nijesu se desile. Udaljili smo se. Prošle su godine. Promijenli smo se. I onda sam shvatila da to vise ne bi imalo svoju snagu i svrhu. Poruka ne bi dotakla srce i podstakla promjenu.
Tada to nijesam znala, sada znam.
Imam jos jednog prijatelja. I on je na funkciji. Svoju funkciju on podređuje svojoj ličnosti. Jednom me je konsultovao za neki medijski nastup, kada sam mu savijetovala da neko ko je na njegovoj funkciji ne bi trebalo da se pojavi na određenom mediju u određenoj emisiji, na odredjenu temu, da bi to trebalo drugačije urediti. (Sa profesionalne tačke, stojim iza savjeta koji sam dala.) Ali njemu je bila važnija poruka koju želi da pošalje kao ličnost od malih i velikih igara strategija i taktika koje su sastavni dio bitisanja funkcija.
Uprkos nepostovanju mog profesionalnog savjeta, ostala sam tiha i mirna. Bila sam istinski dirnuta, kao ličnost.
Kada sam prije desetak godina bila na obuci za mlade lidere u Engleskoj, predavač je trazio od nas da mu postavimo po jedno pitanje na koje ne znamo odgovor, koje nam je vazno. Moje pitanje je bilo kako pronaci mjeru-dokle sebe treba sacuvati, koliko sebe treba dati funkciji, a koliko od nje treba uzeti. Po programu je odgovore trebalo da dobijemo u posljednjoj sesiji predavanja. Slučaj je htio da dobijem trovanje stomaka i na posljednju sesiju nijesam otišla. Odgovor nijesam dobila. Danas shvatam da nije trebalo da ga dobijem tim putem. Do odgovora sam morala da dođem sama. I došla sam.
Nema tačnog odgovora. Nema pravila. Postoji samo unutrašnje vođstvo koje nas uči koliko i dokle. Kako ćemo se odnositi prema funkcijama zavisi samo od našeg karaktera. Kakve smo licnosti, takvi smo i nosioci funkcija.
Negdje sam pročitala da uspjeh promijeni samo one koje iznenadi.
Nemali je broj onih koji su se sa svojim pozicijama poistovjecivali i na pozicijama gradili svoj novi zivot ostavljajuci iza sebe dojucerasnje obicne male ljude, male prijatelje bez zvanja i titula. Od takvih sam cula da to tako ide. To tako mora. Uđeš u novi krug, kazu.
Kakav tuzan scenario.
Imala sam prijatelja, jednom, sa kojim sam dijelila takva svoja razmisljanja. Obecali smo jedno drugom da cemo ako ikada dodjemo u takvu situaciju jedno drugome reci da ne smijemo to da radimo, da je to pogresno i naopako.
Onda je moj prijatelj postao funkcija.
Nijesam odrzala obecanje. Nijesam mu rekla da je put kojim je krenuo pogrešan. Da je funkcija jedno, a ličnost drugo. Da u funkciju ličnost treba da ugradi sve svoje najbolje, ali ne i da je iskoristava. Da mora ostati svoj. Zadugo me je grizao crv da li sam pogriješila. Ali desile su se stvari. I nijesu se desile. Udaljili smo se. Prošle su godine. Promijenli smo se. I onda sam shvatila da to vise ne bi imalo svoju snagu i svrhu. Poruka ne bi dotakla srce i podstakla promjenu.
Tada to nijesam znala, sada znam.
Imam jos jednog prijatelja. I on je na funkciji. Svoju funkciju on podređuje svojoj ličnosti. Jednom me je konsultovao za neki medijski nastup, kada sam mu savijetovala da neko ko je na njegovoj funkciji ne bi trebalo da se pojavi na određenom mediju u određenoj emisiji, na odredjenu temu, da bi to trebalo drugačije urediti. (Sa profesionalne tačke, stojim iza savjeta koji sam dala.) Ali njemu je bila važnija poruka koju želi da pošalje kao ličnost od malih i velikih igara strategija i taktika koje su sastavni dio bitisanja funkcija.
Uprkos nepostovanju mog profesionalnog savjeta, ostala sam tiha i mirna. Bila sam istinski dirnuta, kao ličnost.
Kada sam prije desetak godina bila na obuci za mlade lidere u Engleskoj, predavač je trazio od nas da mu postavimo po jedno pitanje na koje ne znamo odgovor, koje nam je vazno. Moje pitanje je bilo kako pronaci mjeru-dokle sebe treba sacuvati, koliko sebe treba dati funkciji, a koliko od nje treba uzeti. Po programu je odgovore trebalo da dobijemo u posljednjoj sesiji predavanja. Slučaj je htio da dobijem trovanje stomaka i na posljednju sesiju nijesam otišla. Odgovor nijesam dobila. Danas shvatam da nije trebalo da ga dobijem tim putem. Do odgovora sam morala da dođem sama. I došla sam.
Nema tačnog odgovora. Nema pravila. Postoji samo unutrašnje vođstvo koje nas uči koliko i dokle. Kako ćemo se odnositi prema funkcijama zavisi samo od našeg karaktera. Kakve smo licnosti, takvi smo i nosioci funkcija.
Negdje sam pročitala da uspjeh promijeni samo one koje iznenadi.
