LilaVila

LilaVila

субота, 9. фебруар 2013.

GILFANA


foto: THELAB Studio
Počela je zima u Podgorici. Ne volim je, al ko te pita. Život ide i ti se uklapaš u ono što ne možeš da promijeniš. Donosim odluku da ću da volim ovu zimu. Da je prihvatim i da prestanem da kukam kako mi je hladno. I nekako mi je odmah manje hladno. Stvarno.
Poslije redovnog dvosatnog vježbanja duha i tijela koje praktikujem dva puta sedmično sa nekoliko divnih dama u grupi koja s razlogom nosi naziv Vježbaonica za srećan život, ulazim sa Kaćom u Voli da kupim vodu i kačkavalj. Dok čekam svoj red, pažnju mi privlače dva malena bića, kratkih, ućebanih kosa, u sklepanoj odjeći po sistemu daj šta daš i da mi je super. Iz prve nije moguće odrediti da li su dječaci ili djevojčice, dok ne podigoše glave i progovoriše. Jedna od njih je imala pogled koji me je opčinio.
Dok sam čekala da im prodavačica pripremi sendviče, započeh razgovor:  
 Kako se zoveš, pitam je.
Gilfana, kaže.
Gilfana? Kako ti je lijepo ime! Ona se stidljivo smiješi. A koliko imaš godina, Gilfana?
Jedanaest. Jedanaest godina, a nije viša od moje sedmogodišnje ćerke, pomišljam.
A, hoćete li vi da pojedete te sendviče koje vam prodavačica priprema?
Hoćemo, hoćemo, mi, mi, grunuše uglas ove mrvice. Odakle li izađe ova snaga, pomislih.  
Iz gladnog stomaka, odgovori mi srce.

Utoliko dođe moj red za usluženje, a one odskakutaše do kase da kasirki daju žute novčiće koje su stiskale u šakama. Bila sam odmah iza njih, pa nijesu uspjele mnogo da odmaknu mom probuđenom oku. Izađoše iz radnje i stadoše sa strane. Otvoriše sendviče i počeše da jedu. 

Bacite papire u kantu za smeće, važi? Da čuvamo grad na nam bude lijep...
Važi, odgovoriše i odmah baciše u kantu dio papira koji im nije bio potreban.

Ovo se desilo prije nekih desetak dana, a ja i dalje razmišljam o Gilfani. O njenim toplim smeđim očima koje se smiju draže nego njene slatke usnice. Sigurno su i njenoj majci tako lijepe kao što su meni. Ili ona nema vremena da uživa u svom djetetu jer negdje prosi za koru hljeba. Ili je mozda gleda s neba, jer tamo ne mora da se bori da je nahrani, može samo da gleda, koliko god dugo želi, i da se divi malenom biću-njenoj Gilfani.
Kakav li je njen dan. Kako dolazi do novčića kojim plaća sendvič-kiflu iz Volija. Koliko obroka dnevno ima, a da li je ijedan topao. Zna li da piše. Ima li dom. Ima li majku.
I pomislim i mislim kako i dalje naše majke plaše djecu Cigankama.
A, majko, kako bi tebi bilo da neko plaši djecu tobom? Da Ciganka plaši svoje dijete tobom? Majko, da li je neko kriv što je rođen u određeno vrijeme, na određenom mjestu, pod određenim okolnostima? Možda si to ti. Možda je to tvoje dijete. Kao da nije dovoljno što se kroz život muče i što im borba za očuvanje gole egzistencije razvija nagone koji su opšte-društveno neprihvaćeni. Ali nijesu oni krivi. Zašto im društvo ne omogući bolje uslove? I još treba da ih ponižavamo. Majko, objasni djetetu da su i Cigani vrijedni ljudi. Isto kao i ti. Oni su drugačiji. Iz našeg ugla-nesrećni. Iz njihovog, ko to zna... možda i srećni? Ali majko, nemoj da ih ponižavaš. Pomogni im, nauči dijete da ih voli i poštuje. Da voli i poštuje ono što ima, ali i ono što nema.

O čistoći Glavnog Grada vode računa, opet, oni-Romi. Za nas, ove druge, Nerome, to je nešto neprihvatljivo. I adje da ne otvaram temu o prihvatljivosti, nego samo da vas pitam da li treba da im budemo zahvalni ili treba da ih gledamo ispod oka zato što rade nešto što mi ne želimo? Zato što rade pošteno i vrijedno, za sve nas. Za zdravlje našeg grada. Za zdravlje naše djece. Za zdravlje tvog djeteta, majko. Zar ne treba da im kažemo hvala? A veliki broj i odraslih i djece i dalje bacaju smeće po ulici. Zar to nije nešto zbog čega treba da se zastidimo? Znate li zašto? Zato što to naša djeca od nas gledaju. A neko ide i za nama kupi otpatke. Pa nam je taj neko još i ispod nivoa. Ma dajte.  A što kući ne bacamo smeće svuda po sobama? Čiji je naš grad? Jel njihov? Jel naš? Zajednički je. I eto, oni rade nesto sto jeste društveno-prihvatljivo i opet ne valja. Opet smo mi gore a oni dolje. Kakva varka. Svi smo mi isti. Samo neko ima više sreće, a neko manje. Eto to je razlika i ništa više. Ni manje.

Razmisli sljedeći put kad budeš plašila dijete drugim čovjekom. Razmisli da li uopšte treba da plašiš dijete ili treba drugačije da postupiš. Recimo, da mu objasniš? Pa ako treba i deset puta, onda ti to učini deset puta. Neka ti bude i teško i dosadno, ako će te naučiti da poštuješ drugačijeg od sebe. Da poštuješ čovjeka. I ti si čovjek.




*Tekst je objavljen 2013. u februarskom broju magazina Montenegro Shopping Lista, a napisan krajem decembra 2012.

среда, 6. фебруар 2013.

MOJE LJUBAVI


Razmišljam nešto o Ljubavima. Bivšim, sadašnjim, budućim, lažnim, pravim, pogrešnim, iskrenim, površnim,  nekontrolisanim, neostvarenim, bezuslovnim. Onima koje naslućujem i Onima za koje nikada neću saznati...Onima koje su me iznevjerile i Onima koje sam ja iznevjerila. Onima koje će trajati koliko i ja i onima koje se nikada neće roditi. Onima od kojih učim i onima koje od mene uče. Onima koje me ne razumiju i Onima koje ja ne razumijem. Neke, valjda, i ne treba da razumijemo.

Kad bih mogla da vratim vrijeme, neke ljubavi bih drugačije voljela. A neke bih prepustila da ih vole oni koji to bolje umiju. Ali, valjda je to tako moralo biti da bi moja Ljubav bila ono što jeste Danas.
S godinama, kažu…. Sve ide s godinama. I Sve u Svoje vrijeme. 

A nekako znam da je vrijeme za Ljubav Sada. Ali stalno nas nešto koči. Stalno neke stege, nevolje, negovorenje, nepovjerenje, neželja.  Stalno nas nešto skreće s tog puta.
Ma ne moze Neljubav biti moćnija od Ljubavi.
Jel da da ne moze?
 
Pa zašto nam je onda tako teško da je dočekamo raširenih ruku. Da joj poletimo u susret. Da je potražimo. Da je zatražimo. A treba nam.
Čekamo da se stvari dese. I u redu je to. Ali se neće desiti ako ne učestvujemo. Ako se ne pokrenemo. Ako bar malo ne očijukamo sa njom. Sa Ljubavlju.
A možda i ne treba da se dese. Možda je upravo to lekcija koju učimo.
Ipak… Teško mi je u to da povjerujem. Da smo osuđeni na Neljubav.
Ma i da jesmo, moramo da se borimo. Da dokažemo tamo nekoj sudbini da nema pojma.
Ljubavi, dođi, evo zovemo te! Dođi!