MAJTURA

MAJTURA 
Mirisan, vedar, zaigran, topao, zavodljiv, cvjetan. Plav, žut, crven, blijedo ružičast, srebrn. Svečarski, glasan, iščekivan, svjetlucav, omamljujući. Proljećni.
Maj.
Mjesec u kome slavim rođendan mom Novaku i mojoj državi. I to na isti dan. Mjesec u kome rođendane proslavlja i moja sestra Tanja i moja drugarica Bucka.
Ipak, ako je po nečemu prepoznat ovaj peti mjesec u godini, to je proslava matura.
Ovog maja, moja generacija će proslaviti 25 godina mature. Mašala! Idu godinice... I sjetim se moje učiteljice Maje koja mi je govorila (a njoj je to govorila njena učiteljica negdje u Vršcu): "Uči Ljiljo, uči, vrijeme se kotura, uskoro će doći i mala matura". I dođe. I mala. I velika. I deset godina od velike mature, pa još deset. Godinu, po godinu, nanizasmo dvadeset pet. Rizikovaću da zvučim otrcano, ali zaista, kao da je bilo juče. Nevjerovatno mi je da ima toliko od te ljepljive, dugo iščekivane večeri razlivene po Zelenom salonu najboljeg podgoričkog hotela "Crna Gora". A ja u crnoj plišanoj haljini sa ve izrezom, sa punđom i jarko crvenim karminom. Prozvali su me Jovanka Broz. :)
Ovu maturu slavimo dva dana. Van Podgorice. Da budemo usmjereni jedni na druge. Da pobjegnemo od malih i velikih skretača pažnje sa iščekivanog okupljanja.
Iako je zakazana za posljednja dva dana maja, naša proslava je već počela. Samim činom formiranja grupe na vajberu, u kojoj je više od pola IV1 turističkih tehničara koji su maturirali 1990. zabava je počela. Sasvim spontano, bez forsiranja i obaveza, skupila se vesela družina i krenula sa prisjećanjem. Školskih nestašluka, bježanja na koncert Dina Dvornika u Skoplju za vrijeme ekskuzije, ispjanja kafa uz beskonačna gatanja u "Ljuboviću", išlera iz "ABC"-a, tinejdžerskih ljubavnih iskrica. Lijepo vrijeme. Skromno, umjereno, iskreno. Vrijeme brbljanja i ćutanja. Vrijeme smijanja i suza. Vrijeme neopterećivanja i skrivanja.

I ćaskamo mi tako na vajber grupi i razmjenjujemo sličice. Svakakve. Kad neko kaže, ajde sad tapkale i pola-cijelo u ulaz na stepenice. :) I dok zamišljamo naše momke kako pola-cjeluju s vajber sličicama, sjeta iscrtava neku čudnjikavu krivudavu liniju zvanu osmijeh. A onda neko započe da kucka onu pjesmu od Magazina "Piši, piši miiiii, da l još me voliš tiiii", onda drugi dodaje: "Piši, piši miiiii, još ove jeseniiii", treća nastavlja "Kaži ko, kaži ko ljuuubi teee, ko mi krade te, krade od mene, uzima mi sveeee". Nekoliko njih kucka: "sveee".... što se nastavlja novim početkom, ovog puta Bijelog dugmeta:"Sve će to o mila mojaaaa", a istovremeno troje kucka "prekriti snjegovi, ruzmarin i šaš"... Got d pikčr ;) Ispjevasmo se mi tako iako na raznim stranama svijeta. Vjerovali ne bi.

Ne znam kako vama sve ovo zvuči, al što je nama bilo lijepooo...  Eto tako. I mi tako već mjesec dana svaki dan ponešto razmijenimo, koliko ko ima vremena, interesovanja, zanimljivih tema... Ima i onih koji su se isključili iz grupe, iz kojih god razloga. Nema osuđivanja, svako kako i koliko mu odgovara. Saznali smo da je Milica postala tetka jedne Anike, prebolovali sa Majom onu groznu gripu povratnicu i nadamo se obećanoj piti. Sandra je konačno dobila podršku da se fantomska večera poslije mature ipak održala. Dragan je postao tata po prvi put, a svijet plemenitiji za jednu malenu Antoniu. Kakvo divno ime! Vukov sin Momir je višestruko nagrađivani golfer. Savo je odlučio da studira, svaka čast!  Titkovog sina tinejdžera, lovci na talente prepoznali kao sjajnog košarkaška i već igra van zemlje. Keka je dobila kuče Lolu koja nije veća od moje pede. (Stvarno!)

Uglavnom, zajednička konstatacija je da, iako je prošlo 25 godina, ekipa je, manje-više ostala ista. Koriste se moderne tehnologije, ali su obrasci ponašanja preslikani. Ajde dobro, zreliji smo, mudriji. Kao ;) Moglo bi se konstatovati da smo uspješni, što god svakom od nas uspjeh predstavljao i imamo najmanje jednu zajedničku želju: da što prije dođe kraj maja, da se u subotu ujutro okupimo u "Ljuboviću" (da, za nas to nikada neće biti hotel "City", jer, zaboga, to je naš "Ljubović"!) i krenemo ka Ivanovim koritima. Utišamo telefone, pojačamo smijeh i upetljamo se u zagrljaj. Ako osjetite neku posebnu vibraciju u subotu ujutro, znajte, to smo mi: IV1 koje je maturiralo 1990. Turistički tehničari od kojih ama baš niko ne radi u turizmu. Prebučni, preradosni, presrećni. Širimo ljubav.

Tekst je objavljen u majskom broju magazina Shopping lista 2015.

THE FIGHT FOR THE RIGHT

Kompromisi.

Siva zona.

Bolje biti ljubazan nego u pravu.

Zazmuri i čekaj, doći će trenutak.

Ne talasaj.

Da, važno je prihvatiti da se sve kreće u nekoj srednjoj zoni, da niko nije savršen, da ni jedna situacija nije idealna. I nije. Važno je biti objektivan u svojim očekivanjima koja formiramo prethodno analizirajući i ujedinjujući lične i potencijale okruženja u kom djelujemo. Važno je i prepoznati gdje je potpuno besmisleno ulagati energiju, vrijeme, znanje, jer su neke bitke unaprijed izgubljene i naprosto nije mudro trošiti se. To nije vaša priča.

Ali, gdje je granica kada moramo podvući crtu i reći NE kompromisu, NE sivoj zoni, NE žmurenju, NE netalasanju? Kada je taj trenutak kada se MORAMO boriti za pravdu, istinu, dobro? Koja je to priča naša?

A, ko je taj koji kaže što je pravda, istina, dobro, reći ćete, sve je vrlo individualno tumačivo. Možda je i tako, ali ipak...

Nedopustivo mnogo kompanija funkcioniše na principima "ne talasaj". Najzačudnije je što baš tako rade one za koje nikada ne bi to očekivali, one velike, one u kojima svi žele da rade. Prosto te ohrabruju da ne gledaš dalje od svog dvorišta, da ne istupiš i ukažeš na nepravilnosti, loše gazdovanje, laž, ili, ne daj bože, stav koji je drugačiji, jer tamo neko na nekom vrhu (dje god se taj vrh vinuo u zbilji ili glavama) jednostavno ne želi da bude uznemiren niti bocnut da razmisli da li možda može i treba drugačije, poštenije, bolje. Ogromno je polje djelovanja u toj sivoj zoni. Od mobinga i ugradnje u bočne poslove, do korišćenja resursa kompanije za vodjenje ličnih ratova. I na to, takođe, treba da se ćuti. Niko ne odgovara i niko ne poteže odgovornost. Neznalice, egomanijaci, neostvareni polusvijet čiji su najveći dometi ogovaranje, spletkarenje i sitni (ili krupni) ćar, jurišaju na poslušnicima i vitlaju svojim buđavim sječivima, držeći lekcije u koje samo oni slijepo vjeruju (možda), naslađujući se samoljubljem. I može im bit, jer se nekome gore naprosto ne napušta zona komfora. Važno je da se strateški pristupa i nastupa u bljuvanju onoga koga, uglavnom, nemaš ni kapacitet ni svijest da razumiješ i o čijem poslu nemaš pojma. Ali se jako njime baviš. I dok se ti baviš učenjem drugih njihovom poslu, tvoj posao ne radi niko. Ili radi neko ko tebe uči tvom poslu. Začarani krug. Nerad-Zavist-Neznanje. Eto, u tom svijetu babe i žabe skladno funkcionišu.

I onda se čudimo sto kompanije, poslovi, projekti koji se zasnivaju na trulim kompromisima propadaju. Pa kako da ne propadaju kad njeguju zavist, laž, učmalost, neznanje. Bolesnu ambiciju bez ikakve osnove. Praznu priču bez rezultata. Kad ih vode oni koji nijesu dosegli dotle da usvoje da je sasvim u redu pasti i pogriješiti, ali da je vazno prepoznati i priznati ličnu grešku, pad, poraz. To je jako važno i stepenica ka boljem. Ali ne, junacima našeg doba bitno je da je mirno i da se ljudi mnogo ne pitaju sa svojim poslom. Niti oni sami sa svojim (bolje će oni tuđi radit). Jel da?

I onda dođe neko ko jednostavno ne pripada tom svijetu. Neko ko smatra da je reagovanje protiv lošeg, zlog i naopakog obaveza. Čin lične odgovornosti. Integriteta. Potreba. Neko će reći da je to hrabrost, a neko da je ludost. Ma kako hoćete. Ali, kako naprijed ako se svi ponašamo kao da je sve savršeno, a svjesni smo da je daleko od toga. Da, plašimo se da ugrozimo egzistenciju. Ćutimo. Ućebani u lični i kolektivni jadac. Više se i ne trudimo da održimo gladac. Nekako je to postalo protivprirodno.

Naši đedovi su se borili protiv okupatora naše zemlje, rizikujuci živote. Mi se protiv okupatora naših ličnih vrijednosti borimo ćutanjem.

Do koje ure?

*Tekst je objavljen na portalu spiritus-movens.me 11. maja 2015.