Lijepa je priča objavljena u septembarskom broju Glasa Zabjela. Govorili smo Davor i ja o svojim vezama sa ovim podgoričkim naseljem. Lijepa je ta slika Titograda s početka sedamdesetih koju sam opisala gledajući kroz srce svojih roditelja. Baš lijepa. Želim da je podijelim sa vama.
Moja majka Caca radila je kao sekretarica cio svoj radni vijek u Domu omladine „Budo Tomović“. Radila je srcem i dušom za svoj Dom omladine. Pomagala kad god je bila u prilici, vidjela što drugi ne vide, našla se kome je trebalo da se nađe. Sve uz osmijeh, širom otvorenih ruku i s radošću u srcu. Iako je u penziji već dvadesetak godina, ni danas ne propušta priliku da istakne da je radila najljepši posao na svijetu u najljepšoj instituciji na svijetu. A onda je došlo novo vrijeme. Lude devedesete, tranzicija, vladavina ega, punih džepova i praznih srca. Vrijednosti koje su do tada važile, nestale su kao da ih je pregazio šleper pun šljaštećeg bučnog turbo-folk otpada.
I tata Danilo je bio istaknuti društveni djelatnik, uvijek spreman da doprinese boljitku društva. Workaholic koji je radio i po 14 sati dnevno, bez vikenda, praznika i godišnjih odmora. Mojim sestrama Sneži i Tanji i meni bilo je sasvim priodno i uobičajeno da i učestvujemo i posjećujemo apsolutno sve kulturne i zabavne događaje koji su se priređivali za djecu i omladinu u Titogradu tih sedamdesetih i osamdesetih godina. Majka je bila u toku svega i ne samo da je vodila nas, nego je skupljala i svu djecu s kojom smo se družile u našem parku u Bulevaru i tako nas je, kao kada učiteljica vodi svoje odjeljenje, vodila na priredbe u Dom omladine, Dom JNA, predstave Pionirskog pozorišta (koje će se kasnije nazvati Dječje, pa Gradsko). Divno je to vrijeme bilo. E, kada znate u kakvoj atmosferi ljubavi, nesebičnosti i darivanja sam rasla, onda vam je i jasno da je za mene sasvim prirodno da svoje znanje, umijeće, vrijeme, volju i ljubav darujem za dobrobit društva u kojem živim. Da, teško je kada vidite da donosioci odluka ne podržavaju dovoljno vaše napore za izgradnju boljeg društva, ali kada fokus pomjerite sa njih na samo društvo, shvatite da je mnogo važnije da učinite ono što možete nego da negodujete zbog onog što ne možete, odnosno što ne zavisi samo od vas. Ostaje da se nadate da će se situacija mijenjati. A, hoće! Dolazi vrijeme onih koji znaju i koji pozicije zaslužuju zahvaljujući svom znanju i umijeću, a ne pripadnosti ovim ili onim političkim ili interesnim grupacijama. A, kada Ljudi od Znanja budu donosioci odluka, odluke će donositi za dobrobit društva, a ne za dobrobit političkih i ličnih ciljeva, proračuna, veza, jasno vidljivih ili (naizgled) skrivenih.
Kao što vidite, moja priča je
jako ispreplijetana. Kao i svaka, započinje u porodici u kojoj sam odrasla i
formirala se. Kada sam došla na svijet kao treća ćerka svojih roditelja, svoju
prvu godinu života proveli smo na Zabjelu. Moj stric, tatin brat od tetke, Tomo
Todorović, poznati šerif drački, sin pekara Radovana, čija je pekara bila tamo
gdje je sada Hilton, bivši hotel Crna Gora, došao je tog 23. oktobra predveče
po moju majku ispred solitera, sačekao je da zapertla svoje krinke i odvezao je
u svojoj fići u titogradsko porodilište. I eto me. Iz porodilišta, nazad na
Zabjelo. Ja se ne sjećam tog perioda, naravno, bila sam premala, ali se sjećam
riječi svoje majke o divnim komšijama iz drugog solitera, koje rado pomene i
nakon više od četrdeset godina: porodice Moštrokol, Pavićević, Labović,
Rakočević, Ivanović, Prelević, Vlahović, frizer Zoran Vukčević, a tu je i Rajka
Rakočević koja je moje sestre i mene izvodila napolje da se igramo i da nas
pričuva. U prvom soliteru živio je naš rođak Raco Burzanović, čuveni guslar
koji je cijelu Evropu prošao guslajući.
Solitere na Zabjelu početkom sedamdesetih su
zvali „dva pendreka“, jer su u jednom živjeli službenici milicije, a u drugom
službenici opštine. Prohodala sam na livadi baba Zore koja je imala tri sina,
čije je imanje bilo preko puta solitera, gdje je danas škola, pa malo južno.
Baba Zora nije dala da se po njenom imanju prolazi, ali za moju majku i njene
ćerke to nije važilo. Nju je voljela. Majka je kod nje kupovala domaći sir,
jaja i mlijeko, a često baba Zora nije uzimala novac za svoje proizvode.
Prozborila bi koju s majkom i poslala je kući punog cegera i sa istim brojem
novčanica u novčaniku. Dobra baba Zora.
Kako je to lijepo vrijeme
bilo. Vrijeme u kome je najveća vrijednost bila biti dobar. Biti čovjek. Biti
dobar čovjek. Ne možemo vratiti vrijeme. Ne bi ni valjalo ići unazad. Ali
možemo naučiti ono što ne znamo. Možemo se podsjetiti onog što smo zaboravili.
Možemo šljašteći šleper pun kiča i buke poslati u recklažni centar.
Možemo opet
biti dobri, ljudi.
Dobri ljudi.
Нема коментара:
Постави коментар