ZAŠTO NEĆU TUNEL KROZ GORICU

Ja-Ljiljana Burzan Nikolić iz Podgorice.
Ja-kćer Danila Burzana, podgoričkog novinara, publiciste i višedecenijskog drušvenog djelatnika, autora Podgoričkih toponima i znamenja, Leksikona podgoričkih ulica..., a još malo i knjige o podgoričkim gradonačelnicima.
Ja-unuka Sava Burzana, koji je, nakon Božićne pobune, kao komandir straže u Jusovači, pomogao oslobađanje i bijeg brojnih zatočenih i uglednih rodoljuba i spasio ih sigurne smrti, te sa njima pobjegao u Gaetu.
Ja-majka Novaka i Dine, divne djece koja će ovom gradu podariti još i više, jer to tako mora biti.
Ja-Podgoričanka koja je, u saradnji sa divnim ljudima, svom gradu podarila Dan sunca, divnu dječju manifestaciju koja već ima svoj zaseban život i kojoj se iz godine u godinu raduje na hiljade najmlađih Podgoričana.
Ja-Podgoričanka koja je, u saradnji sa divnim ljudima, svom gradu podarila Prvi međunarodni festival lutkrstva, koji je u samo jednoj godini postojanja donio radost više od tri hiljade podgoričkih mališana i još toliko u ostalim gradovima Crne Gore.
Ja-Podgoričanka koja ličnim primjerom pokazuje kako se voli, čuva i njeguje svoj grad. Kako se nesebično daje svom gradu i svojoj zemlji.
Ja-Podgoričanka koja će još mnogo uraditi za svoj grad, samo da me zdravlje posluži, kuc, kuc, kuc... jer to tako mora biti.
Ja-Podgoričanka, u srcu i duši:
NE ŽELIM DA SE PRAVI TUNEL KROZ GORICU

Moji motivi su jednostavni. Dolaze iz čistog srca:
Teško mi je da prihvatim da neko može svojevoljno da ubije pluća grada. Malo li je štete od požara :(
Teško mi je da prihvatim da ljudi od znanja, i dobrih želja za razvoj grada žele da probuše našu Goricu.
Da li je moguće da nijesmo svjesni koliko smo srećni što u srcu grada imamo našu zelenu oazu, pa nam još treba i da grad zadobije hroničnu upalu pluća ili infarkt?
Ne želim tunel kroz Goricu.
Ne želim Krozgoricu (kako reče moj prijatelj Vjeko), želim Podgoricu. Moju Podgoricu. Da mi još dugo blista, raste i bude sve ljepša. A, najljepša je! Da je još više ozelenimo i uljepšamo. Da joj budemo bolji i mudriji. Da je volimo i čuvamo. I ne da je razbolimo nego da je razvolimo. Ona naša, a mi njeni. Nema Podgorice bez brda Gorice. Nema Podgoričana bez Gorice ucijelo. U šta se to pretvaramo? U Krozgoričane? BašMeBrigrađane?
Moj đed je spašavao ljude od neljudi.
Ja bih, ako može, spasila Goricu od bušenja. Ovim apelom.
Ko zna, možda ovo neko i pročita. Možda na nekoga i utiče.
Ja ću baš da se nadam. I da se borim. Ljubavlju. Dobrim djelima i mislima.
Željeću jako i govoriti jasno. Iz srca.
 Danas sam dobila poruku Anđela. Poklanjam je Gorici.
Možda je anđeli sačuvaju ako ja ne uspijem...

MOJA BAJKA

Kad smo bile male, moje sestre i ja voljele smo da se zavučemo ispod zavjese, ali ne ono da se skrivamo, nego da donju ivicu zavjse stavimo na glavu, tako da se ivica poklopi sa ivicom kose iznad čela i onda krenemo naprijed, a z nama se napravi duuuugački veo. Zavjesa je bila vanila-žućkasta sa nekim rupicama u obliku Orbit žvaka. Majka je, naravno, upozoravala da ne pretjeramo, da ne iščupamo zavjesu... Mora da se to nekad i desilo, nisam zapamtila. (Biće da je to zato što majka od toga nije pravila buku.)
E to je bila moja igra princeza. Tada sam ja bila glavna junakinja bajke i osjećala sam se divno.To je bila i rijetka situacija kada se nijesam igrala sa mojim omiljenim igračkama iz djetinjstva-medvjedima. Lutke nisu bile my thing... Izuzev jedne koja je bila kao beba, Nagneš je naprijed i ona zakmeči. Lice i šake su joj bile od neke meke gume, zanimljivog mirisa. U određenom trenutku ostala je bez prstića, jer sam ih izgrickala.

Ne znam otkud se sjetih da prošetam do djetinjstva. Valjda zato što vidjeh jedne prekrasne cvjetne čizme koje odmah uklopih u moju princezinsku odeždu od zavjese i zaputih se u moju bajku. Biće to duga, lagana šetnja. Osjetiću miris čokoladnog krema za Šarlotu Markizu i toplog pudinga od, naravno, čokolade. Muzika će me pratiti. Moje srce će pjevati. I moje glasnice. Vrtjeću se u krug dok mi se ne zavrti u glavi, a moja haljina od zavjese koja će se transformisati u naopako okrenutu lalu, napraviće oko mene magični štit, pa kada padnem na travu, sve te ptičice i cvijeće koje mi se vrte pred očima, biće u bojama duge. Šapnuće mi najveću tajnu univerzuma. I ja ću se smijati.

Voljela bih da mi se ostvari bajka. I mislim da hoće. A dok se ne ostvari, ja ću da vježbam. Evo baš kao malo prije. Živjeću je u mislima. Živjeću muziku, cvijeće i ljubav. Nek mi dođe moja bajka.

MALE PAŽNJE

Skrolam News Feed po Facebooku i nailazim na fotografiju mačke koja sjedi leđima okrenuta i gleda tv. Gledam je i osjecam potrebu da se zadrzim na njoj, jer mi se najednom širi neka fina toplota koja kreće od očiju i ide ka stomaku. I sjetim se. 

 Kad sam bila mala, kod moje učiteljice i komšinice teta Maje, jednom godišnje su dolazili Tanja i Miljan, djeca od čika Batove (teta majin muž) pokojne sestre, koja su živjela Italiji. Kad sam ja bila djevojčica, oni su bili djevojka i mladić. Neka je razlika petnaestak godina... I kako sam ja bila stalna gošća kod moje teta Maje, tako sam uredno dočekivala i pratila i njene (i moje :) ) goste. Među njima i Tanju i Minju (kako ga je teta Maja zvala). (Pričaću vam nekad o mojoj teta Maji... al sad priča ide u drugom smjeru). Dođu  tako Tanja i Minja, teta Maja leti po kužini (kako ona zove svoju dva u jedan trpezarija-kuhinju) ne zna što će prije, da iznese čast ili da ih pita sve što želi da zna... Koja količina radosti se koncentrisala u tim trenucima u toj malenoj prostoriji visokog plafona. Ih koliko je tu ljudi moglo da stane... (u današnjim uslovima i standradima prijema gostiju, najvise troje. I da im je tijesno. Al druga su pravila prijema u teta Majinoj kužini... pričaću vam i o tome nekad...). I pričaju oni tako, a ja gledam u njihovu tamnu kožu, tamne oči i najbjelje zube koje sam ikad vidjela. Prelijepi. A nekako kao da pjevaju kad pričaju. Ma kad oni dođu meni je bio praznik! Vidjevši moju očaranost, ponekad me Tanja odvede kod njih (a imali su stan bllizu), pa mi pravi fruzure i daje mi najveće toblerone koje sam ikad vidjela, pa još i bijele! dok njihovo društvo koje se u međuvremenu skupilo ne izvrši blagi pritisak na mene da mi stave do znanja da sam suvišna... I shvatam ja kasnije da u periodima kada si tu kratko i želiš da se družiš sa najbližima, jedna blijeda musavica razrogačenih očiju koja samo skenira i definitivno nije društvo koje je poželjno, ali džaba. Ja sam bila mala da tada shvatim, a teta maja i Tanja su bile Velike da mi dopuste da uživam u Prazniku.

 

Elem, Tanja je znala kad dođe da donese neke poklončiće za mene i moje sestre. Ako ih i ne bi donijela, poklanjala bi nam svoj nakit ili što god je u tom trenutku imala kod sebe. Jedne godine je to bio puder u prahu jako tamne nijanse (kao što je njena koža) u zemljanom sudu terra di ... (tamo nešto) Kako mi je to bilo supeeerrrr. Mogla sam da se napljaskam i budem ciganka na maskembalu :)  Pa još zahvaljujući nekom čarobnom prahu koji sam dobila IZ ITALIJE!!! WOWWWW :))))))  Znate već kako je bilo to kad imate nešto iz Italije :)

Jedne godine, Tanja mi je poklonila veliku čestitku. Na njoj je bila velika crna mačka, leđima okrenuta, koja je gledala u kamin. To je bio crtež. Pozadina je bila crvene boje i na njoj je pisalo nešto kao srećni praznici ili Božić... ne znam tačno. I sijala se u nekim djelovima. Ta čestitka je bila moje blago. Ne, kao dijete nijesam nešto posebno voljela mačke. Ni kamini nijesu imali neku posebnu važnost. To je čestitka koju sam ja dobila od Tanje iz Italije. Samo moja čestitka. Dugo sam je čuvala kao najveću dragocjenost. Ne znam gdje je sada. Možda se negdje pojavi u mojim stvarima koje su negdje zaturene u majčinom stanu. Moja čestitka sa mačkom.

I baš danas, kada su praznici pred vratima, kada je pao prvi podgorički snijeg koji mi je unio popriličan nemir.... baš danas kada mi je jedna poznanica javila da će uskoro postati mama i da imam čast od nje jer sam je par dana prije, onako, usput provukla temu tipa da nema što novo... baš danas kad sam odlučila da ništa ne smije poremetiti moj mir u srcu i da moj Put jeste pravi... naiđem na fotografiju leđima okrenute mačke. I pomislim: 

koliko je stvari koje uradimo a kojih uopšte nijesmo svjesni da će nekom drugom biti od velikog značaja. Da će nekom drugom uljepšati sjećanja. Možda i obilježiti dan, djetinjstvo, život. 

 

A koliko često se sjetimo da za nekog sasvom Običnog, Malenog, Slučajnog, uradimo jednu sasvim običnu, malenu, slučajnu pažnju... Onu koje se za pola sata nećemo ni sjećati, kao što, sigurna sam, Tanja nema pojma što je meni značila njena čestitka-mačka, jer kad daruješ od srca, ne pamtiš što si darivala. Daruješ zato što voliš, zato što to dira tvoje srce. 

Moje srce je danas dodirnula jedna sasvim obična mačka. 

A moja priča je možda dodirnula vaše...

LJUBAV (ne?) ZNA ZA GODINE

Vraćam se ja tako prije neki dan sa vježbanja kad mi u susret idu momak i đevojka koji se drže za ruke i zaljubljeno gledaju. Priđem dvorišnoj strani moje zgrade, koja je u priličnoj tmuši, kad svaka klupa zauzeta. Opet neki novi klinci razmjenjuju ljubavne signale. Hvatam sebe da mi se razliva širok osmijeh i da mi noge usporavaju. Nekako mi lijepo biti svjedokinjom cvjetanja ljubavi u kasnu jesen. 

Popeh se kući sa osmijehom na licu, ispisah fejsbuk status na tu temu i prosirih je. A sta se desilo sa ljubavlju u zrelim godinama? Sta se desilo sa pokazivanjem ljubavi u zrelim godinama? Kazu da se ljubav mijenja, sazrijeva, mijenja oblik (kao energija?). Mozda to i jeste tako. A mozda  i nije. Ali svakako, mislim da pokazivanje ljubavi ostaje vazna stavka u partnerskom odnosu. A kod nas je prilično zapostavljena.

Zašto je to tako? Zbog sredine? Zbog načina na koji smo vaspitavani? Zato što nam to nije potrebno? O, ne. Ne vjerujem da nam to nije potrebno. Prihvatam da smo različiti i da se razlikuje način na koji nam je potrebno da nas neko voli i način na koji to pokazuje, ali ne prihvatam da nam nije potrebno da nam partner i kaže i pokaže ljubav. I tako idu godine a mi se naviknemo i nepokazivanje ljubavi postane način života. A kako bi bilo lijepo da pokazivanje ljubavi bude način života. Kako bi bilo lijepo da pokazivanje ljubavi Svaki Dan bude način života. Možda bi se malo otkravila ona naša Crnogorština iz dubine stomaka. Onaj naš Gordi Gorštakluk iz sredine glave. Onaj naš Ledni Krš iz grudi. Možda naša djeca budu gledala tatu i mamu kako razmjenjuju nježnosti, ako već mi nijesmo rasli i odrasli sa tom slikom u svom domu pa nauče da to jeste uobičajeno ponašanje. Da ljubav u braku ostaje. Da brak nije isto što i roditeljstvo. Brak je zajednica dvoje ljudi koje vezuju zajedničke vrijednosti. Koje vezuje želja za zajedničkim životom. Koje vezuje ljubav. Roditeljstvo je divno i teško, ali se ne smije poistovjetiti sa partnerstvom. Ispunjen i zadovoljan partner ima predispozicije da bude dobar roditelj. Dobar roditelj će dijete naučiti pravim vrijednostima i naučiti ga da voli. Ličnim primjerom.

Skoro sam slušala izvjesnog profesora Božovića koji tvrdi da je nedostatak pokazivanja ljubavi (i u javnosti) muškarca prema ženi (i obrnuto) u crnogorskom društvu stvorio Crnogorsku Majku koja je opsesivno vezana za sina kome poklanja svu svoju ljubav i vezuje ga za sebe do granice (ili preko?!) zdravog odnosa. Sklona sam da povjerujem da to jeste tako.

A sjetih se kako nam je kao djeci bilo smijesno da gledamo turiste koji dođu u Crnu Goru, a koji su u zrelim godinama i drže se za ruke ili se, ne daj Bože, ljube! Ma, lako je bilo zaključiti da su to turisti jer su to samo oni radili! A danas kad vidim par koji se drži za ruke, a ima sijedu kosu ili čiji body language jasno govori o njihovoj bliskosti, što je i dalje jako rijetko među Crnogorcima, istopim se kao kugla sladoleda od vanile na vrhu čokoladnog suflea.

Pobijedimo sebe i priznajmo da jesmo ljubav. Kažimo. Pokažimo. Stvari mogu da se promijene. Ako krenemo od sebe.