Prije nekih dvadeset i nešto godina, u posjetu mojoj dragoj komšinici došla je jedna starija dama. Živjela je u Sidneju i poslije desetina godina boravka daleko od svoje malene domovine, došla je u posjetu svojim rođacima u Crnoj Gori. Ponudila sam se da prošetamo skupa, da joj pokažem grad, i u povratku iz šetnje su je nažuljale sandale. Pitala me je da li da ih izuje i ide bosa, da li je to u redu za ovdašnje prilike, pošto bi ona to u Australiji uradila. Rekla sam joj da jeste i ona je uzela svoje sandale u ruke i šetnju nastavila bosa.
Nijesmo bili daleko od zgrade, ali dovoljno da je par ljudi vidjelo i priča je krenula. Ja sam dobila diskretnu kritiku što sam ohrabrila gošću da šeta bosa, jer to nije ponašanje koje "dolikuje njenim godinama", a ni tada ni danas ne vidim zašto bi neko trpio bol (a svi znamo kako je gadan taj bol od žuljeva na stopalima) ako ne mora i ako, pritom, nikoga ne boli taj postupak kojim ona svoj bol ublažava. Vjerujem da je danas situacija opuštenija, ali znam da ima ljudi koji prednost daju onome šta će neko drugi reći u odnosu na ono što sami misle i osjećaju.
Koliko puta ste čuli da neko komentariše kako je potrebno da se "ponašamo u skladu sa godinama"? Ja bezbroj. I sada sam u nekim godinama u kojima neki očekuju da se ponašam u skladu sa njihovim očekivanjima od godina u kojima se ja nalazim. A kada se zamjera onima koji taj neraskidivi spoj godina i ponašanja remete, uglavnom je to zato što neposlušnici razbijaju stereotipe koji se tiču oblačenja, frizure, izlazaka, otvorenosti, sveukpnog pristupa životu koji je prihvaćen od strane većine kao "normalan".
Pita me nedavno jedna divna starija dama, gospođa Nada, s kojom sam radila na mom prvom radnom mjestu, u Fondu PIO, "zar može neko tebe da ne voli tako vedru, dobronamjernu, nasmijanu i uvijek spremnu da pomogne." "Može", rekoh, "može i nije im dovoljno što im smeta ono što ja jesam, već ih ima i koji se sa mnom zbog toga obračunavaju na zaista nevjerovatne načine, nesvjesni da se sve vraća, a ja im i dalje šaljem ljubav i želim im da spoznaju da baš to što ne podnose kod drugih, e to, baš to, je situacija koju moraju da raščiste sa sobom..." A što bi nekome smetao vedar duh, jasan stav, cvijet u kosi, glasan smijeh ili pjevušenje melodije koju slušate u slušalicama u šetnji... Boli li to nekoga? Izgleda da boli. Jednostavno ih iritiraju zadovoljni ljudi.
Pa dobro. Neka se oni nerviraju kad vole, a ja volim da uživam u svim svojim malim radostima kojima su me upravo godine naučile. Ja se ponašam u skladu sa SVOJIM unutrašnjim znanjem i osjećajem, a ne u skladu sa brojem koji za nekoga ima jedno, a za nekoga sasvim drugo značenje i želim im da pronađu zadovoljstvo. U sebi. U godinama koje im idu u susret s dobrom namjerom i željom da su srećni. Samo nek prihvate.
Godine su divne, ali ipak samo brojke. I mnogo im hvala što su od mene napravile ovo što sada jesam. Ali za mene one nijesu ograničavajuci faktor. Godine su za mene nekad stroga, a nekad sasvim nečujna, a tako jasna učiteljica života koja me svakog dana usmjerava kako da budem još bolja i sebi i drugima. Kako da sirim radost, leprsavi ples, ljubav. Na prvom mjestu tako sto ću sebe činiti srećnom. A mene te bubamare na noktima čine beskrajno srećnom, a tek taj cvijet u kosi. Ili oko vrata. Pa sve to puta sedam, sedamdeset sedam ili sedamsto sedamdeset sedam. I što bih se ja brinula što moja radost nekome smeta. Meni je samo žao što još uvijek nijesu naučili da je jako važno radovati se tuđoj radosti, jer onda to postaje i vaša radost i umnožava se...
Postoje ljudi koji svoju energiju usmjeravaju na loše, ružno, tužno. Pa još i planiraju kako da sve to nekome prirede. Time još više osnažuju te aspekte svog života, jer sve što radimo sebi radimo. Želim im da nauče da budu radosni.
Radost se ne kupuje. Radost se nalazi u svakom danu, pa i kišnom i oblačnom. U malenom dječjem osmijehu kad se krmeljavi ujutro probude i još onako topli i musavi od paste za zube, spremaju se za školu. U kućnom ljubimcu koji se neizrecivo raduje kad sretne svoje drugare. U knjizi od koje ne možete da se odvojite pa svjesno usporavate čitanje dok se bližite zadnjoj korici. U šetnji do pekare tokom koje sretnete slabo pokretnog komšiju penzionera pa zastanete da razmijenite koju receniču. U šolji moka kafe sa sojinim mlijekom. U saznanju da imate porodicu koja je tu za vas u po dana i po noći. U prijateljima sa kojima možete jednako duboko i plitko da razgovarate. I ćutite. U moći da osjetite različite mirise cvijeca i prepoznate bijelog labuda u odlazećem oblaku.
Radost se nosi u srcu. Isto tako i godine. Iskoristite tu prednost. Svaki novi dan, mjesec, godina je nova šansa da je uvećamo. Ja to i radim. Osjećate li?
Na kraju, pročitah na fejsu nešto baš zgodno: što bi se opterećivala godinama, ionako nikad nisam imala baš ovoliko godina i pojma nemam kako bi trebalo da se ponašam u skladu s njima, to tek sad učim ;)
*Tekst je objavljen u novembarskom broju magazina Shopping Lista 2014.
**Teks je objavljen na portalu spiritus-movens.me 7. juna 2015.
