Odavno krecem da se bavim redovima. I nama u redovima. I nivoom nekulture. I nivoom neznanja. I nenivoom.
SLIKA PRVA
Prošle sedmice. Nalazim se u radnji rasprostranjenog lanca marketa robe široke potrošnje. Pronalazim željene namirnice i stajem u red kod kase koja radi. Treća sam u redu. Tu je još jedna kasa koja ne radi, ali kako se polako red produžuje, nailazi druga kasirka i sijeda za drugu kasu. Izgovara rečnicu Izvolite, možete preći ovdje. Nastaje mini stampedo u kome najbrži stigne prvi. Kasirka se na to ne obazire, kao ni većina ljudi iz reda. Naravno da je logično da ko je bliži u postojećem redu treba da ima primat i bude prvi na drugoj kasi, ali ne. Naš narod i dalje ima potrebu da potrči tih 78 cm, "pobijedi"?!ostale čekače i osvoji mjesto koje mu pripada zahvaljujući brzonogosti. I nedostatku vaspitanja. U stvari, neko jednostavno o tome ne razmišlja nego radi ono što uvijek radi. Grabi. A, kad bi malo zastali, pa razmislili, pa pogledali oko sebe i potrudili se da vide one drugačije, pa da da možda razmisle žašto oni to tako. Možda bi shvatili. Naučili. Prihvatili. Možda bi se sjetili da je nekad neko njih uvažio i prepustio im ono što im pripada. Nije grabio. Jer nisu svi grabljivci. Kao grabljivci. Grabljivci.
SLIKA DRUGA
Juče. Veliki podgorički šoping centar. Popularna radnja sa povoljnim cijenama. Vrijeme popusta. Dvije kase. Jedna zatvorena. Ispred druge red od oko dvadeset ljudi. Da, dvadeset. Kasirka radi svoj posao, artikli joj padaju, ne podiže ni jedan. Podižu ih čekači. Pošto sam deseta u redu imam vremena da posmatram, analiziram, razmišljam, zaključujem. Pošto je to jedna od onih radnji koje imaju menadžera radnje, naivno mislim da im se to tako sad desilo i da sigurno nisu imali vremena da brzo odreaguju i prebace neku od zaposlenih da bude za kasom. Odčekam svoje, platim račun i odem kući vjerujući da će se situacija sa redovima sigurno srediti. Dolazim uveče u isti objekat, sat vremena prije zatvaranja, idem na drugo mjesto ali prolazim pored te radnje. Red je isti. ISTI. Sigurno dvadeset ljudi čeka. Dakle cijeli dan je pred kasom nedopustivo dugačak red. I ne, neću pričati o tome koliko je to loše za tu radnju, koliko negativnih emocija i utisaka je ponijelo na stotine kupaca. Neću ni pokušati da shvatim drugu stranu kojoj su, recimo, sveli osoblje na minimum i nema ljude koji bi mogli "uskočiti" za slučaj potrebe. Jer menadžer nema rješenje. Jer ne postoji protokol što i kako se postupa u datoj situaciji. Jer ih redovi u vrijeme popusta iznenade kao snijeg putare zimi na sjeveru Crne Gore. Jer smo mi jedna truba. I sebi i drugima.
SLIKA TREĆA
Prije nekoliko godina. NLB Montenegro banka. Uvedene trake za one koji ne razumiju da u redu treba čekati jedno iza drugog i za one koji ne razumiju gdje tačno valja stajati. Svi stoje u jednom redu i ko dodje na red ide na prvi slobodni šalter (od tri). Ako neko ne poštuje red, tu je obezbjeđenje koje napominje prekršioca da se drži pravila ponašanja u banci, ne ometa onog ispred sebe, kao ni šaltersku radnicu.
Eto kako može.
Ko zna.
Ko hoće.
Ko umije.
Kome je važno.
Da li je vama važno?
