Još od pubertetskih dana pisala sam pjesme. Ili nešto što sam mislila da su pjesme :) Pisala ih je starija sestra i to mi se činilo sasvim ok da i ja radim. Još ih čuvam u prašnjavim dnevnicima. Jednom sam čak u gimnaziji iz srpskog dobila ocjenu više zato što sam pred razredom pročitala svoju pjesmu naglas. Da, da, eto se malo i profitiralo ;) Taj pubertetski ciklus pisanja "pjesama" završio se sa srednjoškolskim danima, a onda sam, par godina kasnije, kada sam bila apsolventkinja na Ekonomskom fakutetu, napisala pjesmu za festival "Pjesma mediterana" koju sam pjevala u Budvi 1994. Komponovao je Mirsad iz Makadama a aranžman je pisao Dejo Božović.
Slijedi period mirovanja unutrašnjih rima, da bi se opet probudio u mojim tridesetim. Inspiracija su bili stvarni događaji koji su mi se odvijali pred očima ili koje su mi pričali bliski prijatelji. Tema su djeca. Poneka pjesma je dobila i note, pa je zaživjela, a ove druge su ostale kod mene i mojih prijatelja kojima sam ih posvetila. Sada ću ih podijeliti i sa vama. Počeću sa pjesmom "Ah, taj Petar". Simpa je pozadina priče pa ću vam je ispričati.
Elem, jednog ljeta, prije osam-devet godina, na Crkvini, selu pored Kolašina gdje imamo vikendicu, kao i obično, družili smo se sa komšijama Rackovićima. Moj školski drug i njegova draga, već četiri-pet ljeta imali su preslatku Anju. A onda je stigao i Petar. Pored sve brige i pažnje koju su njeni roditelji, bake, đedovi ulagali da princeza ne reaguje previše burno na naprasno dijeljenje centralne pozicije njihovog porodičnog univerzuma, malena je, očekivano, imala napade ljubomore. Nije to bilo mnogo drugačije od prosječne reakcije djeteta koje je dobilo brata ili sestru, ali je bilo jako upečatljivo. Za mene. Kao da je nešto bocnulo moje usnule rime. Iskakutaše iz rovova i ćoškova i nastaniše se na požutjelom papiru nekog starog A5 bloka sa logom Đurković company.
Kako je Anja voljela da pjeva, pjesma je zaživjela i u svijetu nota, a Anja je pjevala na nekom festivalu.
Slijedi period mirovanja unutrašnjih rima, da bi se opet probudio u mojim tridesetim. Inspiracija su bili stvarni događaji koji su mi se odvijali pred očima ili koje su mi pričali bliski prijatelji. Tema su djeca. Poneka pjesma je dobila i note, pa je zaživjela, a ove druge su ostale kod mene i mojih prijatelja kojima sam ih posvetila. Sada ću ih podijeliti i sa vama. Počeću sa pjesmom "Ah, taj Petar". Simpa je pozadina priče pa ću vam je ispričati.
Elem, jednog ljeta, prije osam-devet godina, na Crkvini, selu pored Kolašina gdje imamo vikendicu, kao i obično, družili smo se sa komšijama Rackovićima. Moj školski drug i njegova draga, već četiri-pet ljeta imali su preslatku Anju. A onda je stigao i Petar. Pored sve brige i pažnje koju su njeni roditelji, bake, đedovi ulagali da princeza ne reaguje previše burno na naprasno dijeljenje centralne pozicije njihovog porodičnog univerzuma, malena je, očekivano, imala napade ljubomore. Nije to bilo mnogo drugačije od prosječne reakcije djeteta koje je dobilo brata ili sestru, ali je bilo jako upečatljivo. Za mene. Kao da je nešto bocnulo moje usnule rime. Iskakutaše iz rovova i ćoškova i nastaniše se na požutjelom papiru nekog starog A5 bloka sa logom Đurković company.
Kako je Anja voljela da pjeva, pjesma je zaživjela i u svijetu nota, a Anja je pjevala na nekom festivalu.
PETAR ME ZA RUKU UZE,
PODIŽE SE NA PRSTIĆE
CMOKNU ME U SVJEŽE SUZE
KAKVO DRAGO MALO BIĆE!
RIJEŠEN PROBLEM, KO OD ŠALE!
SVI ME REDOM UDAVIŠE
MA TO JE ZA OVE MALE,
PUSTITE ME, BRATE, VIŠE!
AL ŠTO JESTE - VALA JESTE!
TAJ JE PETAR ŠARMER PRAVI
KEZ NABACI, MILO GLEDA,
MA OBARA SVE OD REDA
KOSICA MU PROŠARANA,
SVIJETLO PLAVA, KO IZ BAJKE
TATIN PONOS, SESTRI STRANA,
PLAVE OČI MOJE MAJKE
