LJILJA I ZBILJA: IMA NESTO IME, IMA

LJILJA I ZBILJA: IMA NESTO IME, IMA: "Cesto sam razmisljala o imenima. Kolko su povezana sa svojim vlasnicima?Osjecamo li odgovornost prema svom imenu ili nas ono obiljezava? Da ..."

LJILJA I ZBILJA: Bolji idemo Dalje

LJILJA I ZBILJA: Bolji idemo Dalje: "Volim da otkrivam nove svjetove. Najdrazi su mi oni u meni. Kako je lijepo kada pomjerim jos jednu granicu. I nije vazno da li je to super s..."

LJILJA I ZBILJA: Podvojena licnost

LJILJA I ZBILJA: Podvojena licnost: "Rece mi jednom jedna osoba u trazenju: 'ti kao da si podvojena licnost'. Moram priznati da sam se zamislila, ne zato sto su me njene rijeci ..."

LJILJA I ZBILJA: Pitam se pitam

LJILJA I ZBILJA: Pitam se pitam: "Koliko cesto ste u situaciji da 'izvodite zakljucke' iz odredjenog ponasanja. Ne kazem da je lose zakljuciti nesto, cak zna biti i dobro, u ..."

LJILJA I ZBILJA: ZELIM, HOCU, MOGU

LJILJA I ZBILJA: ZELIM, HOCU, MOGU: "Sjetih se danas jednog neobicnog dogadjaja. U stvari, za mene i nije tako neobican :) ja takve stvari dozivljavam cesto i rado. U Agenciji u..."

ZELIM, HOCU, MOGU

Sjetih se danas jednog neobicnog dogadjaja. U stvari, za mene i nije tako neobican :) ja takve stvari dozivljavam cesto i rado. U Agenciji u kojoj sam donedavno radila pravili smo neki veliki djecji  dogadjaj u okviru koga su, izmedju ostalog, djeca dobijala poklone za raznorazne radove koje su radila. Te godine djeca su crtala maskote manifestacije, u zenskom i muskom oblicju, onako kako ih ona vide. Po izabranim radovima, za sljedecu manifestaciju (koja se odrzava jednom godisnje) uradile bi se maskote. Receno-ucinjeno. Dobitnici su bili djecak Ivan i djevojcica Ana. Ana je dobila svoju nagradu za divan rad, ali Ivan nije. Naime, broj telefona koji su ostavili nije bio vazeci. Uporno smo pokusavali da zovemo taj broj, ali nista. Grizlo me je to. Prosla je godina dana i Ivanovu nagradu prekrila je prasina, a mi smo i dalje pokusavali da dobijemo ostavljeni broj.

Prosla je godina dana i doslo je vrijeme da se opet odrzi manifestacija. Po nagradjenim djecjim radovima uradili smo prekrasne maskote: Suncolinu i Suncoslava. Najljepse u njima je bilo to sto su uradjene apsolutno onako kako su ih djeca nacrtala. Niti jedan detalj nijesmo dodali.

A nas Ivan nije ni znao da je dao zivot veselom suncanom drugaru.

Gostovala sam na mnogim medijima, najavljivala dogadjaj i pozivala djecu da dodju i svaki put bih pomenula ime i prezime djecaka i pozvala da, ako ga neko zna, njega ili njegove roditelje, da mu kaze da nas posjeti, dodje na manifestaciju, pozove... Pitala sam sve moguce i nemoguce ljude s kojima sam dolazila u kontakt da li znaju koga sa tim prezimenom, zvala prijatelje koji su imali to prezime, zeljela jako, jako, jako da pronadjem Ivana. Znala sam da cu ga pronaci i nijesam odustajala. Boljelo me je to sto kod nas ljudi odmah misle da je sve "namjesteno", da je sve sto se radi na dar i bez interesa u stvari vec unaprijed zavrseno. Ne mogu reci da ih ne razumijem. Ali volim da vjerujem da se stvari mijenjaju. I jos vaznije zelim biti faktor promjene. Jesam promjena (hvala Velikom Gandiju na znanju koje sam usvojila!).

Sudbina je htjela da moja Dina navuce neku prehladicu, upalicu, ne sjecam se vise, i da je povedem kod njenog ljekara. Dok smo cekale da budemo prozvane, u cekaonici su bili mlada zena koja je u svom djetinjstvu zivjela u zgradi u kojoj sam i ja zivjela, a koja je radila u radnji koju sam cesto posjecivala i njen suprug koji radi kao konobar sa kojim sam, takodje, imala kontakt preko nekih dogadjaja koje smo organizovali, a koji radi u restoranu koji drzi moja prijateljica Milena. Znala sam im imena, ali ne i prezime. Njih su prozvali prije nas. Malisic. Srce mi je zaigralo. ZNALA SAM da su to Ivanovi roditelji. Dina je gubila strpljenje i morala sam dodatno da se pozabavim animacijom i dok smo se igrale, sestra nas je prozvala. Malisici su otisli. Bila sam potpuno mirna. Osjecala sam da sam ih pronasla i znala gdje da ih trazim. Zavrsila sam pregled sa Dinom i pozvala Milenu. Ukratko joj ispricala cijelu pricu o mojoj tvrdoglavoj jednogodisnjoj potrazi za nagradjenim djetetom i pitala za broj telefona njegovog tate. Dala mi je Novakov broj (Ivanov tata i moj sin nose isto ime!), pozvala sam, potvrdio mi je da je Ivan njegov sin. Misija zavrsena. Srce mi je preplavila radost. Istinska sreca.

Ivan je prerastao nagradu koju je dobio, ali je dobio nesto mnogo vece: jednu lijepu zivotnu pricu, mozda i lekciju, a mozda i samo uspomenu koja ce ostati zabiljezena na fotografiji Ivana i Suncoslava, maskote koju je osmislio i koja ce zadugo uveseljavati neke nove klince.

A ja?

Ja sam dobila puno srce i divno iskustvo koje danas sa vama dijelim.

Zivot je lijep ako jako zelimo i vjerujemo. Pravo.

To je lekcija koju zivim.

Pitam se pitam

Koliko cesto ste u situaciji da "izvodite zakljucke" iz odredjenog ponasanja. Ne kazem da je lose zakljuciti nesto, cak zna biti i dobro, u detektivskim slucajevima presudno. Ali ja pricam o onim svakodnevnim zakljuccima koji su rezultat nedostatka komunikacije medju bicima koja su na ovaj ili onaj nacin blisko povezana. Pa zar uopste ima dileme u tome da li je bolje pitati drugu stranu ako nesto ne razumijes, nije ti jasno, ne slaze se ili je bolje zakljuciti sam, obavezno sa negativnim predznkom! i precutno ici dalje. Iz samo jednog malenog pogresnog zakljucka izrode se nebrojene crne misli i, jos gore, crna djela. Zasto to radimo sebi. Zasto ne prihvatamo da je ispravno pitati. Ne. Mi ne pitamo. Mi smo, zaboga, pametni i sve znamo. Mi bolje znamo sve odgovore na sva pitanja o osobi o cijim postupcima presudjujemo i uranjamo u zavjet tisine koja razdire. Da. Ta tisina koja razdire ima svoju sljedecu fazu. Tisina koja razdvaja.

A onda nestaje tisina.

I sve to samo zato sto necemo da pitamo. Ili ne mozemo. Ili ne umijemo.

 

 

 

Ucim svoju djecu, uporno i strpljivo, da je jako vazno pitati ako nesto ne znas, ako ti nije jasno. Nije lose pitati. Lose je zivjeti u zabludi. Po licnom izboru. Ili mozda nije? Mozda nije lose, samo je lakse. A neko bira lakse.

Zasto nas niko nije ucio da pitamo? 

Pitam se pitam. Dal da pitam ili da pitam.

Podvojena licnost

Rece mi jednom jedna osoba u trazenju: "ti kao da si podvojena licnost".

Moram priznati da sam se zamislila, ne zato sto su me njene rijeci zabrinule nego zato sto sam negdje duboko i sama znala da je to istina. U stvari, ja imam samo jedno lice, ono je lijepo, toplo, cisto i nasmijano ali ga razliciti ljudi razlicito vide. Prema razlicitim ljudima potrebno je odnositi se drugacije da bi shvatili i prihvatili poruku koju saljem. Ne govorim o postovanju osnovnih vrijednosti i mjerila koje cine sustinu naseg bica-koje mi jesmo, a koja su, kao takva, konstanta. Govorim o postupanju u odredjenim situacijama sa odredjenim ljudima sa odredjenim karakternim osobinama, a ne odstupajuci od uvrijezenih vrijednosnih postulata.

I zasto bi to bilo negativno? Ja mislim da je to pozitivno. To govori o trudu i zalaganju da se stavim u poziciju druge strane i pokusam da dam rjesenje koje ce ona najlakse shvatiti.

Jos od malih nogu imala sam snazno razvijen osjecaj empatije. Imala sam i snazno razvijen osjecaj da zastitim slabije, da  pomognem, pa preuzmem na sebe terete, da zastupam i predvodim. I iako cesto vucem vise, nije mi tesko. Kompenziram to osjecajem ispunjenosti i radosti u srcu koju osjecam kad uradim nesto dobro i lijepo. Volim da kazem jasno i glasno ono sto imam, posebno ako je to nesto, opet, dobro i lijepo. Posebno me raduje kada takve svecane hvale deklamujem ljudima koje ne znam. Ali ja osjecam da treba da podijelim to lijepo i to i uradim. Kakav divan osjecaj. Kao da se srce osmjehuje. Volim da otvoreno razmjenjujem iskustva i dobra i losa i ona o kojima se ne prica. Bas ta su mi najvaznija. Ako se o njima ne prica, a kako cemo moci da pomognemo jedni drugima, da makar pripremimo, ako vec ne mozemo da sprijecimo, da drugo bice napravi istu gresku, (da-licno iskustvo je najveci ucitelj-to svi znamo).

Cesto sam aktivno cekala da druga strana uvidi da neke stvari nisu u redu, davala signale, prenesene poruke, da se ne uvrijedi, da sama dodje do zakljucka (uz moju malenu pomoc :)) ali to ne radi svaki put. (A nekada nije ni ispravno. Nekada je vazno sad i odmah otvoriti karte) E tada je vrijeme za novo lice: promijenu nacina saopstavanja poruke. Ali avaj! Onda se poruka shvati iz prve, al se ego razgoropadi i krene u juris. Svi znamo kako to zna da bude razorno. Takva rusilacka energija je jedinstvena. Iako je obicno upucena bicu preko puta, najvise steti samom nosiocu rasturackog ega, a da on toga nije ni svjestan. Kakva katastrofa. I onda jurisnik ne umije da izadje iz zacaranog kruga jurisanja na drugog, pa okrece i obrce u glavi po ko zna koliko puta sve strategije, taktike, napade i odbrane, ali nikako ne umije da se zastiti od sebe?! I to traje. I traje. I traje.

Odustala sam od posmatranja sebe kao najbolje, bezgresne, savrsene... O, da, bilo je i toga. Ali, naucila sam. Naucila sam i da neki ljudi prosto nisu spremni za odredjene situacije, informacije, dogadjanja. Neki ljudi ne zele da vide, shvate, prihvate. A neki nisu sposobni. Svi smo mi samo ljudi. I svi mi u sebi nosimo po malo od svega toga. Sta ce isplivati, bljesnuti, opstati, ostati? Ko to zna. Ja znam da volim da ucinim sve da bude dobro i meni i onima oko mene. Ipak, jako vazna lekcija koju sam naucila je da se nekada povucem. Da precutim. Da ne reagujem. To je bilo najteze. Ali je rast mog bica ubrzalo vise nego sto sam mogla da pretpostavim.

Da li su sve te razlike i kontrasti u okviru samo jedne cestice mene vise lica? Mozda jesu, mozda nisu, ko to zna. Meni je dobro.