LilaVila

LilaVila

четвртак, 31. јануар 2013.

VRIJEME JE ISTINA

Dođe tako doba kad shvatiš da je vrijeme za neke stvari prošlo.


U nekom djeliću mračnog ćoška u koji odavno ne zalaziš, nadaš se da možda ipak nije tako, ali u dubini duše znaš da jeste. I više ne gledaš sa sjetom na ono što nekad bijaše. Izblijedile su slike. Uspomene skoro i da ne postoje. Pojela ih neriječ. I više nije važno zašto i što dalje. Nije važno ni to što neko sve svoje ulaže da učini da se osjećaš loše. Nije važno. Tužno je. Tužno je što neko nosi toliko muke u sebi. A ti si do sad već naučila da na takve ne treba da se ljutiš, dovoljno je njima mučno to što isijavaju. Ali si naučila i da te ne dodiruje. I dobro si uvježbala. Kad te bocne reaguješ automatski-trepneš i odbiješ. Jer znaš ko si, koliko vrijediš, u čemu griješiš i u čemu si najbolja. I znaš da priznaš da sa nekim stvarima ne umiješ da se izboriš. I znaš da neke stvari nikada nećeš dopustiti. I prihvataš sebe onakvu kakva jesi. Nesavršenu. Takvu. I ne daješ objašnjenja. Ne samo da nisu potrebna, već su i suvišna onome ko ne želi ni da čuje ni da razumije. Prevariš se nekad, pa kreneš... al se vratiš... sjetiš se da to ne radi.
Prestane da te boli to što te više ne boli.

I misliš o posljedicama. I radiš onoliko i onako kako ti je dato da stvari budu bolje. Za posljedice. I ideš dalje u ono što slijedi. Što god to bilo. A znaš da će biti ono što mora biti. I da će biti baš ono što treba. KakoGodDaSeToZvalo. KadGodDaToBilo. 
Vrijeme je istina.






Posvećujem ovaj tekst jednom 31. januaru koji ću pamtiti po bliskom susretu s kamionom, potvrdi o savladavanju još jedne stepenice u mom obrazovanju i riječima koje više ne važe.


недеља, 20. јануар 2013.

MEĐUPROSTOR

Dođe tako vrijeme međuprostora.
Počinje sa naznakom slobodnog vremena, kao, ali nije tako. Tada mu se posvetim, a počne negdje, nekad, duboko, daleko, a odmah tu i sada.
Stanem i ne znam kud bih. Onih hiljadu raznobojnih balona koji nose korpu u kojoj osvajam oblake i stvaram duge, razbježe se svaki na svoju stranu i pitam se samo kako ne popucaju kanapi. Jedan po jedan. I govorim sebi, moras mudro upravljati, moras ih držati najedno, a ruke kao da su mi utrnule. Ne slušaju glavu. Ne znam koga slušaju. Ni zašto. Ni dokle će. A duge pomiješaju boje, kao da su se dogovorile da je raznobojno opasno i da je jednobojnost in. Ih jeste, baš, pa još i tamno ljubičasto.
Pitam se, kako li se uliše u tamno ljubičastu. Mislim da mi se ne sviđa.


I nije to prvi put. Samo se boja mijenja. Naučila sam da pustim da to ide tako. Ako to uopšte ide. Neka bude. Pa će već doći neki pravi trenutak u kome će glava povratiti moć nad rukama. Ili će ruke odlučiti da upravljaju bez glave. Ili ću smisliti način da upravljam bez ruku. Ili možda više uopšte neću upravljati.
I nije mi baš najasnije. Volim nemoguće zadatke. Kazem nemoguce, a ne nejasne. One koji samo od mene zavise. E tu sam najbolja. Da nađem način. I uvijek ga nađem. Zato što umijem, mogu i želim. 
Kad je vrijeme za to.

A u međuprostoru ćutim i osluškujem tišinu. I čujem je. Čujem nemir. I čujem mir. Čujem dijaloge i monologe koje vraćam i vrtim. Kad ih izvrtim odlučim da je bilo dovoljno. I otpustim ih. Rasprše se u tišinu.
Pitam se čini li mi dobro? Uči li me? Spotiče li me? Ili me liječi.
Međuprostor.


четвртак, 3. јануар 2013.

LJILJA I ZBILJA: NOVOGODIŠNJE ŽELJE

LJILJA I ZBILJA: NOVOGODIŠNJE ŽELJE: Eto, dođe i 2013. Dobro došla i dobra bila. Šta želim za Novu godinu? Želim, želim, želim... na prvom mjestu sebi. A mislim da možete i vi ...

NOVOGODIŠNJE ŽELJE

Eto, dođe i 2013. Dobro došla i dobra bila. Šta želim za Novu godinu? Želim, želim, želim... na prvom mjestu sebi. A mislim da možete i vi da se pronađete, ako želite da želite. Sebi :)
Dakle,


ŽELIM da Volim. Još više. Da svojom ljubavlju umnožavam osmijehe.
ŽELIM da Pjevam. Više i duže. Kome smeta, nek zatvori uši. :)
ŽELIM da Šetam. Što više.
ŽELIM da još pažljivije slušam. Da ne smišljam odgovor dok mi govore, nego da samo slušam. Pa što i ako nemam odgovor. Možda i ne treba uvijek da ga imam.
ŽELIM više Tišine. Kad mi je potrebna.
ŽELIM da budem zadovoljna svojim izgledom.
ŽELIM da i dalje provociram svoj ego.  Utakmica jos traje. Zelim da napredujem i idem do konačne pobjede. Pa u kojoj god godini to bilo. Vazno je da idem naprijed.
ŽELIM da ne brzam s odlukama, posebno onim u kojima me Ego prevari pa me ožeže negdje duboko u lijevoj očnoj duplji. Treba da izbrojim do 10. Polako. Da proces traje najmanje 1 minut.
ŽELIM da imam više strpljenja, posebno tamo gdje mi je to mnogo teško. Gdje krv ne da, nego nagoni na drugost. Moram jer tako mora biti.
ŽELIM da me manje boli Neljubav. Znam da mora da boli. Ali kad bi moglo malo manje. Makar svaki drugi dan.
ŽELIM da manje mislim na Neljubav. Jer, tako će otići daleko od mene.
ŽELIM da želim iz čistog srca i jako, baš jako.
ŽELIM da se ispune moje želje.