BUDIMO BOLJI, JER MOŽEMO

Stava sam da postupanja institucija od javnog značaja koje postoje i zbog građana i zahvaljujući građanima valja pratiti, komentarisati i uključivati se u njihove aktivnosti koliko je to izvodljivo.

Stava sam i da građani ne treba da budu samo posmatrači, već aktivni učesnici u formiranju i izgradnji boljeg društva, na način i u mjeri koja im odgovara. Lično, kao građanka, podržavam brojne aktivnosti koje doprinose izgradnji boljeg društva, što prisustvom, što konkretnim činjenjem. To radim zbog sebe i zbog zajednice u kojoj djelujem. Ona neće sama od sebe biti bolja. Biće bolja samo ako smo mi bolji. Ako postupamo bolje. Ako svojim postupanjima nju činimo boljom. Zato, tu sam za bolje. Ima me. I biće me. Gdje god mogu da utičem da budemo bolji. I ovo je odgovor onima što ne razumiju što me svuda ima.

Skoro sam bila u situaciji da javno iskažem pozitivno mišljenje na temu određenog poteza aktuelne vlasti. Odmah su krenule kalkulacije jesam li se politički opredijelila za tu opciju. A onda javno prokomentarišem potez koji je nedvosmislena krititika postupaka aktuelne vlasti i krene novi krug pitalica. Ovog puta suprotnog smjera. I tako u nedogled. I ne samo u mom slučaju.

Oni koji me dugo znaju, jako dobro znaju i to da sam od studentskih dana bila pripadnica procrnogorske struje koja je otvoreno iskazivala svoje stavove i orjentaciju tih tužnih devedesetih, kada se takvo ponašanje, bogami i kažnjavalo od strane neistomišljenika đe god se zgodna prilika ukazala. Tako je bilo tada. Onda sam dobila svoju državu i moja borba je bila zaokružena. Ali samo naizgled. Sada treba raditi da moja zemlja bude bolja. Volim svoju domovinu Crnu Goru i želim da bude bolja. Volim sve njene građane i borim se za ravnopravnost. Generalno, politiku doživljavam nemilom jer crnogorska politika za mene znači protekcionizam, revanšizam, trgovinu, nepoštenje, površnost, neiskrenost, namještaljke đe god se može i ne može. Eto. I znam da imam mnogo istomišljenika.

I pričam prije neku godinu sa jednim starijim gospodinom iz Sarajeva, baš na tu temu, a on mi kaže: "Pa zašto se ti ne uključiš u neku partiju, zašto ti ne započneš neki novi način, neki tvoj način, jasno ti je da je to put ako hoćeš promjene". Moram priznati da me je uzdrmao, jer to jeste pristup koji zagovaram, baš ono što u dubini svog bića smatram ispravnim. Djelovanje ličnim primjerom. Ali politika... Ne znam baš. 

Politika nije jedino polje u okviru koga mogu da djelujem ukoliko želim promjene. 

Imam mišljenje i stav po određenim značajnim pitanjima koje političari (i ne samo političari) otvaraju, a koja na nas, građane direktno utiču.  Zbog onog što želim da moja zemlja i moj grad jeste. I bude. Ne zbog politike.

Smatram da nije sve što rade jedni dobro, a sve što rade drugi loše. I obrnuto. Smatram da ako je nešto dobro, onda je dobro, bez obzira da li je inicirano od strane pozicije ili opozicije. Jer poenta jeste da se rade prave stvari, a ne da se nadmudruje, smješta, namješta i izmješta sa jedne na drugu stranu, kako bi se dobila pozicija ili poen više na teret građana. 

Željela bih da doživim da se na odgovornim pozicijama od kojih zavisi budućnost moje domovine i moje djece angažuju profesionalci, stručnjaci, ljudi koji dobro rade, dobro misle i znaju, bez obzira na to da li su pripadnici političkih partija. Tada ću, možda, početi da posmatram politiku drugačije. Međutim, kako sada stvari stoje, daleko je taj dan.

Nema veze. Biram da vjerujem. Biram da radim sve što znam i umijem da moja zemlja i moj grad budu bolji. Ja ću njima biti najbolja što umijem. 

I još bolja od toga!

MEJL IGNORESPODENCIJA

Znam ja da smo mi još u razvoju. Znam ja da mi u okviru svog razvoja još razvijamo savladavanje osnova vaspitanja, lijepog ponašanja, poslovne etikecije. Znam ja da mi u okviru svog razvoja treba da se bavimo egzistencijalnim i inim pitanjima koji pune i gladne oči i gladne stomake.
Ako posmatramo prosječnog građanina u razvoju, privrednika u razvoju, menadžera u razvoju, nije teško zapaziti tvrdokornu nekulturu (i ne samo) u pisanoj komunikaciji. Rekla bih, čak, da je tu više u pitanju neznanje i neželja za učenjem i usvajanjem novog i onog što se ne razumije, nego nekultura sama po sebi.
I dobro. To je tako. U razvoju. Neki ne žele, a neki ne umiju da se pozabave poslovnim bontonom. I da ne idem dublje u analizu zašto je to tako, može biti neprijatnije od poruke koju ovom prilikom šaljem. Za neke je to tamo neki hir na koji ne treba trošiti vrijeme, resurse za edukaciju. Za neke je neodgovaranje na mejl u stvari poruka kako je taj nepošiljalac Prevažna i Prezauzeta Osoba. Da, da, neki "Mnogo Važni i Mnogo Zauzeti" nikako nemaju vremena da se bave tim tricama. Čuješ, da odgovaraju na mejl. Pa kažu, ako ti ne odgovorim, nijesam zainteresovan/a za ono za što mi se obraćaš. Aha. To je isto kao da te neko pozdravi na ulici, a ti prođeš pored njega i ne pogledavši ga.
I tako. U razvoju. Dok radim projekat u kome se obraćam na desetine, pa i stotine kompanija, agencija, vladinih institucija, pojedinaca, zapažam da bilo kakav odgovor, a da se ne radi o nekome koga lično poznajem, dobijem sa nekih 2-3% adresa. Ono što me posebno zanima, jer to su institucije koje kao građanka i ja fiansiram, sa adresa koje su u kakvoj god vezi sa državom (ministarstva, agencije, instituti, firme sa većinskim državnim vlasništvom i sl.), odgovor NIKAD NIJESAM DOBILA. NIKAKAV. Dakle, osim, ako se radi o nekome koga lično poznajem. A, srećom, u svom bližem okruženju, njegujem profesionalce. I, da dodam, adrese na koje šaljem dopise su adrese koje su istaknute na zvaničnim sajtovima tih ministarstava, agencija, institucija... I predvidim ja da možda neće vidjeti, da je neko odsutan, da će ispustiti da odgovori, pa pošaljem na tri adrese istog ministarstva, a koje se tiču teme na koju pišem. Ali, avaj. Opet ništa. Sve neki Važni i Zauzeti. U razvoju.
Čemu služe istaknute mejl adrese na zvaničnim sajtovima, ako ne postoji svijest da je na mejlove potrebno i odgovarati. Čemu služe PR službe, PR službenici, Odjeljenja za komunikaciju, sekretarice itd. Da ne govorim da savremeno komuniciranje od svakog, pa i visoko rangiranog državnog službenika, političara, državnika, očekuje aktivnu online korespodenciju, praćenje društvenih mreža, praćenje trendova u online komunikacijama, otvorenost i dostupnost. Naravno, odgovor na primljeni mejl ne mora da bude pozitivan, ne mora da bude ni u roku od 24 sata, ali odgovor mora da se upriliči,

Ko su ti MejlIgnorespodenti? Ko su ti MejlIgnoranti? Ko bira kadrove koji su nezainteresovani za one zbog kojih postoje? Ko bira kadrove koji ne razumiju koja je njihova uloga? Isti takvi?

Baš mi to smeta.
Ne zbog mene, nađem ja način da dođem do informacije koja mi je potrebna. Nego, baš je pogrešno i nazadno i destruktivno kad se odgovorni(?) ponašaju u skladu sa ličnom, a ne poslovnom kulturom.
Nego, može li se to dvoje odvojiti?

Slično je kad se službenici koji koriste službene kartice za telefon, ne nalaze za shodno da se jave na nepoznate brojeve. Molim? Ima li to glumatanje ime?
Ima.
To se zove: Idi Kuci I Daj Nekome Dostojnome Šansu Da Radi Kako Treba.
Tja, odgovaranje na mejl. Javljanje na pozive nepoznatih brojeva. U 2015. godini. U Crnoj Gori.
A, Ko?
Odgovor leži U razvoju.



*Tekst je objavljen u Magazinu PRO.PR Svijet kommunikacija uz Dnevni list, Mostar, BiH, 12.2015.

AH, TAJ PETAR

Još od pubertetskih dana pisala sam pjesme. Ili nešto što sam mislila da su pjesme :) Pisala ih je starija sestra i to mi se činilo sasvim ok da i ja radim. Još ih čuvam u prašnjavim dnevnicima. Jednom sam čak u gimnaziji iz srpskog dobila ocjenu više zato što sam pred razredom pročitala svoju pjesmu naglas. Da, da, eto se malo i profitiralo ;) Taj pubertetski ciklus pisanja "pjesama" završio se sa srednjoškolskim danima, a onda sam, par godina kasnije, kada sam bila apsolventkinja na Ekonomskom fakutetu, napisala pjesmu za festival "Pjesma mediterana" koju sam pjevala u Budvi 1994. Komponovao je Mirsad iz Makadama a aranžman je pisao Dejo Božović.
Slijedi period mirovanja unutrašnjih rima, da bi se opet probudio u mojim tridesetim. Inspiracija su bili stvarni događaji koji su mi se odvijali pred očima ili koje su mi pričali bliski prijatelji. Tema su djeca. Poneka pjesma je dobila i note, pa je zaživjela, a ove druge su ostale kod mene i mojih prijatelja kojima sam ih posvetila. Sada ću ih podijeliti i sa vama. Počeću sa pjesmom "Ah, taj Petar". Simpa je pozadina priče pa ću vam je ispričati.
Elem, jednog ljeta, prije osam-devet godina, na Crkvini, selu pored Kolašina gdje imamo vikendicu, kao i obično, družili smo se sa komšijama Rackovićima. Moj školski drug i njegova draga, već četiri-pet ljeta imali su preslatku Anju. A onda je stigao i Petar. Pored sve brige i pažnje koju su njeni roditelji, bake, đedovi ulagali da princeza ne reaguje previše burno na naprasno dijeljenje centralne pozicije njihovog porodičnog univerzuma, malena je, očekivano, imala napade ljubomore. Nije to bilo mnogo drugačije od prosječne reakcije djeteta koje je dobilo brata ili sestru, ali je bilo jako upečatljivo. Za mene. Kao da je nešto bocnulo moje usnule rime. Iskakutaše iz rovova i ćoškova i nastaniše se na požutjelom papiru nekog starog A5 bloka sa logom Đurković company.
Kako je Anja voljela da pjeva, pjesma je zaživjela i u svijetu nota, a Anja je pjevala na nekom festivalu.

AH, TAJ PETAR

HEJ DRUGARI DA VAM PRIČAM, 

PROŽIVLJAVAM DRAMU PRAVU

MA NEĆU DA UVELIČAM, 

AL, NE IDE MI U GLAVU...

JEDNOG LJETNJEG VRELOG DANA
STIŽE KUĆI MENI PETAR
SUPER! NISAM VIŠE SAMA,
AL SAD DUVA DRUGI VJETAR

SVI SAD BRATA MAZE, PAZE:
MAMA, TATA, ĐED I BAKA
MENE JEDVA I DA SPAZE,
U CEMU JE,  BRATE, CAKA?

PLANOVE JA RAZNE KUJEM
PROLAZIM KROZ RAZNA STANJA
PRSTOM NA SE POKZUJEM,
ALO LJUDI TU JE ANJA!

NE PITAJTE  DOBRI LJUDI,
ČUDO ME JE SNAŠLO PRAVO
MISLIM DA ĆU DA POLUDIM
MA, TO VIŠE NIJE ZDRAVO!

KAD EVO TI MENI BRATA
OZARENOG DRAGOG LICA
ZA NJIM STIŽE I MOJ TATA,
ĐED I BAKA I MAMICA!

PETAR ME ZA RUKU UZE, 

PODIŽE SE NA PRSTIĆE

CMOKNU ME U SVJEŽE SUZE 

KAKVO DRAGO MALO BIĆE!

RIJEŠEN PROBLEM, KO OD ŠALE! 

SVI ME REDOM UDAVIŠE

MA TO JE ZA OVE MALE, 

PUSTITE ME, BRATE, VIŠE!

AL ŠTO JESTE - VALA JESTE!  

TAJ JE PETAR ŠARMER PRAVI

KEZ NABACI, MILO GLEDA, 

MA OBARA SVE OD REDA

KOSICA MU PROŠARANA, 

SVIJETLO PLAVA, KO IZ BAJKE

TATIN PONOS, SESTRI STRANA, 

PLAVE OČI MOJE MAJKE

FESTIVAL LUTKARSTVA - ČETVRTI PUT

Dragi moji,

Kad sam bila mala pjevala sam na svim mogućim programima, festivalima, Majskim smotrama, priredbama koje su u našem parku organizovala djeca iz okolnih zgrada. Nastajale su divne kompozicije i ja sam uživala u svakoj ispjevanoj noti. Jedna od najljepših pjesama koju sam pjevala bila je KAD BI ZNALI (ili se možda drugačije zvala, a desetogodišnjakinja u meni je tako upamtila). Želim da je podijelim sa vama. Na žalost, ne znam ko je autor, ali želim da još jednom zaživi.

Možda vam je nekad i otpjevam ;)

Želim nam da Znamo i da Hoćemo. 

A kada je tako, onda i Možemo!

KAD BI ZNALI

Djeci treba tako malo,

malo dobre volje,

da sav svijet bude ljepši,

da nam svima bude bolje.

Kad bi ljudi cijelog svijeta

znali što sve djeci smeta,

dali bi nam sve radosti,

da se diče u starosti

Kad bi znali, kad bi htjeli,

ljudi žuti, crni, bijeli,

kako djeci malo treba,

da polete čak do neba!

Nama djeci malo treba,

malo sreće, sunca, neba,

kad bi samo ljudi htjeli

kako bi se zavoljeli.

Kad bi znali, kad bi htjeli

Ljudi žuti, crni, bijeli

Kako djeci malo treba

Da polete čak do neba!

Ljiljana Burzan Nikolić

Osnivač i Direktorica komunikacija Festivala       

*Pozdravna riječ u brošuri Četvrtog međunarodnog festivala lutkarstva Podgorica, Crna Gora 2015 

     

CVJETKO, VRAPČIĆI, MAČIĆI

Imam vam ja Twingić Cvjetka. To je moj vjerni automobil marke Reno Twingo ukrašen diskretnim cvjetnim naljepnicama. Kad smo se sastavili bio je prvi i jedini. Takav. U mom gradu. Onda se ta kombinacija dopala još ponekome i sada ih ima više. Dobro. Nek su ljudi zadovoljni. 

Mi volimo da volimo.

Moj Twingić Cvjetko imao je nezgodaciju. Pokvario se šiber. A mi baš volimo šiber. Neko vrijeme je bitisao tako zatvoren, a onda je svanuo dan kad je na golicanje sunčevih zraka mogao da namigne i obeća da će ih ugostiti kroz nekoliko sati. ;)

I pođemo mi do servisa da popravimo Cvjetkov mehanizam za mazuljenje sa najdražim suncem. Ostane on na parkingu, a ja se uputim ka prijemnom odjeljenju da predam ključeve. Pažnju mi odvlači nešto sasvim neočekivano. Glasni (kad kažem glasni, mislim baš glasni) cvrkut ptica. Vrabaca. Smjestili se u unutrašnje ćoškove dugačkog, a uskog krova zgrade, u dijelu koji je na otvorenom. Recimo da taj dio krova služi kao nadstrešnica kada pada kiša. Zastadoh malo i uživah u pjesmi i pogledu (zaključivši kako o sivoj pernatoj družini zasigurno vode računa, jer im je pjesma tako radosna) prije nego zakoračih u zgradu. Slučaj je htio da od uobičajena tri zaposlena na tom mjestu, tog ranog jutra bude samo jedan. Iako uvijek jako ljubazni i profesionalni, dodala bih još i kao rijetko gdje u gradu, vidjelo se da je mladiću nezgodno što se napravio red i što nas ima 5-6 koji čekamo da predamo vozila. Čekajući tako svoj red, a moram vam reći da sam prilično dobro savladala sebe u čekanju redova, posmatrala sam prostor u kom se nalazim. Pogled spuštam na moje nokte i provjeru jel neka iscrtana bubamara ostala bez tačkice ili oka, da bi se fokus, onda, prošetao do velikog stakla iza kojeg bješe majstorsko carstvo: radionica. U svojoj prostranoj uređenosti zapažam da je neočekivano (da li neočekivano?) čista. Hvatam svoju misao koja bi me najradije uzela za ruku i tuda prošetala, zavirivši u baš svaku skrivenu majstorsku odaju.

I igram ja kolariću-paniću sa svojim mislima kad na prag padoše dva raspjevana vrapčića u zagrljaju. Jedan kljuca drugog u vrat, ispuštajući vrabeće ratne poklike i mašu krilima nevjerovatno brzo. Izgleda se nešto svađaju. Mora da je zbog neke vrabice. (Više mi se sviđa ta opcija, nego, recimo, da se svađaju zbog hrane. Doduše, ta varijanta sa hranom je isključena jer, rekoh li vam, sigurna sam da o njima brinu komšije čiji su podstanari.) Čin borbe za ljubav drage traje nekoliko sekundi, nakon čega se rivali rastaju, ko dignute, ko pognute glavice s rupicama u vratu i manjkom perja.

Dođe moj red u redu, predadoh ključ, dobih instrukcije, pozvah taksi da me vrati kući. Čekajući prevoz na poziv, čujem tužno mjaukanje ispod nekog parkiranog automobila. Saginjem se i kružim oko kola pokušavajući da lociram odakle stiže tugaljivi ton, kad iza zadnjeg točka glavicu pomalja crno mače, a iza njega još jedno. Razgovorih ih malo, al vidjeh da su uplašeni i napušteni. Uspjela sam da napravim fotografiju na mom usporenom, za promjenu spremnom pametnom telefonu. Stavim fotku na instagram, kad javlja se prijatelj kome su nestali mačići i pita me odakle je fotografija. Sve mu potanko objasnih. Elem, mačići sada šetaju po dvorištu njegove porodične kuće i igraju se sa njegovim mališanima.

Eto, ko bi reko da jedan odlazak na popravku kola može biti tako zanimljiv, sadržajan, pa još se i završiti udomljavanjem malenih bića.

Život je lijep. Kad lijepo gledamo. Kad gledamo lijepo.

Još je ljepši od kad Twingić Cvjetko i ja uživamo u suncu, nebu, zvijezdama.

Ako nas uočite, mahnite nam. I mi ćemo vama. I suncu. Dođe na isto ;)

*Tekst je objavljen u julskom broju magazina Shopping lista 2015.

Podgorički tango u Njegoševoj

Znala sam da će večeras biti sjajno. Ali nisam mogla pretpostaviti da će biti toliko sjajno na plus 35 u 9 uveče, na otvorenom, po sred asfalta.

U okviru "Podgoričkog kulturnog ljeta" održan je koncert Guitaneon dua u sastavu Zoran Anđić-gitara i Aleksandar Nikolić-bandoneon.

Razmisljam nešto, znam li za bandoneon, tako slatka malena harmonika, čarobnog zvuka. Kažu, prije njega je u tango kompozicijama dominirala flauta, da bi zatim zavladao bandoneon koji se pravi u Njemačkoj.

Mnogo sam očekivala od koncerta i zbog toga što se održavao na platou ispred biblioteke u Njegoševoj, što mi se činilo kao odličan potez. Božanstvan koncert, tango, bossa, milonga-kako Nikolić reče "mlađa, razuzdana sestra tanga", :) potpuno me opio i njihala sam se cijelo vrijeme u ritmu muzike sa lepezom koja je šetala iz jedne ruke u drugu i nazad. A, onda u neko doba stiže poruka od Vanje da je iza publike koja je stajala iza nekoliko redova stolica, prava zabava. Eh, kad bih mogla da budem na oba mjesta istovremeno, pomišljam, okrećući se da uhvatim malo plesne atmosfere u sjeni krošnji. Kad, ne prođe mnogo, a pri kraju koncerta, pozva bandeonista plesače da mu se pridruže kod bine, što oni prihvatiše. Mom oduševljenju ne bi kraja. A, bogami, ni kompletne publike. I krenuše. Desetak parova pleše oko muzičara, a u pozadini ulaz u biblioteku. Kakav spoj. Publika uzuđeno kliče. Niko nije ostao ravnodušan. A i kako bi.

Moji Podgoričani plešu tango po sred Njegoševe, spontano pozvani od strane izvođača. Čitam svoje ispisane redove i, i dalje, teže mogu da povjerujem. Iz nekog razloga osjećam se lično ponosnom što, ipak, duh mog grada dobija neke nove obrise. (Ili su to stari, potisnuti od furije miksa tranzicije, ratova i u nikadDaSeNeVrate devedesetim nabreklim primitivizmom). Nemam pojma otkud to, ali tako je.

Sjetih se prekrasnog koncerta od prije neku godinu nasih Srđana Bulatovića i Darka Nikčevića, u bašti Ljubovića (City hotela) kad moja sedmogodišnja ćerka spontano zaplesa u ritmu muzike, pored bine, blizu izvođača, a lijepa dama, hladnog izraza lica i užurbanog, sitnog koraka me zamoli da kažem djetetu da sjedne. I pitah Srđu i Darka poslije koncerta, da razriješim dilemu, da li sam pogriješila što sam ćerkicu ohrabrila da zapleše kad joj se dopala muzika, a oni mi kažu da je za njih to kompliment, da je neko toliko ganut da je poželio da zapleše. I ja tako videm stvari. Ali ne i organizator koncerta. Idemo dalje. Možda su se stvari i tamo promijenila. Želim im da jesu.

Nego, vratimo se podgoričkom tangu u Njegoševoj. Ipak je sve to, za mene, mnogo više od plesa i nota. Zato, večeras ću malo pred spavanje da mantram:

Možda, ipak ima nade za nas?

SREĆNO, MALENA!

Koliko poznatih ljudi. Iz starog komšiluka. Iz raznih škola. Iz dvorišta. Sa izviđača. Prijateljicina rođaka. Bivše kolege. Drugari s faksa. Roditelji Njenih drugara iz razreda,

U spremište za prtljag tog velikog autobusa jedva da su stali svi koferi malenih putnika.

Sve izgleda u redu. I ja izgledam u redu. Nekako više sama nego obično. Ličnim izborom ili ne. Sve rjeđe se zapitam.

Moju Djevojčicu odvozi taj puni autobus. Sa svojih deset godina, deset dana biće odvojena od mene. Deset sati vožnje. (Ili možda manje? Sati, dana, godina?)

Čudne neke misli mi se motaju po glavi, dok Ona sijeda sa drugaricom sa kursa engleskog na prvo sjedište iza vozača. Izgleda kao da je tri godine starija od nje, a vršnjakinje su. I ne mogu da ne mislim kako mi djeluje kao da smo mi, roditelji, isti oni maleni koji su išli u odmarališta Pionirskog saveza u Sutomoru i na Veruši, na programe "Titov put-naš put", na izviđačke akcije, u Jerevane. I nekako mi čudno da svi mi tu sada pratimo nekud svoju djecu. A još juče smo mi bili toliki i išli u veliko nepoznato. 

Kud odoše godine? Kako to tako brzo prođe? Ko ovdje putuje? Kamo? Kome?

Maše iz autobusa dok čeka da se svi smjeste. Nasmijana. Nestrpljiva. Nije sinoć mogla da spava. Od uzbuđenja. Spavala je sa mnom u krevetu. Gledala sam je. Pjevala sam joj da zaspi. "Znaš mama, ti misliš da sam ja zaspala ono kad si mi pjevala, ali nisam. Još dugo nisam mogla da zaspim. Jedva sam čekala da dođe jutro", rekla mi je jutros. Tigrasta majca i crni šorts su se osušili i ljubičasti kofer sa rozim cvjetićima spreman je za svečano zatvaranje. Sama je to obavila. U rozi ranac na cvjetiće, rođendanski poklon ćerke moje kume, ipak su stale sve sitne krupnice i malena putnica je zadovoljna. Juče me je tri puta pitala za kifle za sendviče. Rekoh joj da ćemo ih ujutro kupiti, da hljeb bude svjež, da ne brine, mama će to. Sedam dana prije odlaska napisala je spisak stvari koje će da nosi. Pa ga je iskucala i odšampala. A onda, redom, štrikirala. 

"Petnaest do osam, krećemo li?" pita s uzbuđenjem u glasu, širom otvorenih očiju. Baš tako je gledala sladoled kad ga je prvi put probala. Šeširić se smješta na glavu i to je to. Odlazimo ka mestu okupljanja.

Brrrrrrm, brrrrrmmm... kreće. Već je zagledana na drugu stranu. Na onu na kojoj nema roditelja. Shvata da nije mahnula i diže ruku. Maše.
Autobus odvozi moju Malu Veliku Djevojčicu.
Na Njen Put. Koji je sama izabrala. Za koji se borila. I izborila.
Srecno, Malena.
Voli te mamica.


*Teks je objavljen na portalu roditelji.me 1.7. 2015.

JESAM LI TI REKLA?

Ima li osobe koju nekad nije zapljusnuo glas preko puta, ponavljajući omiljeni evergreen: Jesam li ti rekla?

Podijeliš sa bliskom osobom neke svoje dileme, manje ili više bitne priče. Sasvim uobičajena stvar. Svakodnevna. Razmjenjujete. Nekad je pitaš za savjet, a nekad ga dobiješ iako ne tražiš. Ona kaže jedno, ti kažeš drugo. I ti uradiš drugo. Ne zato što ne cijeniš njen savjet, već zato što smatraš da je za tebe bolje da uradiš onako kako si sama zamislila. Pa ako to znači da pogriješiš, eto, neka pogriješiš. To će biti greška koju si sama izabrala. 

Ne znam za vas, ali mene su uvijek više boljele greške koje sam pravila slušajući savjete, nego one koje sam sama osvojila. A, posebno sam griješila kada sam se stoprocentno oslanjala na tuđu ocjenu (situacije, osobe...) i bezrezervno je prihvatala kao svoju i onda... Bambaraaaasss... Ali, naučila sam. 

U zrelim godinama i dalje razmjenjujem svoje misli i dileme sa bliskim osobama. Otvorena sam i volim da čujem drugačije mišljenje. Baš volim. Volim drugačijost. Vaspitatanu i kulturnu. Ipak, kada su u pitanju one najdublje, samo moje stvari, vrlo često preskočim bilo kakvu šoljicu razgovora, a ako je i ima, cijenim što drugi kaže, ali uradim po svome. Instiktu. Osjećaju. Kako hoćete. Naučila sam da je mnogo važno slušati taj unutrašnji glas. I iako nekome izgleda kako sam pogrešno odlučila, ja jednostavno više ne posmatram te ishode kao ispravne i pogrešne. Posmatram ih kao takve. Kao moje. Dragocjene. I prihvatam ih jednako radsono. Jer su moji. A. ja sam divno nesavršena. Ja.

Nego, vratimo se odlukama koje naši savjetodavci cijene pogrešnim. Čini se da su živjeli za trenutak kada će im se ukazati prilika da nabace spiku ponavljalicu. 

Pa kaže: Što to pričaš? Ne mogu da vjerujem! 

I dodaje:  E, pa lijepo. A što ti je to trebalo? 

A, onda kulminacija: Jesam li ti rekla? 

Pitam se, šta u stvari osjećaju ti Jesam li ti rekla tipovi u trenutku kada iskazuju svoj monolog? Ne prihvatam da se osjećaju bolje kada to kažu, jer i njihov savjet je dat nekom bliskom, kome žele najbolje... Samo ne razumijem potrebu za isticanjem tih iritirajućih riječi. Nekako mislim da jednostavno ne razmišljaju o dubini i značenju svojih riječi i da samo ponavljaju ono što je neko na njima vježbao. Bilo tako ili ne, jedno je sigurno-u trenutku kada ih izgovaraju, definitivno ne mogu pomoći nikome. Na takav način. Pa čemu onda te kvrge po sred čela? Izbjegnite to. Naučite da ne izgovorite naučeno. Odučite se od onoga što nikome ne čini ni dobro ni bolje. Sigurna sam da možete da naučite neke nove načine i da kažete ono od čega će biti dobro i vama i drugome. Recimo, riječi podrške. Saosjećanja. Osjećanja. Jel da? 

Eto. Kad sljedeći put krenete da recitujete Jesam li ti rekla, samo malo zastanite. Zaronite u sebe. Poslušajte što vam kaže unutrašnji glas. Kazati ili nekazati. Otkazati. Zauvijek.

Bićete ponosni na sebe. Bolje sebe.

A ako ipak izađe: Jesam li ti rekla? a, vi samo nastavite: Da te volim.

*Tekst je objavljen u magazinu Shopping lista, jun 2015.
**Teksr je objavljen na portalu spiritus-movens.me 26. jula 2015.

MAJTURA

MAJTURA 
Mirisan, vedar, zaigran, topao, zavodljiv, cvjetan. Plav, žut, crven, blijedo ružičast, srebrn. Svečarski, glasan, iščekivan, svjetlucav, omamljujući. Proljećni.
Maj.
Mjesec u kome slavim rođendan mom Novaku i mojoj državi. I to na isti dan. Mjesec u kome rođendane proslavlja i moja sestra Tanja i moja drugarica Bucka.
Ipak, ako je po nečemu prepoznat ovaj peti mjesec u godini, to je proslava matura.
Ovog maja, moja generacija će proslaviti 25 godina mature. Mašala! Idu godinice... I sjetim se moje učiteljice Maje koja mi je govorila (a njoj je to govorila njena učiteljica negdje u Vršcu): "Uči Ljiljo, uči, vrijeme se kotura, uskoro će doći i mala matura". I dođe. I mala. I velika. I deset godina od velike mature, pa još deset. Godinu, po godinu, nanizasmo dvadeset pet. Rizikovaću da zvučim otrcano, ali zaista, kao da je bilo juče. Nevjerovatno mi je da ima toliko od te ljepljive, dugo iščekivane večeri razlivene po Zelenom salonu najboljeg podgoričkog hotela "Crna Gora". A ja u crnoj plišanoj haljini sa ve izrezom, sa punđom i jarko crvenim karminom. Prozvali su me Jovanka Broz. :)
Ovu maturu slavimo dva dana. Van Podgorice. Da budemo usmjereni jedni na druge. Da pobjegnemo od malih i velikih skretača pažnje sa iščekivanog okupljanja.
Iako je zakazana za posljednja dva dana maja, naša proslava je već počela. Samim činom formiranja grupe na vajberu, u kojoj je više od pola IV1 turističkih tehničara koji su maturirali 1990. zabava je počela. Sasvim spontano, bez forsiranja i obaveza, skupila se vesela družina i krenula sa prisjećanjem. Školskih nestašluka, bježanja na koncert Dina Dvornika u Skoplju za vrijeme ekskuzije, ispjanja kafa uz beskonačna gatanja u "Ljuboviću", išlera iz "ABC"-a, tinejdžerskih ljubavnih iskrica. Lijepo vrijeme. Skromno, umjereno, iskreno. Vrijeme brbljanja i ćutanja. Vrijeme smijanja i suza. Vrijeme neopterećivanja i skrivanja.

I ćaskamo mi tako na vajber grupi i razmjenjujemo sličice. Svakakve. Kad neko kaže, ajde sad tapkale i pola-cijelo u ulaz na stepenice. :) I dok zamišljamo naše momke kako pola-cjeluju s vajber sličicama, sjeta iscrtava neku čudnjikavu krivudavu liniju zvanu osmijeh. A onda neko započe da kucka onu pjesmu od Magazina "Piši, piši miiiii, da l još me voliš tiiii", onda drugi dodaje: "Piši, piši miiiii, još ove jeseniiii", treća nastavlja "Kaži ko, kaži ko ljuuubi teee, ko mi krade te, krade od mene, uzima mi sveeee". Nekoliko njih kucka: "sveee".... što se nastavlja novim početkom, ovog puta Bijelog dugmeta:"Sve će to o mila mojaaaa", a istovremeno troje kucka "prekriti snjegovi, ruzmarin i šaš"... Got d pikčr ;) Ispjevasmo se mi tako iako na raznim stranama svijeta. Vjerovali ne bi.

Ne znam kako vama sve ovo zvuči, al što je nama bilo lijepooo...  Eto tako. I mi tako već mjesec dana svaki dan ponešto razmijenimo, koliko ko ima vremena, interesovanja, zanimljivih tema... Ima i onih koji su se isključili iz grupe, iz kojih god razloga. Nema osuđivanja, svako kako i koliko mu odgovara. Saznali smo da je Milica postala tetka jedne Anike, prebolovali sa Majom onu groznu gripu povratnicu i nadamo se obećanoj piti. Sandra je konačno dobila podršku da se fantomska večera poslije mature ipak održala. Dragan je postao tata po prvi put, a svijet plemenitiji za jednu malenu Antoniu. Kakvo divno ime! Vukov sin Momir je višestruko nagrađivani golfer. Savo je odlučio da studira, svaka čast!  Titkovog sina tinejdžera, lovci na talente prepoznali kao sjajnog košarkaška i već igra van zemlje. Keka je dobila kuče Lolu koja nije veća od moje pede. (Stvarno!)

Uglavnom, zajednička konstatacija je da, iako je prošlo 25 godina, ekipa je, manje-više ostala ista. Koriste se moderne tehnologije, ali su obrasci ponašanja preslikani. Ajde dobro, zreliji smo, mudriji. Kao ;) Moglo bi se konstatovati da smo uspješni, što god svakom od nas uspjeh predstavljao i imamo najmanje jednu zajedničku želju: da što prije dođe kraj maja, da se u subotu ujutro okupimo u "Ljuboviću" (da, za nas to nikada neće biti hotel "City", jer, zaboga, to je naš "Ljubović"!) i krenemo ka Ivanovim koritima. Utišamo telefone, pojačamo smijeh i upetljamo se u zagrljaj. Ako osjetite neku posebnu vibraciju u subotu ujutro, znajte, to smo mi: IV1 koje je maturiralo 1990. Turistički tehničari od kojih ama baš niko ne radi u turizmu. Prebučni, preradosni, presrećni. Širimo ljubav.

Tekst je objavljen u majskom broju magazina Shopping lista 2015.

THE FIGHT FOR THE RIGHT

Kompromisi.

Siva zona.

Bolje biti ljubazan nego u pravu.

Zazmuri i čekaj, doći će trenutak.

Ne talasaj.

Da, važno je prihvatiti da se sve kreće u nekoj srednjoj zoni, da niko nije savršen, da ni jedna situacija nije idealna. I nije. Važno je biti objektivan u svojim očekivanjima koja formiramo prethodno analizirajući i ujedinjujući lične i potencijale okruženja u kom djelujemo. Važno je i prepoznati gdje je potpuno besmisleno ulagati energiju, vrijeme, znanje, jer su neke bitke unaprijed izgubljene i naprosto nije mudro trošiti se. To nije vaša priča.

Ali, gdje je granica kada moramo podvući crtu i reći NE kompromisu, NE sivoj zoni, NE žmurenju, NE netalasanju? Kada je taj trenutak kada se MORAMO boriti za pravdu, istinu, dobro? Koja je to priča naša?

A, ko je taj koji kaže što je pravda, istina, dobro, reći ćete, sve je vrlo individualno tumačivo. Možda je i tako, ali ipak...

Nedopustivo mnogo kompanija funkcioniše na principima "ne talasaj". Najzačudnije je što baš tako rade one za koje nikada ne bi to očekivali, one velike, one u kojima svi žele da rade. Prosto te ohrabruju da ne gledaš dalje od svog dvorišta, da ne istupiš i ukažeš na nepravilnosti, loše gazdovanje, laž, ili, ne daj bože, stav koji je drugačiji, jer tamo neko na nekom vrhu (dje god se taj vrh vinuo u zbilji ili glavama) jednostavno ne želi da bude uznemiren niti bocnut da razmisli da li možda može i treba drugačije, poštenije, bolje. Ogromno je polje djelovanja u toj sivoj zoni. Od mobinga i ugradnje u bočne poslove, do korišćenja resursa kompanije za vodjenje ličnih ratova. I na to, takođe, treba da se ćuti. Niko ne odgovara i niko ne poteže odgovornost. Neznalice, egomanijaci, neostvareni polusvijet čiji su najveći dometi ogovaranje, spletkarenje i sitni (ili krupni) ćar, jurišaju na poslušnicima i vitlaju svojim buđavim sječivima, držeći lekcije u koje samo oni slijepo vjeruju (možda), naslađujući se samoljubljem. I može im bit, jer se nekome gore naprosto ne napušta zona komfora. Važno je da se strateški pristupa i nastupa u bljuvanju onoga koga, uglavnom, nemaš ni kapacitet ni svijest da razumiješ i o čijem poslu nemaš pojma. Ali se jako njime baviš. I dok se ti baviš učenjem drugih njihovom poslu, tvoj posao ne radi niko. Ili radi neko ko tebe uči tvom poslu. Začarani krug. Nerad-Zavist-Neznanje. Eto, u tom svijetu babe i žabe skladno funkcionišu.

I onda se čudimo sto kompanije, poslovi, projekti koji se zasnivaju na trulim kompromisima propadaju. Pa kako da ne propadaju kad njeguju zavist, laž, učmalost, neznanje. Bolesnu ambiciju bez ikakve osnove. Praznu priču bez rezultata. Kad ih vode oni koji nijesu dosegli dotle da usvoje da je sasvim u redu pasti i pogriješiti, ali da je vazno prepoznati i priznati ličnu grešku, pad, poraz. To je jako važno i stepenica ka boljem. Ali ne, junacima našeg doba bitno je da je mirno i da se ljudi mnogo ne pitaju sa svojim poslom. Niti oni sami sa svojim (bolje će oni tuđi radit). Jel da?

I onda dođe neko ko jednostavno ne pripada tom svijetu. Neko ko smatra da je reagovanje protiv lošeg, zlog i naopakog obaveza. Čin lične odgovornosti. Integriteta. Potreba. Neko će reći da je to hrabrost, a neko da je ludost. Ma kako hoćete. Ali, kako naprijed ako se svi ponašamo kao da je sve savršeno, a svjesni smo da je daleko od toga. Da, plašimo se da ugrozimo egzistenciju. Ćutimo. Ućebani u lični i kolektivni jadac. Više se i ne trudimo da održimo gladac. Nekako je to postalo protivprirodno.

Naši đedovi su se borili protiv okupatora naše zemlje, rizikujuci živote. Mi se protiv okupatora naših ličnih vrijednosti borimo ćutanjem.

Do koje ure?

*Tekst je objavljen na portalu spiritus-movens.me 11. maja 2015.

LILI & VILI

Kao dijete sam se plašila pasa. Jako. Kao tinejdžerka sam prelazila na drugu stranu ulice ako mi neki pas ide u susret. Nije bilo važno koja je rasa, stas, stepen umiljatosti. Da, bilo je onih koji su mi bili slatki, što ni najmanje nije uticalo na moju pančnu potrebu da pređem na drugu stranu ulice. Kao djevojka, naučila sam da se zaledim u sebi i pravim se da ne primjećujem psa koji mi ide u susret. Tih par sekundi trajali su koliko i pretvaranje barice vode u ledenu površinu na plus trideset devet. Onda sam postala majka. Moja primarna funkcija bitisanja postaje zaštita potomstva. Posebno od četvoronožaca svih boja i veličina koji vrte repom i ponekad se oglase sa "av, av". Stepen lične hrabrosti u suočavanju sa nikad proklamovanim neprijateljem otapa se u svojoj novotkrivenoj nevažnosti uspješno izmještajući svoj fokus.

Nijesam osjetila kad se desio prokret. To je, valjda, bio proces. Lagano sam prestala da se plašim pasa. Ili, bar, svih pasa koje vidim, na koje pomislim i koji postoje na plavoj planeti. Ili nekoj drugoj. Ali, to nije bilo dovoljno. Univerzum mi je priredio finalni test. (Ili su to ipak bila moja djeca u koju se prerušio.) Prije dva ljeta krenuo je pritisak. Tri člana naše male četvoročlane porodice navijala su za prijem petog člana. Četvoronošca određene boje i veličine koji vrti repom i povremeno se oglašava sa "av, av". Aj!

Na porodičnom sastanku koji je trajao jutrima, danima, noćima, na dnevnom redu je bila samo jedna tema. Razložili su se svi argumenti za i protiv i ostalo je samo još jedna prepreka. Najveća. Da mama kaže da. I pravo da vam kažem, nisam očekivala da ću tako lako i tako brzo pristati, ali jesam. Prigrlila sam novi zadak. A ja mnogo volim nemoguće zadatke, tek da još jednom dokažem da baš mogu. I to. Pa kreće razgovor sam sa sobom: Oslobodi se straha. To je samo u tebi. Izazovi ga ljubavlju. Uradi ono što uvijek radiš: idi direktno u ono što te plaši, suoči se i uvjeri da je to samo jedna stepenica više ka boljoj tebi.

Nisam se mnogo uključivala u izbor rase, prepustila sam to malenim učiteljima koji me vode u novo iskustvo. Izabrali su labradora. A onda su mi rekli da zna da naraste... Krenu novi napad panike. STOP! Pristup zabranjen. Tu smo priču ispričali, sad ide nova. Nek me osvoji.

Kad je stigao nije imao ni dva mjeseca. Vili. Kremasto drhtuljavo bićence koje voliš i prije nego što ga vidiš. Kako, kako? Strah? Ne razumijem vas. Što je to? Ma pustite me da uživam. Dakle Vili. To mu je ime ime. Srećko, Lili, Liloslav, Dragoljub, Dragoslav, Cicko, Radomir, Drago, Miroslav, Milovan, Dragovan, Sreća, Ćeća ... to su moji i njegovi znaci raspoznavanja (ima ih još, ali trenutno mogu samo ovih da se sjetim. To vam je kao živi organizam. I raste i razvija se.). Samo mi znamo što to znači i ne bi živi nikome to otkrili.

Odosmo jednom u Nikšić, kod bake i đeda. Izvedoh ga ispred solitera da obavi što treba i malo prošeta. Zapazih u daljini sedam-osam pasa lutalica koji nam se približavaju. Jedino što sam mogla da čujem u tom trenutku bilo je lupanje mog srca. Podigoh Vilija u naručje i zaputih se lagano ka ulazu. Približiše se i vidjeh da i nisu tako strašni. Ipak, popeh se nazad u stan i svima prepričah "strašni" događaj.

Neke prilike kad je bio malen, padala je kiša, baš kao danas. Vidjela sam negdje da postoje neke kabanice za pse i nabavila jednu. Jedva sam je nekako prikačila, i izašli smo vani. Nije mu bila ugodna, vidjela sam to još dok sam mu je stavljala. Tako se nervozno vrpoljio. Dobio je temperaturu. Može li to kod pasa od stresa, ne znam, al mu je više nikad stavila nisam. Čekamo da se kiša umiri ili idemo zajedno pod kišobran.

Jednom kad sam ja imala temperaturu i bila sam u stanu, čuvao me cijelu noć. Eto, samo da vidim da je tu i da me gleda svojim očima univerzuma.

Ne znam da li postoji još neko biće iz čijih očiju se širi tolika blagost, dobrota, ljubav. Da, bezuslovna ljubav.

I znate šta, voljela bih da svi koji ovo čitate doživite ljubav psa. Ona je ljubavnija od svake čovječje ljubavi. A na takvu ljubav možete da odgovorite samo ljubavlju. Doduše, ljudskom, ali njemu je to ok. Vi ste njemu sve.

(Ma šta odakle znam, av-avnuo mi Vili!)
I jos nešto ću vam, reći. Kaže moja prijateljica da ako bolje pogledaš, kada se radi o pružanju ljubavi, sve životinje su iste. Posebno domaće.
A što vi mislite?

UČITELJICA LJUBAVI

Brzo će proljeće. I osmi mart. I ljubičice kod Dvorca na Kruševcu. 

Od ove godine moje najdraže proljeće će drugačije mirisati. Moje prve ubrane ljubičice neće otići gdje i decenijama unazad. Mala kristalna vaza koja ih svake godine čeka, kao svoju drugu polovinu, na stolu dva u jedan trpezarija-kužine na drugom spratu stare zgrade na Bulevaru, ostaće prazna. Raznobojno cvijeće, mali ljudi, motivi iz prirode potpisanih i nepotpisanih autora, radovi malih i velikih đaka, njihove djece, rođaka, drugara, komšijske djece, djece prijatelja, poznanika... najvrjednija umjetnička djela nastala na papiru bloka pet zalijepljena na zelene zidove primaće prostorije, dva u jedan trpezarija-kužine, domaćina velike TA peći, pa bijelo-plave klompice povezane trakicom, suvenir koji sam joj poklonila po povratku iz Holandije, razni gobleni, među kojima i uokvirene ljubičice koje sam vezla prije trideset i kusur godina, koliko i stoje na centralnom mjestu iznad televizora, fotografije svih dragih o kojima brine i s kojima svakog dana priča, oslonjene na kristalnu činiju za voće ili prosto poređane po stolu, ali ne i moja sa rajfom od načičkanog cvijeća, baš ova koja ide uz kolumnu u Shopping listi, koju me je napominjala da joj uradim, a ja zaboravljala... neće više biti utočište jednog pticolikog svijeta u kome se bezbrižno ušuškala ljubav u svom izvornom obliku. Toliko sigurna u svoje grančicu po grančicu svijano gnijezdo, odoljelo brojnim podgoričkim sjeverima, zaboravila je da je sve prolazno. Ljubav ko ljubav, zna gdje je svoja. A njena čuvarka, ambasadorka, njena učiteljica za cio život, otišla je u svoju novu kuću. U nezaborav, gdje i pripada. 

U staru zgradu u Bulevaru Lenjina 16a doselili smo se kada sam imala godinu dana. Tek prohodala, popeti se na prvi sprat čije stepenice su podijeljene na tri cjeline: sedam, dvanaest, trinaest, kad se penješ (pošto je ulaz često bio mračan naučila sam da prebrojim i izbjegnem padanje) bio je pravi poduhvat. 

"Seko, daj mi ruku da ti pomognem da siđeš" govorila mi je komšinica sa drugog sprata, visoka, uvijek nasmijana dama sa najtoplijim smeđim, blago iskošenim očima, u šarenim haljinama s đerdanom oko vrata, i kosom upletenom u pletenicu koja je oivičavala njeno visoko čelo. 

"Necu! Sama! Sama!" odgovara sam joj, pažljivo se hvatajući za gvozdene šipke koje su se spuštale od držača za ruku pa do osnove svake stepenice, kako će mi kasnije pričati uz sjetni osmijeh,. 

Kada je moja učiteljica i tetka Draga Otašević poslije mog prvog razreda otišla u penziju, odjeljenje II4 titogradske škole Maksim Gorki, septembra 1979. godine  preuzela je Mileva Maja Gojnić, moja komšinica sa drugog sprata. Prebrodili smo i zemljotres i izmještanje našeg razreda u školu Sutjeska (i to baš u učionicu u koju će trideset godina kasnije ići oboje moje djece). Prošli smo i kroz učenje prirodnih pojava: ja posađena za kuhinjskim stolom dva u jedan trpezarija-kužine, a ispred mene se puši velika šolja planinskog čaja sa nacrtanim vilenjakom, moram da učim za treći kontrolni iz prirode i društva na istu temu, jer nikako da savladamo te definicije. Za osmi mart nije primala poklone. Samo poljsko cvijeće ili cvijeće iz bašte, ako je neko imao. Cvijeće je mnogo voljela. I vrapčiće kojima je svakodnevno ostavljala mrvice na minijaturnom balkonu njene dva u jedan trpezarija-kužine. Popodnevima smo igrale karte, imale smo tri vrste igara koje me je naučila. Onda bismo pošle na najveće i najljepše i najskuplje išlere u Titogradu, u hotel Crna Gora, pa bismo donijeli i padobranac za čika Bata, njenog divnog, dragog muža koji nas je napustio prije sedamnaest godina. Jednog popodneva išle smo zajedno u robnu kuću Nama da kupimo ogromnog medvjeda, moju omiljenu igračku. Lutke uglavnom nisam primjećivala, sem jedne lutka-bebe koja je plakala kad je okrenem na stomak. Htjela je da mi pomogne sa tim čudom, da se ne mučim da nosim tako veliki teret. Nisam dala. (Necu! Sama! Sama!) 

Kad su me spopale lude godine, išle smo u noćne šetnje. S teta Majom će me tata pustiti i ako kasnije izađemo, muljala sam po glavi. Sredim se ja, obučem crvenu haljinu sa bijelim srcima koju sam sama šila i điramo.

Djevojaštvo mi prolazi u beskrajnim razgovorima sa mojom teta Majom, na sve moguće teme. I na ispijanje kafa. I gatanje. Moja kafa je obavezno morala biti poslužena u bijeloj šoljici sa ljubičicama, jer to sam ja. Njena ljubičica. Njeno najdraže cvijeće. Njeno dijete koje nikad nije imala. Njena ćerka po ljubavi. 

Ličila sam na nju. Nije ni čudo što su mnogi mislili da mi je majka. Kako i neće kad smo toliko vremena provodile skupa. 

Udala sam se i zasnovala svoju porodicu. Posjećivala sam je, a voljela bih da sam više. Razmjenjivale smo knjige. Za Novu godinu, osmi mart i njen rođendan njenom dva u jedan trpezarija-kužinom nekako svečanije se vijorio njen zvonki, radosni glas, nerijetko nadglasan smijehom mojih sestara i mene. Voljela je da joj pjevamo.

Njen sedamdeset sedmi osmi mart dočekaće sa svojim voljenim čika Batom. Na najljepšem groblju koje sam ikad vidjela, u Brčelima. Kad smo je predali njenom Baćku, 9. februara 2015. dočekale su je visibabe. Vjesnice proljeća.
Već sjutradan izrasle su ljubičice. 

Tekst je objavljen u martovskom broju magazina Shopping lista 2015.

SNEŠKA, SREĆAN TI ROĐENDAN!

Pojavi se danas na fejsu "Dok silazim" pjesma koju je osamdeset i neke napisao Aco Tabaš, tada član popularnog titogradskog benda Roli. E vala smo je prepjevale tog ljeta osademset i neke moja najstarija sestra Sneža i ja. Da, tada niko nije mislio da nisi normalna ako pjevaš. (Ili možda jeste, a tada mi je to bilo taman toliko važno koliko i danas ;) )
Trideset godina kasnije zvuči.... hm... smislenije, sadržajnije, sveukupnije. Definitivno nostalgičnije. Ali jednako predivno. Tada sam bila tinejdžerka u traženju nečeg samo svog koja se šlepala uz stariju sestru i slušala muziku koju ona sluša. Poznate titogradske face. Starije od mene, naravno. Moji vršnjaci su bili out. Obilazile smo bašte i restorane u kojima su bile svirke. basta Sportskog centra, restorana Ribnica, hotela Crna Gora. Klubovi tada nisu postojali. Ni kafići. Sem jednog. Plava ruža u centru koju je držao čika Bećov bratanić.
Aco Tabaš je bio najveći frajer. Nedugo nakon tog ljeta počeo je da pjeva u beogradskoj gupi "U škripcu". Kako smo bili preponosni. Svi! Ej, takav uspjeh u staroj Jugi!
Pored Rolija, bila je i jedna grupa koja se zvala "Pa šta onda", izguglah da vidim ima li išta o njima, ali nijesam našla. Onda se skupila grupa momaka, ne znam da li su tada bili srednjoškolci ili su već bili upisali muzičku akademiju i formirali grupu "Antipoda" koja će pobijediti na Titogradskom  proljeću predivnom baladom. Znam da je Frenki Bogićević pjevao. Neke prilike, dok smo Sneška i ja šetale i, naravno, pjevale, desi se da pjevamo baš tu pjesmu. Prođe pored nas Igor Perazić koji je, takođe, bio u tom bendu. Priđe nam i upita nas otkud znamo tu pjesmu. a mi nonšalantno odgovorismo sa Titogradskog proljeća. Bio je iznenađen, vjerovatno ne očekujući da je zaživjela...
Imala sam i ja svoje pokušaje na Titogradskom proljeću. Duško Ivanovski mi je napisao pjesmu koja je bila u stilu grupe Zana. Ih kako sam bila važna.
Lijepe su bile titogradske osamdesete. Bili smo jednostavni i skromni. Voljeli smo muziku. Voljeli smo jedni druge.
Eto, slučaj je htio da se baš danas pojavi "Dok silazim", na Sneškin rođendan. Mogu mislit koliko intezivnije ona osjeća to lijepo vrijeme, ipak je bila nešto starija i dovoljno zrelija da drugačije doživi...
Sneki, srećan ti rođendan!
Ovo je definitivno tvoja pjesma.

TEBI SE NADAM
BOLUJEM TE
SA ISTOM SNAGOM
UMIREM

SAMO ZBOG TEBE
MAKOVE BEREM
I TRPIM NEKE TUĐE
RAZLOGE

SAMO SI TI , NEKA DRUGA
IPAK MI LAKO REMETIŠ MIR
SAMO SI TI, MOJA TUGA
IZ ISTOG SNA, VIDIM TE SVUDA


DOK SILAZIM, NIZ KRVOTOK TVOJ
NE OSJEĆAM NIKAKAV BOL
DOVIKUJEM, NEK IDE – SVE
I GOVORIM - DOBRO JE

PREPOZNAJEM, GUTAM TVOJ DAH
I SVAKI PUT, CRVENI MRAK

IZGUBLJEN MIR, U POGLEDU TVOM
EVO, PLATIĆU ISTINOM
ZAROBLJEN SNOM , PRODAJEM ZLO
MISLIM, JA NISAM TVOJ

demo snimak - Rolly Band
muzika i tekst : Aco Tabaš

SREĆNI NAM NOVI MI

Stigla Nova! Dobro nam došla i dobro nam donijela.
Meni hoće, već je!

U posljednje vrijeme nekako je u modi pisanje Novogodisnjih odluka (ili rezolucija, kako vole da ih zovu, a ja baš volim naše riječi!) gdje se popisuju sve želje i zadaci koje sebi želimo ili zadajemo u tekućoj godini. Ko to radi, vjerujem da tu bilježi nešto tipa "da budem zdrava", "da otputujem na Kubu", "da dobijem povišicu", "da pronađem srodnu dušu", "da postanem majka", "samo nek' su djeca dobro"...
Pa da, to su sasvim legitimne želje i prioriteti svakog pojedinca.

Pisanje Novogodišnje odluke? Što da ne. Riječi imaju moć, njihovim ispisivanjem, ta moć osnažuje. Nego, što ako Univerzum za nas sprema nešto bolje od onog što smo mu tražili? Zašto ograničavati sve ono dobro i lijepo što nas čeka, a što smo zavrijedili svim dobrim i lijepim dosadašnjim postupanjima. Ako jesmo. Ako nijesmo, eto nama zadatka. BUDIMO BOLJI.

Znam da ima mnogo skeptičnih koji čitaju ovo i s podignutom jednom obrvom i uglom usana ispod te obrve u sebi misle "niđe veze". Pa se misao razrađuje: "meni se godinama ne događa ono što jako želim, ono što mi najviše treba, baš će sad stvari da se promijene. Kako da ne."

Ma ok, slobodno vi mislite tako, u stvari, nekada sam i ja tako razmišljala dok nisam usvojila jedan sasvim novi pristup: događa mi se ono što je najbolje za mene, u trenutku kada je to najbolje za mene, kada sam spremna da se nosim sa takvim događanjima. Prihvatam sve što mi se događa i tragam za nečim čemu me baš ta situacija uči. Ako nešto nije dobro za mene, a ja ga jako želim, pa čak i predano radim da to postignem, to se jednostavno neće dogoditi. Ako se nađem u nekoj lošoj, mučnoj, ružnoj, teškoj, opasnoj... situaciji, to je, takođe dobro za mene, iako, možda, to odmah i ne uvidim. Ali jeste. To su situacije iz kojih učim, razvijam se, rastem, bivam bolja.
Najveći izazov mi je da onima koji mi misle i čine loše ne uzvraćam. Još ako uspijem da im uzvratim ljubavlju, e to je vrhunac mog ličnog uspjeha. Nekad uspjem, a nekad mi to teže ide. Ali nikada za loše ne vraćam lošim.

Tako često zanemarujemo neke sasvim male, obične stvari koje mogu biti izvorom velike radosti. Ako dozvolimo sebi da ih primijetimo. Odlučimo da ih primijetimo. Odlučimo da darujemo lijepe riječi, zagrljaje, pažnju, nježnost, vrijeme, onima koji nas trebaju. Na prvom mjestu sebi, onda svojim najbližim i najdražim, ali i onima koji se slučajno (da li?) nađu sa nama u liftu, parku, autobusu, pored kontejnera za otpad. Samo jedna topla riječ može učiniti čuda u jednom danu. Nama, nekome drugome. Ma svi smo mi jedno.

Dalaj Lama četrnaesti, i neka sa tom mišlju zakoračimo u 2015, reče: "Budimo pažljivi kad god je moguće. Uvijek je moguće".
U Novoj godini, u Novom danu, u Novom trenutku.
Srećni nam Novi, Bolji MI.


Tekst je objavljen u februarskom broju magazina Shopping Lista 2015.

Živjelo čelo!

Gledam se ja tako u ogledalu dok idu sati, dani, godine, decenije. Gledam se ja i gledam. I sve nešto bih da prepoznam ono nešto najljepše na mom licu. Pa kreće analiza: imam jako lijepu kožu i ten, nego ove pjegice se umiješale pa se bore za zadnju riječ; jagodice su mi naglašene i volim to, al lice široko; oči blago iskošene (nekad sam se zezala da mi je baba kineskinja) a valjalo bi da su malo veće, aj dobro; nos je pristojno uklopljen u lice, al nekako mnogo, brate kruškast; obrve neposlušne, sa sve onih par užasno jakih dlačica koje kada čupam neizostavno povuku i suzicu; usne su pune, mada gornja usna nema neku pravilnu liniju, ono kao kad su vrhovi gornje usne blaže ili oštrije zaobljeni, moji su nekako nedefinisano okruglasto-ćoškasti :) ; brada prćasta (ha, baš mi se sviđa ovo prćasto za bradu! :D) a na sredi rupica, tek da se osjećam važnom kad Oliver pjeva onu njegovu s rupicom na bradi; i onda dođe na red čelo.

 

Čelo.
Nekad se govorilo čelo ka Zabjelo (za neupućene, Zabjelo je podgorička četvrt), a ja sam to nekako drugačije definisala. Naime, svašta nešto što se stavlja na glavu tipa kape, šeširi, rajfovi, turbani, marame i svakolike džidžulice koje čičkam na glavu kad mi dođe, sve mi dobro stoji. A ja mislim da je to zahvaljujući mom velikom čelu. Volim sve svoje savršeno nesavršene crte lica. Al što volim čeloooo, e to je za priču ;)

Govorilo se da je i veliko čelo odraz inteligencije. Pa dobro, to mi je u ovim godinama malo manje interesantno jer što se prikazalo, prikazalo se ;)
Nekako mi je baš posljednjih godina postalo baš milo. Čelo.
I ima još tu i jedan mladež. Rumena šara na vrhu desne strane čela krije neku tajnu. Neotkriveni kontinent ili mapu koja vodi do zaboravljenog blaga. Javiću vam kad mi se kaže. Ili vi meni :)

Indijke na čelo crtaju tilak. To je ona tačka na čelu, koja se crta između obrva, na "mjestu nade"-"trećem oku", na šestoj čakri koja vlada razumom. Vjeruju da im tilak pomaže da jasno misle, vide istinu, donose dobre odluke, ali služi i kao napomena da su u braku. Pravi se od mješavine boja i pepela ili gline i ukazuje na različite religije, a mogu ga nositi i muškarci. Probala ja. :)

Još jedna lijepa asocijacija mi pada na pamet kada govorim o čelu. Da, kada te neko poljubi u čelo. Postoji li ljepša poruka o najnježnijem zaštitničkom odnosu ušuškanom u čistotu iskrenosti. Baš tako sam danas poljubila moju devetogodišnju ćerku.

Uglavnom, muljam kroz glavu da napravim neki logo od svog čela. Eto toliko mi se sviđa. Još mi nije sve jasno, al posložiće se stvari.

Volite li vi svoje čelo?