LilaVila

LilaVila

недеља, 12. октобар 2014.

U OSLU u oktobru 2014.

Ovo mi je treci put da dolazim u Oslo. Dva puta sam bila dok je jesen, a jednom u zimsko doba. Moracu da dodjem neki put i u proljece ili ljeto, da zaokruzim dozivljaj. :)
Ovaj lijepi grad odise mirom, harmonijom, redom. Volim njegovu skladnu dotjeranost. Nekako sticem utisak da im je vazno da im je lijepo i ugodno u okruzenju u kome borave. Unutra i vani.


Podsjetilo me na Holandiju, ali tamo je sve nekako sladje, a ovdje smirenije, a lijepo. Bas lijepo. Da, govorim o ukrasima, cvijecu, ogromnim saksijama, drvenim klupama ispred kafea sa uparenim cebadima da se pokrijete ako vam je hladno. Sve je tako ususkano, a neoptereceno u smislu skupocjenih materijala, dekoracija, namjestaja. Posebno mi se svidja koliko su sjedinili estetiku i prakticnost. Na svakom koraku to primjecujem. Znate one jorganske navlake s kojima se razvlacimo da udjenemo krajeve jorgana u krajeve jorganske navlake, pa onda kad uspijemo skakucemo da sve lijepo legne na svoje mjesto. E oni lijepo imaju sa bocnih strana na vrhovima proreze i vi lagano drzite krajeve jorgana kroz te proreze dok uklapate jorgan i navlaku. Super jednostavno, a super korisno, a estetika nije narusena.



Zapazam da nema guzve u saobracaju. Nema guzve ni u parku. Ni na ulicama. Sve je nekako umjereno i rasporedjeno. Kao da se dogovaraju da jedni drugima ne smetaju. Kao da svako ima svoj red u saobracaju, setnji, parku.


Boravim u kraju blizu jezera Bogstad. Prekrasno jezero u jos prekrasnijoj prirodi. Dva labuda koja prate jedan drugog u svom ljubavnom plesu otpremise me u dimenziju malo bajke, malo baleta.



Na putu ka stanu nailazimo na benzinsku stanicu. Zapazam da se i tu moze kupiti razno cvijece.



Paznju mi privlace i roze traka zavezana u masnu oko pistolja za punjenje goriva. Obzirom da je oktobar, iako ne razumijem norveski jezik da bih bila sigurna sto znace roze ispisana slova na oznaci iznad, odmah znam o cemu se radi. Cinjenica da se ovdje otislo toliko daleko u podrsci kampanji prevencije protiv raka dojke ne iznenadjuje me, naprotiv, sasvim je u skladu sa mojim ocekivanjima, ali izaziva radost u mom srcu. I prisjetih se kad sam prvi put boravila u Norveskoj prije dvanaest godina, da je kampanja na tu temu i tada bila vrlo vidljiva. Cini mi se da u nasoj zemlji tada nije sprovodjena. Vazno je da je sada ima i da se kolektivna svijest polako otvara.


Zapazam da su stanovnici Osla jako aktivni. Svako malo sretnem bicikliste, dzogere, brze hodace sa i bez stapova, a mogu mislit kako se broj rekreativaca uvecava kad padne snijeg. Kao da im je to dio svakodnevne rutine. Bar meni tako djeluje.


Jako malo ljudi sam vidjela koji imaju visak kilograma. Vjerujem da za to mogu da zahvale upravo posvecenom praktikovanju rekreativnih aktivnosti.



Ulazna vrata, ulazi, balkoni, dvorista kuca, zgrada, sve je brizno ukraseno, prikladnim detaljima, cvijecem, zelenilom. I svi o tome vode racuna. Drze se kucnog reda. Postuju pravila. Jer im je vazno.


Iako ima malo suncanih dana i mnogo zime, iako sam jako osjetljiva na hladnocu, cini mi se da bih mogla da zivim ovdje.
Doduse, morala bih sacekati da vidim kako bih se izborila sa tolikim snijegom. Uh.
A mozda bi mi to bio novi izazov. :)


петак, 10. октобар 2014.

KA OSLU

Krenuh u Oslo. Malo kod kume, malo kod sebe.

Pripreme su pocele sa redovnom zebnjom na temu ostanka djece i servisiranja svih njihovih vanskolskih aktivnosti, ali to sam brzo prevazisla. Kao i obicno, dobro se organizujem i imam posvecenu podrsku, porodicu, naravno. Spakovah svasta nesto u moj veliki sjajni rozi kofer (premili rodjendanski dar od prije neku godinu od Bibice, Ane, Sandre i Bilje koje mi te prilike i pjesmu odpjevase, a ja trenutak ovjekovjecih) i krenuh. Od kad sam kupila majcu sa likom princeze Ksenije odlucila sam da kad putujem van zamlje nosim bas nju. Eto tako. Princeza i Vila ruku pod ruku u pohode. ;)

Let Podgorica-Bec s Austrijanom bi ok. U avionu se cuje Becki valcer. Razmisljam kako je to sjajna uvertira za uplovljavanje u konacnu destinaciju i upitah se da li je nas Montenegro airlines uveo nesto slicno (konstatujuci sama sa sobom da odavno nisam letjela nasom avio kompanijom). Kad pravim slike i zvuke u glavi smisljajuci nesto novo, uvijek razmisljam na dva nivoa. Jedan je nivo ja-korisnica usluga, proizvoda, a drugi ja-nosilac/realizator/komunikator ideje o toj istoj uslizi/proizvodu. Ja-putnica, Necrnogorka voljela bih da cujem nesto autenticno, crnogorsko, uhu ugodno. Ja-marketarka, rodjena Crnogorka bih isla na tradicionalnu crnogorsku muziku u modernom ruhu. Poruka koju saljem i emocija koju bih da prenesem onome koji dolazi. Zemlja sunca, istorije i prirodnih ljepota. I krece notni ples Montenegrin instrumental forces I, II, III, Vladimir Maras, gitarski duo Nikcevic-Bulatovic, jedna, jedina Vjera Nikolic. I bilo bi tu sigurno jos autora...


Iscitavam oktobarsku Shopping listu i nailazim na tekst o sjajnoj Vesni Anastasiji Bozovic. I vec se radujem svemu sto ce postici, jer takvi ljudi stizu daleko. Prisjetih se analize glasa koju mi je radila i neceg sasvim novog sto sam zahvaljujuci njoj otkrila: human designa. Divna, siroka, jednostavna, nasmijana Vesna. 

Dugo putovanje od aviona, preko busa, do tranzit zone na beckom aerodromu na cas me vraca u rodnu zemlju. Cekajucu lift u kome staje 4-5 ljudi sa prtljagom, cujem iza sebe cikoticki, prilicno glasan, govor u kome se Jedan zali na Drugoga sto je usao u lift, a njih ostavio. Izadje drugi iz lifta, udje neko nov.

Na beckom aerodromu cekam 3 ipo sata do leta za Oslo. Dobro. Imam knjigu, imam casopis, telefon, tablet, punjace. Lagano. Svracam u neki kafe, uzimam sendvic sa mocarelom, pradajzom i rukolom, vodu i brauni. Pa se vratih za jos jedan brauni. Pa za jos jedan. Ups. Aloooo. Dobro. Naucila sam da me ne grize savjest ako nekad pretjeram u slatkisima. A dobra sam, stvarno :) (sto je dobar bio taj brauniiii ;) )

Citam, dopisujem se s mojima, punim gadzete, setam. U free shopu isprobavam novi Narciso Rodrigez parfem i konstatujem da je dobar, ali da je moj Musc collection ipak najbolji i svako malo njuskam, sto papiric, sto ruku, da vidim jesam li ispravno zakljucila. Nek odlezi. Vidim zanimljiv drzac za neki dzin. Mora da je poznata marka, a ja neupucena :). Slikam, naravno.


Bording za Oslo. Spava mi se. Bording kartu sami provlacimo preko skenera. Smorena i pospana promasim da skeniram bas dio karte koji se mora osvijetliti i pocinje ti-ti-ti-ti (umjereno glasno, nije uspjelo da me razdrma). Uredno stanem dok dama za obliznjim pultom ne utvrdi da je sve u redu i da mogu da nastavim ka avionu, da malo odspavam.
Uh, ovog puta sam na sjedistu do prolaza. Super. Sve je bolje od onog u sredini. Smjestam se i automatski zatvaram oci. Nekako mi bas udobno. A onda skacim da mi je sjediste zavaljeno unazad i da bez obzira sto ga ispravljam, ono klizi natrag. Eto, htjelo se da mi je ugodno za spavanje.
Stjuardesa nudi slani ili slatki snack, rekoh, moze li oboje? Dade mi. Zanimalo me sto je sadrzina tih kesica. Slani krekercici i slatke napolitankice. Dobro. ZzzZzzZzzzZzzzZzZzzzzzz
Negdje pred samo slijetanje, krenu turbulencija. Putnici se uznemirise i nagnuse ka prozorima, ne bi li vidjeli sto se desava. A sto mozemo da vidimo u 23 nocu? Bjese neprijatno, ali ne treba se uzbudjivati. Zatvorim oci da ne gledam blagu paniku i cekam da prodje, jer znam da hoce. Proslo je. Sletjesmo. 


Vijugava crna zmija isporuci moj predivni kofer i krenuh ka znaku Exit.

Eno Rada.

четвртак, 9. октобар 2014.

BUDI ONO ŠTO JESI, SVIJET ĆE SE PRILAGODITI

Kad sam bila tinejdžerka pročitala sam u Bazaru ili Praktičnoj ženi, magazinima koje je čitala moja majka, kako neka dama, poznata glumica ili model, ne sjećam se više, ima poseban tretman njege predjela oko očiju. Ta dama je, kako je pisalo, stavljala deblji sloj Nivea kreme na predio oko očiju i sa bijelim masnim polukrugovima išla na spavanje. Pokušah to da primijenim tada i nešto mi bi tu čudno. Srećom, nije dugo trebalo da shvatim da to baš i nije ispravno. Umišljam li (ili ne) da su mi se od toga pojavile sićušne loptice u predjelu podočnjaka, pojma nemam. Tek, i danas ih imam.
Danas, kada sam zrela žena, pročitam nekad neki tekst ili pogledam neki prilog na tv-u na temu ženske ljepote i zapazim kvalifikacije i poruke koje se tamo mogu naći. Krupnije žene (čitaj: ja) imaju "nedostatke na tijelu" zato što nemaju proporcije koje je tamo neko propisao kao idealne. (Jadne mi.) I nije samo to, bez obzira na kilograme koje nam mjere, imamo i žene sa nogama "na o", "na iks" i ko zna koja sva slova. (A one što im "voz može proć između"?) Zatim, one širokih kukova, uskih ramena, malih grudi, ogromne zadnjice, kvrgavih prstiju. (U doba kad me je to diralo govorilo se da je neka žena ravna kao daska petica ili je građena kao boca kokakole, a sad vjerovatno ima nekih sočnijih opisa koji jednostavno do mene ne dopiru. Jer tako hoću.) 
I tako. I nemam ja problem da nazovemo stvari pravim imenom, ali imam da se vrijeđamo, kvalifikujemo i odnosimo prema drugačijem kao da je s greškom. Pa još i da nam takve poruke plasiraju mediji. E, da, i ovo je zanimljivo: situaciju u kojoj je tamo neku Mnogo Popularnu Manekenku ostavio Super Plaćeni Košarkaš novnarka opisuje, "a što ćemo mi, obične, žene, kad je nju takvu, savršenu, ostavio taj i taj". I što sad? Ako nismo po mjeri poznatih i slavnih ili po mjeri urednika i novinara, mi smo za baČit. Ma nemojte.
I kako kažu sa Top Šopa: I TO NIJE SVE! Sigurno ste se susreli s kvalifikacijama pristojne i nepristojne debljine. Molim?! A zapitaju li se ti kvalifikatori o svojoj pristojnosti kada daju takve ocjene, ili je važnije okarakterisati drugog... Odgovor znamo i vi i ja.




Zapita li se neko ko ima pravo da šalje diskriminišuće poruke? Da li neko odgovara za to? Zabrine li se neko što se mladi ljudi koji tek formiraju svoje mišljenje o mnogim stvarima i pojavama upijaju poruke koje čitaju, a onda ih žive. Da li je to nekome, uopšte važno? Ili je najvažnije prodati priču.
Žena koja nije fit, nije lijepa. Žena koja se ne uda za nekog "paraša" nije se dobro udala. Žena koja se udala za "paraša", a pri tom je prelijepa, nije dovoljno vrijedna ako je "paraš" ostavi, jer je, jelte, "paraš=vrhovno božanstvo". Kakve besmislice. 
Zene, lijepe smo. Budimo ono sto jesmo. Ne slušajmo one koji nam lijepo ne misle.
I još nešto da vam kažem.
Od kad sam prestala da slušam te grozne poruke koje nam nameću upravo oni koji ne vole sebe, postala sam ljepša.
Sebi. 
Stvarno.  :)


* Tekst je objavljen u oktobarskom broju magazina Shopping Lista 2014.