EVERYDAY is a DREAM-COME-TRUE DAY

Imam vam ja moju najbolju drugaricu iz vrtica. Jelenu Lainovic. Dobro, dobro, sada se preziva Bakić, ali, kod mene se u srce upisala kao Lainović i to je tako. Našu družinu iz popularne Devetke, jednog od vrtića Ljubica Popović koji i danas postoji, ali ne znam da li je i dalje Devetka, činile su još Tamara Guberinić, Tamara Bakić, Ljilja Šljivančanin, Dejo Kotri, Vlado Jovićević, Ruža Šabanović, Ljubica-Buba Pejović, blizanci Pipica i Beli Peković, blizanci Siniša i Vladimir Perunović, Ivan Ostojić, Vlado Klikovac i sigurno sam ispustila još nekog važnog, ali sjećanje u ovom trenutku dotle seže. Da, sjećam se i djevojčice po imenu Mila Savić, odlično joj se i lika sjećam, ali ona se negdje odselila, još onda i nikad ništa o njoj više čula nisam.

Elem, Jelena i ja smo bile najbolje drugarice. Ona je živjela u 5 udovica, a ja u Bulevaru. Pošto sam i kao petogodišnjakinja bila odlučna u ispunjavanju onoga što namjerim, nekoliko puta sam išla kod nje, onako, kad mi padne na pamet, pa onda čika Rajko, njen tata, koji se znao sa mojim tatom, pozove mog tatu i javi da sam kod njih. Izigramo se nas dvije i čika Rajko me vrati kući njegovom Škodom, istom kao našom. Divni čika Rajko kojeg ću zadugo srijetati u šetnji, koji se iskreno radovao svim mojih uspjesima, koji je uvijek na licu imao onaj jedinstveni roditeljski osmijeh ujedno široko ponosan i krzavo brižan kada me pita za sve što se kod mene dešava, a ja mu potanko pričam, pa i ono što možda drugima ne bih, jer to je čika Rajko. 

Zna on i tamo gore da je zauvijek u mom srcu. Kako bi se samo radovao da zna da smo danas Jelena i ja zgrada do zgrade i da smo našle vrijeme da se vidimo, zagrebemo deset tema, shvatimo da ni jednu nismo dopričale, da nam je još najmanje toliko ostalo da začnemo, jer toliko toga imamo da kažemo jedna drugoj, da smo jedna drugoj inspiracija, da toliko ljubavi u očima teško da može ko da prepiše, da smo nas dvije one iste, male djevojčice iz Devetke koje se vole, vole, vole... 

Jelena ima mlađu sestru, Milenu. Zvali smo je Ceca. Ceca je divno pjevala, i, kao i Jelena, išla je u muzičku školu. Učestvovala je na svim dječjim festivalima i niti jednom nije ostala nezapažena. Izuzetan vokal. Već dugo je u Londonu. Milena. Vrijedno radi više poslova i živi svoj san. Stvara muziku i pjeva. Nedavno je u Londonu izdala svoj cd. Za naslovnu pjesmu Everyday je uradila i spot koji je dostupan na YT. Mnogo mi se dopala pjesma i spot i to sam joj i rekla, onako kako ja kazujem kad volim. Boja glasa me je podsjetila na prvi album Madone (meni najdraži i neponovljiv), ali nekako čistiji, čaroban u svojoj jednostavnosti. Ostale pjesme nijesu bile dostupne na YT i nije ih moguće kupiti na našem tržištu i baš me je ta činjenica rastužila, jer mi se mnogo svidio taj samo njen stvaralački pravac. Intergalaktički baršunasti disko zvuk vođen jasnim, blistavim vokalom koji može proizvesti samo čisto, iskreno srce. Nestrpljivo poput djeteta, čekala sam razvoj situacije. Ma, moralo je da ide onako kako ja hoću. Oni koji me znaju, znaju da je muzika moja prva ljubav, nedosanjani san u obimu i na način koji sam željela... ipak, našla sam način da budem srećna dajući i dobijajući drugačije zvuke ... nego nisam ja ovdje tema, Cecin cd je tamo daleko od mene, a ja ga želim... 

Sigurna sam da je čika Rajko šapnuo Ceci da mi pošalje taj cd. 

I eto ga! Zove me moja Jelena da mi kaže da mi je Ceca poslala cd i da joj se javim kada se vratim sa službenog puta da se vidimo i da mi da cd. Zvala sam je odmah. Vidjele smo se odmah. Selfnule se i poslale Ceci moje riječi zahvalnosti odmah. I evo mene preslušavam cd. Kao što sam i očekivala na bazi samo jedne odslušane pjesme, zaključila sam da je i preostalih sedam pjesama sjajno! 

Na prvo slušanje izdvojila se jedna. Prva. Nazvana He (On). I pade mi na pamet da bi bilo baš lijepo da se zadržim malo u njihovom Bloku 5 (jer poslije 5 udovica, tamo su se preselili moji mili Lainovići) nakon što sam obavila redovnu trgovinu namirnica u Bazaru, da se provozam, snimim klip (jer cd je otišao sa mnom u trgovinu) sa dijelom te pjesme i podijelim ga ovim putem.

Ceco slatka, prekrasna Milena, hvala ti na cd-u, mnogo si me obradovala. Odlično se uklapa i u kišno podgoričko veče, skakutanje mojih kola preko ležećih policajaca u tvom Bloku (bila sam pažljiva u vožnji, ne brini), čak ni brisači nisu uspjeli da skrenu pažnju sa Tvog Ritma. Neka tako i ostane. Muzika ti je divna. Kao ti. Stvaraj, vjeruj i voli. Nadam se da sam te ovim klipom obradovala bar mrvu i poslala ti zrno rodnog grada i tvojih milih, obgrljenih tvojom muzikom.

Tvoji Podgoričani te nisu zaboravili.

Znam da je ovo samo početak i znam da slijede veći i veći uspjesi i već sam radosna!

Čekam potvrdu. 

Skoru.

Cause, Everyday is a Dream-Come-True Day

Festival lutkarstva, Zabjelo i Titograd sedamdesetih...

Lijepa je priča objavljena u septembarskom broju Glasa Zabjela. Govorili smo Davor i ja o svojim vezama sa ovim podgoričkim naseljem. Lijepa je ta slika Titograda s početka sedamdesetih koju sam opisala gledajući kroz srce svojih roditelja. Baš lijepa. Želim da je podijelim sa vama.

Moja majka Caca radila je kao sekretarica cio svoj radni vijek u Domu omladine „Budo Tomović“. Radila je srcem i dušom za svoj Dom omladine. Pomagala kad god je bila u prilici, vidjela što drugi ne vide, našla se kome je trebalo da se nađe. Sve uz osmijeh, širom otvorenih ruku i s radošću u srcu. Iako je u penziji već dvadesetak godina, ni danas ne propušta priliku da istakne da je radila najljepši posao na svijetu u najljepšoj instituciji na svijetu. A onda je došlo novo vrijeme. Lude devedesete, tranzicija, vladavina ega, punih džepova i praznih srca. Vrijednosti koje su do tada važile, nestale su kao da ih je pregazio šleper pun šljaštećeg bučnog turbo-folk otpada.  

I tata Danilo je bio istaknuti društveni djelatnik, uvijek spreman da doprinese boljitku društva. Workaholic koji je radio i po 14 sati dnevno, bez vikenda, praznika i godišnjih odmora. Mojim sestrama Sneži i Tanji i meni bilo je sasvim priodno i uobičajeno da i učestvujemo i posjećujemo apsolutno sve kulturne i zabavne događaje koji su se priređivali za djecu i omladinu u Titogradu tih sedamdesetih i osamdesetih godina. Majka je bila u toku svega i ne samo da je vodila nas, nego je skupljala i svu djecu s kojom smo se družile u našem parku u Bulevaru i tako nas je, kao kada učiteljica vodi svoje odjeljenje, vodila na priredbe u Dom omladine, Dom JNA, predstave Pionirskog pozorišta (koje će se kasnije nazvati Dječje, pa Gradsko). Divno je to vrijeme bilo. E, kada znate u kakvoj atmosferi ljubavi, nesebičnosti i darivanja sam rasla, onda vam je i jasno da je za mene sasvim prirodno da svoje znanje, umijeće, vrijeme, volju i ljubav darujem za dobrobit društva u kojem živim. Da, teško je kada vidite da donosioci odluka ne podržavaju dovoljno vaše napore za izgradnju boljeg društva, ali kada fokus pomjerite sa njih na samo društvo, shvatite da je mnogo važnije da učinite ono što možete nego da negodujete zbog onog što ne možete, odnosno što ne zavisi samo od vas. Ostaje da se nadate da će se situacija mijenjati. A, hoće! Dolazi vrijeme onih koji znaju i koji pozicije zaslužuju zahvaljujući svom znanju i umijeću, a ne pripadnosti ovim ili onim političkim ili interesnim grupacijama. A, kada Ljudi od Znanja budu donosioci odluka, odluke će donositi za dobrobit društva, a ne za dobrobit političkih i ličnih ciljeva, proračuna, veza, jasno vidljivih ili (naizgled) skrivenih.

Kao što vidite, moja priča je jako ispreplijetana. Kao i svaka, započinje u porodici u kojoj sam odrasla i formirala se. Kada sam došla na svijet kao treća ćerka svojih roditelja, svoju prvu godinu života proveli smo na Zabjelu. Moj stric, tatin brat od tetke, Tomo Todorović, poznati šerif drački, sin pekara Radovana, čija je pekara bila tamo gdje je sada Hilton, bivši hotel Crna Gora, došao je tog 23. oktobra predveče po moju majku ispred solitera, sačekao je da zapertla svoje krinke i odvezao je u svojoj fići u titogradsko porodilište. I eto me. Iz porodilišta, nazad na Zabjelo. Ja se ne sjećam tog perioda, naravno, bila sam premala, ali se sjećam riječi svoje majke o divnim komšijama iz drugog solitera, koje rado pomene i nakon više od četrdeset godina: porodice Moštrokol, Pavićević, Labović, Rakočević, Ivanović, Prelević, Vlahović, frizer Zoran Vukčević, a tu je i Rajka Rakočević koja je moje sestre i mene izvodila napolje da se igramo i da nas pričuva. U prvom soliteru živio je naš rođak Raco Burzanović, čuveni guslar koji je cijelu Evropu prošao guslajući.

 Solitere na Zabjelu početkom sedamdesetih su zvali „dva pendreka“, jer su u jednom živjeli službenici milicije, a u drugom službenici opštine. Prohodala sam na livadi baba Zore koja je imala tri sina, čije je imanje bilo preko puta solitera, gdje je danas škola, pa malo južno. Baba Zora nije dala da se po njenom imanju prolazi, ali za moju majku i njene ćerke to nije važilo. Nju je voljela. Majka je kod nje kupovala domaći sir, jaja i mlijeko, a često baba Zora nije uzimala novac za svoje proizvode. Prozborila bi koju s majkom i poslala je kući punog cegera i sa istim brojem novčanica u novčaniku. Dobra baba Zora.

Kako je to lijepo vrijeme bilo. Vrijeme u kome je najveća vrijednost bila biti dobar. Biti čovjek. Biti dobar čovjek. Ne možemo vratiti vrijeme. Ne bi ni valjalo ići unazad. Ali možemo naučiti ono što ne znamo. Možemo se podsjetiti onog što smo zaboravili. Možemo šljašteći šleper pun kiča i buke poslati u recklažni centar. 

Možemo opet biti dobri, ljudi. 

Dobri ljudi.