LilaVila

LilaVila

уторак, 25. децембар 2012.

ZAŠTO NEĆU TUNEL KROZ GORICU

Ja-Ljiljana Burzan Nikolić iz Podgorice.
Ja-kćer Danila Burzana, podgoričkog novinara, publiciste i višedecenijskog drušvenog djelatnika, autora Podgoričkih toponima i znamenja, Leksikona podgoričkih ulica..., a još malo i knjige o podgoričkim gradonačelnicima.
Ja-unuka Sava Burzana, koji je, nakon Božićne pobune, kao komandir straže u Jusovači, pomogao oslobađanje i bijeg brojnih zatočenih i uglednih rodoljuba i spasio ih sigurne smrti, te sa njima pobjegao u Gaetu.
Ja-majka Novaka i Dine, divne djece koja će ovom gradu podariti još i više, jer to tako mora biti.
Ja-Podgoričanka koja je, u saradnji sa divnim ljudima, svom gradu podarila Dan sunca, divnu dječju manifestaciju koja već ima svoj zaseban život i kojoj se iz godine u godinu raduje na hiljade najmlađih Podgoričana.
Ja-Podgoričanka koja je, u saradnji sa divnim ljudima, svom gradu podarila Prvi međunarodni festival lutkrstva, koji je u samo jednoj godini postojanja donio radost više od tri hiljade podgoričkih mališana i još toliko u ostalim gradovima Crne Gore.
Ja-Podgoričanka koja ličnim primjerom pokazuje kako se voli, čuva i njeguje svoj grad. Kako se nesebično daje svom gradu i svojoj zemlji.
Ja-Podgoričanka koja će još mnogo uraditi za svoj grad, samo da me zdravlje posluži, kuc, kuc, kuc... jer to tako mora biti.
Ja-Podgoričanka, u srcu i duši:
NE ŽELIM DA SE PRAVI TUNEL KROZ GORICU


Moji motivi su jednostavni. Dolaze iz čistog srca:
Teško mi je da prihvatim da neko može svojevoljno da ubije pluća grada. Malo li je štete od požara :(
Teško mi je da prihvatim da ljudi od znanja, i dobrih želja za razvoj grada žele da probuše našu Goricu.
Da li je moguće da nijesmo svjesni koliko smo srećni što u srcu grada imamo našu zelenu oazu, pa nam još treba i da grad zadobije hroničnu upalu pluća ili infarkt?
Ne želim tunel kroz Goricu.
Ne želim Krozgoricu (kako reče moj prijatelj Vjeko), želim Podgoricu. Moju Podgoricu. Da mi još dugo blista, raste i bude sve ljepša. A, najljepša je! Da je još više ozelenimo i uljepšamo. Da joj budemo bolji i mudriji. Da je volimo i čuvamo. I ne da je razbolimo nego da je razvolimo. Ona naša, a mi njeni. Nema Podgorice bez brda Gorice. Nema Podgoričana bez Gorice ucijelo. U šta se to pretvaramo? U Krozgoričane? BašMeBrigrađane?
Moj đed je spašavao ljude od neljudi.
Ja bih, ako može, spasila Goricu od bušenja. Ovim apelom.
Ko zna, možda ovo neko i pročita. Možda na nekoga i utiče.
Ja ću baš da se nadam. I da se borim. Ljubavlju. Dobrim djelima i mislima.
Željeću jako i govoriti jasno. Iz srca.
 Danas sam dobila poruku Anđela. Poklanjam je Gorici.
Možda je anđeli sačuvaju ako ja ne uspijem...




субота, 22. децембар 2012.

MOJA BAJKA

Kad smo bile male, moje sestre i ja voljele smo da se zavučemo ispod zavjese, ali ne ono da se skrivamo, nego da donju ivicu zavjse stavimo na glavu, tako da se ivica poklopi sa ivicom kose iznad čela i onda krenemo naprijed, a z nama se napravi duuuugački veo. Zavjesa je bila vanila-žućkasta sa nekim rupicama u obliku Orbit žvaka. Majka je, naravno, upozoravala da ne pretjeramo, da ne iščupamo zavjesu... Mora da se to nekad i desilo, nisam zapamtila. (Biće da je to zato što majka od toga nije pravila buku.)
E to je bila moja igra princeza. Tada sam ja bila glavna junakinja bajke i osjećala sam se divno.To je bila i rijetka situacija kada se nijesam igrala sa mojim omiljenim igračkama iz djetinjstva-medvjedima. Lutke nisu bile my thing... Izuzev jedne koja je bila kao beba, Nagneš je naprijed i ona zakmeči. Lice i šake su joj bile od neke meke gume, zanimljivog mirisa. U određenom trenutku ostala je bez prstića, jer sam ih izgrickala.



Ne znam otkud se sjetih da prošetam do djetinjstva. Valjda zato što vidjeh jedne prekrasne cvjetne čizme koje odmah uklopih u moju princezinsku odeždu od zavjese i zaputih se u moju bajku. Biće to duga, lagana šetnja. Osjetiću miris čokoladnog krema za Šarlotu Markizu i toplog pudinga od, naravno, čokolade. Muzika će me pratiti. Moje srce će pjevati. I moje glasnice. Vrtjeću se u krug dok mi se ne zavrti u glavi, a moja haljina od zavjese koja će se transformisati u naopako okrenutu lalu, napraviće oko mene magični štit, pa kada padnem na travu, sve te ptičice i cvijeće koje mi se vrte pred očima, biće u bojama duge. Šapnuće mi najveću tajnu univerzuma. I ja ću se smijati.

Voljela bih da mi se ostvari bajka. I mislim da hoće. A dok se ne ostvari, ja ću da vježbam. Evo baš kao malo prije. Živjeću je u mislima. Živjeću muziku, cvijeće i ljubav. Nek mi dođe moja bajka.

уторак, 11. децембар 2012.

MALE PAŽNJE

Skrolam News Feed po Facebooku i nailazim na fotografiju mačke koja sjedi leđima okrenuta i gleda tv. Gledam je i osjecam potrebu da se zadrzim na njoj, jer mi se najednom širi neka fina toplota koja kreće od očiju i ide ka stomaku. I sjetim se. 

 Kad sam bila mala, kod moje učiteljice i komšinice teta Maje, jednom godišnje su dolazili Tanja i Miljan, djeca od čika Batove (teta majin muž) pokojne sestre, koja su živjela Italiji. Kad sam ja bila djevojčica, oni su bili djevojka i mladić. Neka je razlika petnaestak godina... I kako sam ja bila stalna gošća kod moje teta Maje, tako sam uredno dočekivala i pratila i njene (i moje :) ) goste. Među njima i Tanju i Minju (kako ga je teta Maja zvala). (Pričaću vam nekad o mojoj teta Maji... al sad priča ide u drugom smjeru). Dođu  tako Tanja i Minja, teta Maja leti po kužini (kako ona zove svoju dva u jedan trpezarija-kuhinju) ne zna što će prije, da iznese čast ili da ih pita sve što želi da zna... Koja količina radosti se koncentrisala u tim trenucima u toj malenoj prostoriji visokog plafona. Ih koliko je tu ljudi moglo da stane... (u današnjim uslovima i standradima prijema gostiju, najvise troje. I da im je tijesno. Al druga su pravila prijema u teta Majinoj kužini... pričaću vam i o tome nekad...). I pričaju oni tako, a ja gledam u njihovu tamnu kožu, tamne oči i najbjelje zube koje sam ikad vidjela. Prelijepi. A nekako kao da pjevaju kad pričaju. Ma kad oni dođu meni je bio praznik! Vidjevši moju očaranost, ponekad me Tanja odvede kod njih (a imali su stan bllizu), pa mi pravi fruzure i daje mi najveće toblerone koje sam ikad vidjela, pa još i bijele! dok njihovo društvo koje se u međuvremenu skupilo ne izvrši blagi pritisak na mene da mi stave do znanja da sam suvišna... I shvatam ja kasnije da u periodima kada si tu kratko i želiš da se družiš sa najbližima, jedna blijeda musavica razrogačenih očiju koja samo skenira i definitivno nije društvo koje je poželjno, ali džaba. Ja sam bila mala da tada shvatim, a teta maja i Tanja su bile Velike da mi dopuste da uživam u Prazniku.

 

Elem, Tanja je znala kad dođe da donese neke poklončiće za mene i moje sestre. Ako ih i ne bi donijela, poklanjala bi nam svoj nakit ili što god je u tom trenutku imala kod sebe. Jedne godine je to bio puder u prahu jako tamne nijanse (kao što je njena koža) u zemljanom sudu terra di ... (tamo nešto) Kako mi je to bilo supeeerrrr. Mogla sam da se napljaskam i budem ciganka na maskembalu :)  Pa još zahvaljujući nekom čarobnom prahu koji sam dobila IZ ITALIJE!!! WOWWWW :))))))  Znate već kako je bilo to kad imate nešto iz Italije :)
Jedne godine, Tanja mi je poklonila veliku čestitku. Na njoj je bila velika crna mačka, leđima okrenuta, koja je gledala u kamin. To je bio crtež. Pozadina je bila crvene boje i na njoj je pisalo nešto kao srećni praznici ili Božić... ne znam tačno. I sijala se u nekim djelovima. Ta čestitka je bila moje blago. Ne, kao dijete nijesam nešto posebno voljela mačke. Ni kamini nijesu imali neku posebnu važnost. To je čestitka koju sam ja dobila od Tanje iz Italije. Samo moja čestitka. Dugo sam je čuvala kao najveću dragocjenost. Ne znam gdje je sada. Možda se negdje pojavi u mojim stvarima koje su negdje zaturene u majčinom stanu. Moja čestitka sa mačkom.

I baš danas, kada su praznici pred vratima, kada je pao prvi podgorički snijeg koji mi je unio popriličan nemir.... baš danas kada mi je jedna poznanica javila da će uskoro postati mama i da imam čast od nje jer sam je par dana prije, onako, usput provukla temu tipa da nema što novo... baš danas kad sam odlučila da ništa ne smije poremetiti moj mir u srcu i da moj Put jeste pravi... naiđem na fotografiju leđima okrenute mačke. I pomislim: 
koliko je stvari koje uradimo a kojih uopšte nijesmo svjesni da će nekom drugom biti od velikog značaja. Da će nekom drugom uljepšati sjećanja. Možda i obilježiti dan, djetinjstvo, život. 
 

A koliko često se sjetimo da za nekog sasvom Običnog, Malenog, Slučajnog, uradimo jednu sasvim običnu, malenu, slučajnu pažnju... Onu koje se za pola sata nećemo ni sjećati, kao što, sigurna sam, Tanja nema pojma što je meni značila njena čestitka-mačka, jer kad daruješ od srca, ne pamtiš što si darivala. Daruješ zato što voliš, zato što to dira tvoje srce
Moje srce je danas dodirnula jedna sasvim obična mačka. 
A moja priča je možda dodirnula vaše...

четвртак, 6. децембар 2012.

LJUBAV (ne?) ZNA ZA GODINE

Vraćam se ja tako prije neki dan sa vježbanja kad mi u susret idu momak i đevojka koji se drže za ruke i zaljubljeno gledaju. Priđem dvorišnoj strani moje zgrade, koja je u priličnoj tmuši, kad svaka klupa zauzeta. Opet neki novi klinci razmjenjuju ljubavne signale. Hvatam sebe da mi se razliva širok osmijeh i da mi noge usporavaju. Nekako mi lijepo biti svjedokinjom cvjetanja ljubavi u kasnu jesen. 

Popeh se kući sa osmijehom na licu, ispisah fejsbuk status na tu temu i prosirih je. A sta se desilo sa ljubavlju u zrelim godinama? Sta se desilo sa pokazivanjem ljubavi u zrelim godinama? Kazu da se ljubav mijenja, sazrijeva, mijenja oblik (kao energija?). Mozda to i jeste tako. A mozda  i nije. Ali svakako, mislim da pokazivanje ljubavi ostaje vazna stavka u partnerskom odnosu. A kod nas je prilično zapostavljena.
Zašto je to tako? Zbog sredine? Zbog načina na koji smo vaspitavani? Zato što nam to nije potrebno? O, ne. Ne vjerujem da nam to nije potrebno. Prihvatam da smo različiti i da se razlikuje način na koji nam je potrebno da nas neko voli i način na koji to pokazuje, ali ne prihvatam da nam nije potrebno da nam partner i kaže i pokaže ljubav. I tako idu godine a mi se naviknemo i nepokazivanje ljubavi postane način života. A kako bi bilo lijepo da pokazivanje ljubavi bude način života. Kako bi bilo lijepo da pokazivanje ljubavi Svaki Dan bude način života. Možda bi se malo otkravila ona naša Crnogorština iz dubine stomaka. Onaj naš Gordi Gorštakluk iz sredine glave. Onaj naš Ledni Krš iz grudi. Možda naša djeca budu gledala tatu i mamu kako razmjenjuju nježnosti, ako već mi nijesmo rasli i odrasli sa tom slikom u svom domu pa nauče da to jeste uobičajeno ponašanje. Da ljubav u braku ostaje. Da brak nije isto što i roditeljstvo. Brak je zajednica dvoje ljudi koje vezuju zajedničke vrijednosti. Koje vezuje želja za zajedničkim životom. Koje vezuje ljubav. Roditeljstvo je divno i teško, ali se ne smije poistovjetiti sa partnerstvom. Ispunjen i zadovoljan partner ima predispozicije da bude dobar roditelj. Dobar roditelj će dijete naučiti pravim vrijednostima i naučiti ga da voli. Ličnim primjerom.


Skoro sam slušala izvjesnog profesora Božovića koji tvrdi da je nedostatak pokazivanja ljubavi (i u javnosti) muškarca prema ženi (i obrnuto) u crnogorskom društvu stvorio Crnogorsku Majku koja je opsesivno vezana za sina kome poklanja svu svoju ljubav i vezuje ga za sebe do granice (ili preko?!) zdravog odnosa. Sklona sam da povjerujem da to jeste tako.
A sjetih se kako nam je kao djeci bilo smijesno da gledamo turiste koji dođu u Crnu Goru, a koji su u zrelim godinama i drže se za ruke ili se, ne daj Bože, ljube! Ma, lako je bilo zaključiti da su to turisti jer su to samo oni radili! A danas kad vidim par koji se drži za ruke, a ima sijedu kosu ili čiji body language jasno govori o njihovoj bliskosti, što je i dalje jako rijetko među Crnogorcima, istopim se kao kugla sladoleda od vanile na vrhu čokoladnog suflea.
Pobijedimo sebe i priznajmo da jesmo ljubav. Kažimo. Pokažimo. Stvari mogu da se promijene. Ako krenemo od sebe.

среда, 17. октобар 2012.

LJEPOTA SRCA

    - Uh mama, jedva čekam da opet idem popodne u školu, jer ponedjeljkom srijedom i petkom kad se zavrsava fizicko (vaspitanje) vidi se zalazak sunca, a ja bas volim zalazak sunca.
- Divno draga, i ja volim da posmatram zalazak sunca. Jel ti nesto posebno drag ili onako, bez razloga?
    - Pa zato sto ja onda ja stanem sa Markom u red i lijepo mi je. Znas, juce me je poljubio Marko.
- Stvarno? Kako se to desilo?
    - Kad smo bili na odmoru, jela mu se mandarina i ja sam mu dala svoju. On je uzeo pola i pola mi je vratio.
    - Bas lijepo od tebe sto si podijelila svoju uzinu s Markom.
- A onda me je poljubio.
    - I kako ti se to činilo? Šta si ti uradila?
- Super mama, ja sam se samo opustila i bilo mi je lijepo.


Evo ovako jedna sedmogodišnja djevojčica uživa u prvoj ljubavi. Ne znam za vas, ali ja sam uvijek imala problem da se do kraja opustim, da uzivam, da zivim te male velike trenutke sa dragim bićem... Da pustim i da se prepustim...
Pitam se da li je oduvijek bilo tako ili sam negdje duboko zakopala svoju emotivnu sigurnost... Stalno je bilo ovo ili ono: iščupah li ja obrve (evo me kao pećinski čovjek, kako jedna dama može sebi to da dozvoli..), jel mi dah prijatan (sta sam ono jela, katastrofa, imam li bombonice ili bar zvake...), vidi kolika mi je ova modrica na ruci (joooj kako mi se kvaka zarila u meso...), a kosa?! (horor). (Sreca pa nemam oci i pozadi, da se stuštim i na druge pozamašne obline i kažem im posa...)
I onda me zaboli stomak.
Umjesto da se opustim i da mi bude lijepo-što intuitivno zna i jedna sedmogodišnja djevojčica, ja sam uvijek puštala nekog crva da pravi rupe po cvjetnoj bašti snoviđenja koja mi se događaju, po kojima jauče nesnosna promaja...
Onda ih više nije bilo.



U jednom trenutku shvatam da kad smo odrasli, potrebna nam je podrška, sigurnost, saznanje da smo nekome lijepi i da nas voli bas takve kakve jesmo i bas zbog toga sto smo takve: Savrseno Nesavrsene. Jer to nam pomaze da probudimo nasu sigurnost koju smo tamo negdje duboooko dooobro utapkale Sara Kej cipelicama kao kada smo sadile košpice od jabuke u dvorištu zgrade, u nadi da će tu jednog dana izrasti jabuka.
Tu je ona, tu, samo spava dubokim snom i budi samo na prave note...



Onakve smo bas kakve bi trebalo da budemo. I bas takve smo najljepse.
Negdje u odrastanju, zaboravile smo istisku ljepotu. Ljepotu Srca. Važnije nam je bilo da budemo lijepe kao one druge djevojke, žene, ljepotice s naslovnica. Jer ako nijesmo takve-nikakve smo. Zato što nam je to tako neko nametnuo, a mi nijesmo umjele da se izborimo i sačuvamo Samo Svoju Ljepotu koja ima dubok i snažan korjen u našem srcu.
I da se razumijemo: i dalje nijesam naučila da budem sebi lijepa, ono spolja lijepa. Stanje je nešto bolje, ali daleko od toga da me je spoznaja potpuno promijenila. I dalje učim i mijenjam se. Da budem i bolja i ljepša. Sebi. Iz srca. Da opet budem sedmogodišnja djevojčica koja se samo opusti i lijepo joj je. Možda uspijem, ako isprave pokušam...





недеља, 23. септембар 2012.

LJILJA I ZBILJA: ŠARENA LAŽ(A)

LJILJA I ZBILJA: ŠARENA LAŽ(A): Imala sam jednu prijateljicu, par godina stariju, svojeglavu i prgavu, a u srcu dragu. Spojilo nas je neko višemjesečno stručno usavršavan...

ŠARENA LAŽ(A)


Imala sam jednu prijateljicu, par godina stariju, svojeglavu i prgavu, a u srcu dragu. Spojilo nas je neko višemjesečno stručno usavršavanje u inostranstvu, a razdvojio... nemam pojma šta. Al tako vam je to sa njom-samo prestane da se javlja. Elem, moja prijateljica, o kojoj nista ne znam već godinama, uradila je za mene mnogo, iako to ne zna. (Vjerujem da svi mi to činimo-svojim radnjama ili riječima, pa i ako ih ne upućujemo direktno, mi utičemo na nekoga, pomažemo mu, učimo ga... a da toga uopšte nijesmo svjesni). Oduvijek sam imala problem da shvatim da postoji siva zona. Za mene je sve uvijek bilo ili bijelo ili crno. Sive prosto nije bilo u mom spektru. Ili je dobro ili je loše. I nikako nisam mogla da shvatim i prihvatim stvari iz sive zone. Muke odrastanja, reći ćete. Ali taj aspekt odrastanja je kod mene imao produženo dejstvo. Da li se potrefilo mjesto, vrijeme i moja spremnost da prihvatim ili je Tanja (tako se zove moja prijateljica) bila toliko sugestivna, nemam pojma, ali poslije jedne mučne dileme koju imadoh (a koje se više i ne sjećam!) sjede me na klupu kod moje (Stare ili, kako je još zovu, Njemačke) zgrade đe se čekala (autobus) trojka za Tološe i reče mi: Ljiljo, moraš da shvatiš više: ništa u životu nije samo bijelo niti samo crno. U stvari, sve je sivo. Pitanje je samo nijanse koja preovladava. I rekoh joj ja: ma kako to? I reče mi ona: baš tako. I prihvati to više. I otplakah ja još jednu turu, što s njom, što kući, ali prihvatih. Sivo prevladava. I ko zna što se sve tu ispričalo i ko se kome izjadao i ko je sve bio kriv, a ko prav, ali ja sam pošla kući s novim Prihvatanjem.
Ova divna djevojka se zove Vasilisa i ćerka je moje prijateljice Ane, a fotografisala je moja prijateljica Jelica. Vjeruejm da mi neće zamjeriti sto sam je stavila na svoj blog bez pitanja.

Čini mi se da se svakim danom mijenjam, čini mi se da sam prešla ogroman lični put u svojih 40 godina života, a vjerujem da me čekaju nova znanja. Pa ipak, zaključila sam da se sve ono što je društvo nametnulo kao ispravan kodeks ponašanja u određenim situacijama, ona distanca, račun, uzdržanost i oprez, lagano tope i nestaju s mog Puta. Sve je više one malene djevojčice koja se ne plaši da istupi i kaže što misli, bez obzira na moguću "štetu" koju bi sebi mogla nanijeti (a što je "šteta"? uglavnom nešto što podrazumijeva mogući gubitak komfora...), koja se ne plaši da će da pogriješi, koja se glasno smije i istupa s povjerenjem i neki bi rekli ludo iskreno. Ne plaši se zadnjih namjera onog drugog, ne plaši se da će biti prevarena, ismijana, kritikovana, upecana, ostavljena, razocarana, sama...
Kad radis dobro i radis iz čistog srca, stvari jednostavno imaju Svoj put. Taj put je bijele boje. Ako i ima poneke sive tačkice, neka je. Neka podsjeća da postoji i drugačije. Uostalom, koliko loše može učiniti nekoliko sivih tačkica ;) I biram da vjerujem ljudima. I vjerujem da su ljudi dobri, samo treba da dozvole svojoj pravoj prirodi da izađe i podsjeti ih djeteta u njima.

Raspisah se ja u ovo lijeno nedjeljno popodne. Volim kad mi se ono desi i kad imam vremena da sredim ili zavrtim misli i bacim ih na papir. Znači mi...

... i idem ja tako svojim putem, kad u pravo vrijeme, na pravo mjesto pred mene istrča Laž. Zastadoh, zapitah se, prepoznah je, ali mi se dopade. Shvatih da mi je ona potrebna. Rekoh sebi: ali to je Laž, pa onda odgovorih: Neka je. Lijepa je. Prija mi. Odavno se nisam tako osjećala, a sve zahvaljujući njoj. Laži. I da li je laž nešto što znate da je laž i nešto što prihvatate kao laž i što puštate u svoj život iako je laž zato što se osjećate bolje i zato što je to nešto što vam je baš u tom trenutku potrebno? Jeste. I dalje je Laž. Vjerujem da je to ona Bijela Laž, kako ljudi kažu za laži koje "dobro čine". Ili možda nije. U stvari, Laž koja je mene savladala bila je mirisna i šarena poput livade pune poljskog cvijeća, bubamara i leptirova (baš onakva kakvu bih željela da nekad imam ispred kuće na Crkvini i u kojoj uživam dok pijem topli nes bez pjene iz bijele šolje na crvene tufne). Kakva divna Laž. Ne to nije Laž, ona je Laža. Skoro da sam se zaljubila u nju.

Toliko mi prija da sam čak sebi dozvolila i da se zapitam: a što ako moja Laža u stvari nije Laž?
Ma jeste, jeste. Znam da jeste. I treba da bude. Ali lijepo je kad nam je lijepo. Pa što i ako je izazvano nekom DivnomMirisnomZaboravljenomŠarenom Lažom.
I dalje je lijepo kad nam je lijepo.
Baš volim leptirove, bubamare i poljsko cvijeće.
Mora da su stvoreni u jedno lijeno nedjeljno popodne poput ovog.




Kladim se da najveci broj vas nije slusao ovu izvedbu Parola, a trebalo bi... ;)







уторак, 31. јул 2012.

понедељак, 30. јул 2012.

A ŠTA ĆEŠ TI DA URADIŠ?


Već skoro godinu dana sa Davorom Dragojevićem pripremam jedan važan događaj za našu Crnu Goru-Međunarodni festival lutkarskog teatra, sa sjedištem u Podgorici i ambicijom da se proširi na sve gradove Crne Gore koji imaju uslove potrebne za igranje predstava.
Već skoro godinu dana dobri Davor i ja se mučimo da otvorimo, a ne zatvorimo finansijsku konstrukciju za ovaj događaj višestruko značajan za naše malene, za naš grad, za našu zemlju. Tužna sam zbog nezainteresovanosti potencijalnih podrzavalaca, ali ne gubim vjeru.
Krenimo redom.


U glavnom gradu Crne Gore uradi se jedna premijera lutkarske predstave u nekoliko godina. U ostalim gradovima Crne Gore, igranje lutkarskih predstava se svodi na Kotorski festival. Koliko djece na sjeveru Crne Gore je imalo priliku da pogleda lutkarsku predstavu? A ako i jeste organizovano gostovanje neke lutkarske trupe, koliko roditelja djece na sjeveru je imalo mogućnosti da plati ulaznicu? A koliko ih je svjesno da posjeta pozorištu jeste važna za razvoj djeteta?

Svi znamo što je lutka i što lukta znači svakom djetetu. Nije teško zaključiti koliko je važno upravo kroz lutke slati poruke najmlađima, učiti ih životu, usmjeravati i razvijati ljubav prema pozorištu.
A na našem festivalu je trebalo da učestvuje 10 trupa iz svijeta. Da igraju predstave u Podgorici i ostalim mjestima gdje postoji sala za igranje predstava. Karte se ne bi naplaćivale. Nikako.
Uporedo bi se na glavnom gradskom trgu u Podgorici odigravali prateći programi, kako Davor voli da kaže, "to je duša Festivala". 4 sata svakog popodneva bi se predstavljale dječje trupe iz Crne Gore, koje to žele: ples, gluma, recitovanje, pjevanje, hor... Želimo da dovedemo i gradsku muziku i mažoretke i želimo puuuuno balona i zastavica, želimo da upijamo iskrice u širom otvorenim nasmijanim očima mališana koji  se dive vatrometu. I još toliko toga želimo.
Pljus. Hladan tuš. Ne možemo toliko. Dobro. Smanjimo očekivanja za ovu prvu godinu. Smanjimo broj trupa. Smanjimo broj gradova. Smanjimo broj dana održavanja sa 5 na 3. Da probamo tako.
Ali avaj.
Primjećujem kako je postalo jako popularno kritikovati naopak sistem vrijednosti koji je zagospodario nesrećnim zemljama u tranziciji, pa i našom najljepšom zemljom na planeti. I sama to tvrdim evo decenije, ali ništa se ne čini da se počne raditi na ispravljanju te naopakosti. Ako i hoćeš nešto da učiniš, ostaješ sam/sama. Pa evo, ja nešto činim, ali ne mogu sama. I obraćam se ljudima da se uključe, da zajedno nešto uradimo. Korak po korak. Svako onoliko koliko može, umije i želi. Ispada da je jako malo znanja, volje i želje. Ne, ne radi se o novcu. Novca ima. Da, kriza je. Da, problemi na svakom koraku. Da, velika je muka. Ali, da, novca ima.

Ako hoćeš nekoga da skineš s vrata kažeš mu (izaberi odgovor):
a) mi planiramo budžet godinu dana unaprijed, šteta što se nijeste ranije javili, baš nam se sviđa
b) mi ne smijemo da finansiramo nvo, a projekat je sjajan
c) nemamO para, ali pomoći ću ti na drugi način. a kad se obratiš za pomoć na drugi način, otkači te.
d) ne odgovoris ni na mejl, ni na poziv, ni na dopis, nemaš vremena, obrćeš milione. (A dok ti obrćeš milione dijete ti obrće nešto drugo, jer nemaš vremena da misliš na njega. Ah ti milioni)
Danas je najteže dobiti odgovor na mejl. Ne pozitivan odgovor, nego bilo kakav odgovor. Od jako velike cifre poslanih mejlova, sa svega 5%  adresa smo dobili odgovore. Uglavnom negativne, ali smo ih dobili. I ja to cijenim. Pa se zapitam: kakvo smo mi to društvo kad ja cijenim što sam dobila odgovor? Opet-naopako. Pa valjda je normalno kad ti neko postavi pitanje da dobije i odgovor. Ali ne, nemamo mi vremena za takve sitnice. Čuš odgovor na mejl. Svašta. A kum čeka u kafani u podne da se pije kafa.
Pa kako da očekujemo da se neko zapita da li projekat vrijedi i prepozna potrebu da se podrži ono što je dobro za naše mališane. To su oni na kojima svijet ostaje, sjećate se? To su oni naši budući predsjednici i graditelji budućnosti koji treba da budu bolji i veći od nas. A kako će kada ih ne učimo tome? Čemu ih učimo, pitate? 
 
Evo čemu:
Da bi došli do donosioca odluka, direktora, predsjednika, tih Važnih Funkcija čija riječ je važna za odobravanje budžeta potrebno je sljedeće:
1. lično poznavati nekoga od tih Važnih Likova
2. voditi računa o relacijama: ko je s kim "dobar", ko se s kim ne priča ili pije kafu
3. ko je kome muž, žena, brat, sestra, kum, osnivač, interesna grupa
4. ko je "baja" koji će nas preporučiti i "učiniti nam" da nas neko primi na razgovor
5. da li je on/ona majka/otac, te stoga ima razumijevanje i svijest o značaju vaspitavanja i razvoja najmlađih
6. znamo li nekog političara koji će jednim pozivom riješiti našu najveću muku: obezbijediti sredstva za placanje smjestaja i prevoza trupa u hotelu Crna Gora ili pokriti troškove prevoza.
7. dodajte, ima ga još puno, kapirate kud vodi...
Eto tome mi učimo djecu. Da "snimaju" relacije i plivaju u tome. Ne učimo ih da ako nešto vrijedi, to će se i prepoznati i zaživjeti. Jok. Mi ih učimo da je Mašin tata direktor Firme i zbog Maše će "pomoći", jer Maša ide na ples kod Ljiljine kume.
LJUDI, PRESTANIMO S TIM!
Pogledajmo malo širu sliku. 
Da, moja djeca su mogla da idu redovno u pozorište. Imala su sreću da budu rođena u porodici u kojoj roditelji imaju pristojna primanja i svijest o pravilnom razvoju djece. Ali to ne znači da me je baš briga za svu onu djecu koja, ni kriva, ni dužna, nisu imala prilike da iskuse ono što moja jesu. Naprotiv! Želim da uradim sve što umijem da i njima omogućim da im djetinjstvo dobije neke nove boje. I, ne, neće to promijeniti njihov život, ali im hoće dati šansu da ga promijene. Da im mašta poleti. Želje se roje. A to je početak. Veliki.

I da se razumijemo. Dobili smo podršku od premijera u vidu pisma koje je lično potpisao i koje je trebalo da nam olakša prikupljanje sredstava. Hvala, cijenimo. Dobili smo pordšku od ministra obrazovanja koji je, takođe, prepoznao vrijednost projekta. Hvala, cijenimo. Dobili smo i podršku od Princa Nikole Petrovića i njegove fondacije, i ne samo na papiru, već i materijalno, na čemu mu neizmjerno hvala. To je bila prekretnica i utemeljenje nade da se Festival ipak hoće održati, u kakvom god obimu. Prepoznati smo i podržani. I nadahnuti za buduće projekte! 
Direktno ubrizgavanje čiste sreće, energije i nade. 
KIC nas je podržao i Dječji savez, naravno.
Ali i dalje ne možemo sami. Potrebna nam je dodatna podrška. U novcu. U gorivu, avio-kartama, obezbjeđivanju ručka, auto-prevoznika koji bi vozio trupe po Crnoj Gori. Ne samo u pohvalama i oduševljenju entuzijazmom koji nesebično rabimo. Želimo da nas ima još. Nas kojima je stalo.

Ako svaki/svaka koji/koja ovo čita makar i pokuša da razmisi kako može da se uključi, pa makar i ne ostvario/ostvarila ništa više od toga, biću zadovoljna. Pomjerili smo se s mjesta. 
Ako neko nešto i uradi, ali ne uspje da doprinese konkretnim rezultatom, biću prezadovoljna, jer RADIMO na promjeni ponašanja, a rezultat hoće doći, pa i ne mora odmah, ne mora u ovom slučaju. 
Ako nam se neko javi sa konkretnim rezultatom, biću srećna. Za sebe. Za tebe. Za svu našu djecu koja će postati Ti i Ja. 
Ne, djecu koja ipak HOĆE biti bolja nego što smo Ti i Ja, jer ćemo im pokazati da postoji bolje.
Ja radim nešto što će pomjeriti granice. A šta ćeš ti da uradiš?

петак, 13. јул 2012.

LJILJA I ZBILJA: OVDJE JE MOJ DOM

LJILJA I ZBILJA: OVDJE JE MOJ DOM: Evo me opet sa patriotizmom. U stvari, nije to patriotizam. Wikipedia kaže: Patriotizam , rodoljublje i domoljublje je izraz koji u najši...

OVDJE JE MOJ DOM

Evo me opet sa patriotizmom. U stvari, nije to patriotizam. Wikipedia kaže: Patriotizam, rodoljublje i domoljublje je izraz koji u najširem smislu označava pozitivan odnos pojedinaca ili grupa prema svojoj "domovini" ili "otadžbini". Pozitivan odnos je jedno. Ljubav je drugo. Domovina se voli. Kao što se voli majka. Ona nam je data. I kao što nećeš zamijeniti majku, nećeš zamijeniti ni domovinu. Ona je tvoja i jedna. Jedina. I poći ćeš od nje. I doživjećeš čuda. Ali ćeš joj se vratiti. Kao majci. I živjećeš daleko od nje, ali će ona biti u tebi. Kao majka. Njen miris i toplina su utkani u tvoj genetski kod.
I da li je moguce da i dalje ima onih koji ljubav prema domovini vezuju za pripadnost političkoj partiji, grupaciji struji. Ne, nisam pripadnica ni jedne partije. Ni DPS, ni SNS ni PZP ni OGP, ni Pozitivna, ni Negativna ni Nova ni Stara mi nisu potrebne da volim svoju zemlju. Da radim sve sto sam naucila i s čim me je priroda nadarila, da Njoj budem dobra. Najbolja.
Mi smo Ona. Ako smo mi dobri i Ona je. A sta mi radimo da budemo bolji? Sta radimo da nam bude bolje? Sta radimo da Ona bude bolja? Pričamo, ne Radimo. Pričamo. A da malo Radimo?
Zašto nam je stalno neko drugi kriv? Zašto nekad ne potražimo razlog u sebi? Da li smo vrijedno učili, završili škole, da li dajemo sve od sebe na poslu, kod kuće? Da li smo savjesni građani, roditelji? Bogami mi se čini da sve to od nas kreće. Pa kako nam može biti kriv neko drugi ili Ona?

Neka nam je srećan 13.jul. Neka nam je srecan svaki novi dan. Neka ga živimo sa Njom u srcu i onako kako najbolje umijemo. A kako radimo na sebi, radimo i njoj.
SREĆAN NAM DAN DRŽAVNOSTI CRNE GORE!
Ovdje je moj dom.

уторак, 26. јун 2012.

LJILJA I ZBILJA: VAŽNA JE PAŽNJA

LJILJA I ZBILJA: VAŽNA JE PAŽNJA: I možete da mi pričate kako je važno imati bogatstvo. I možete da mi pričate kako je važno imati moć. I možete da mi pričate da je važna fu...

VAŽNA JE PAŽNJA

I možete da mi pričate kako je važno imati bogatstvo. I možete da mi pričate kako je važno imati moć. I možete da mi pričate da je važna funkcija. I možete da mi pričate što god hoćete.
Ali ja ću vama reći: važna je pažnja. Ta malena stavka u našim životima. Privatnom i poslovnom.
Važna je pažnja.
Važno je da vas se neko sjeti i primijeti kada vam je to potrebno. I kada vam to nije potrebno. Važno je da se neko sa vama raduje vašim malim i velikim uspjesima. Da se raduje. Eto to je važno.
Od te tačke se ide dalje. Od te tačke se ide bolje. Od te tačke se ide više.
Imala sam nedavno situaciju koju je moj pretpostavljeni prepoznao, a i ja kasnije, kad sam ohladila glavu, kao nešto oko čega ne treba da se troši ni vrijeme, ni riječi, a još manje živci. Samo mi je poručio da se ne nerviram. Tek toliko. Ne nerviraj se. A ja sklona svakolikoj analizi, prije svega ličnoj, stala i nasmiješila se.
I prestala da se nerviram. Jer je neko shvatio da nije vrijedno da se nerviram i poručio mi da vjeruje u mene i da mi je podrška. Eto toliko. Najviše.
Danas sam ja bila u situaciji da uradim nešto lijepo, skromno, ali lijepo. Kolega iz sektora je diplomirao. Organizovala sam okupljanje sektora kod mene u kancelariji, pripremila prigodan, skroman poklon u ime kolektiva i pružila lijepu riječ i osmijeh. To mi je bio najljepši dio dana. Kancelarija je odisala vedrinom i sučevim zracima. Vidjela sam dobro. Vidjela sam lijepo. Vidjela sam nasmijano. I bila sam iskreno srecna. I znam da bih voljela da sam mogla više. I znam da je trebalo više. Ali to je najviše što sam u tom trenutku mogla. I znam da se to prepoznalo i da se cijeni. Baš sam srećna.
Važna je pažnja.

среда, 13. јун 2012.

LJILJA I ZBILJA: ČIJA JE NAŠA MUKA?

LJILJA I ZBILJA: ČIJA JE NAŠA MUKA?: Juče se završila školska godina. Djeca se raduju, a pusti se i poneka suzica. Srećno đacima i nastavnicima! A mene ne napušta mučan osjeća...

ČIJA JE NAŠA MUKA?

Juče se završila školska godina. Djeca se raduju, a pusti se i poneka suzica. Srećno đacima i nastavnicima!
A mene ne napušta mučan osjećaj na temu školstva.
Podijeliću ga, pa recite...
Naravno da ima i svijetlih primjera, ali ja ću se osvrnuti na tamniju stranu našeg školstva.

Jurnjava za školskim uspjehom. Poravljanje ocjena i šakom i kapom. Roditelji koji intervenišu, što direktno, što posredno. Spremna sam i da ustvrdim da je do uspjeha više stalo roditeljima nego đacima. I to onim nerealno ambicioznim. I nije problem poraviti jednu ili dvije ocjene djeci čije je znanje na granici između četvorke i petice, trojke i četvorke i tako rredom... glasam za to da se djeca motivišu i vjerujem da svaki dobar pedadog i nastavnik to i čini. Ali kod nas se dešava da se odjednom popravi i po 6-7 ocjena i učenik dobije cijeli stepen više, iako njegovo znanje ne odgovara tom stepenu znanja. Juri odličan. Juri dobar. Juri luču.
Kakva je to jurnjava kad se takav uspjeh nije zaslužio?
Zašto bi neko imao luču, ako nije briljantan? Zato što je prvih šest razreda imao, pa mora i u sedmom. E, pa, ne mora. Naprosto nema taj kapacitet. I ne treba da bude nezadovoljan, jer nemaju svi isti kapcitet. I nije sramno izgubiti luču u sedmom razredu. A i sama luča ne mora da bude mjerilo uspjeha u daljem školovanju, radu, životu... Svi smo različiti i reagujemo na različite stimulanse...



Šta imamo kao rezultat tog silnog poklanjanja ocjena i autodestruktivnih kompromisa? 
Srećan učenik - jupiiii ima uspjeh kakvom se nije nadao i koji zna da nije zaslužio.
Srećan roditelj - jupiiii, dijete mi je završilo razred odličnim, skroz odličnim, vrlo-dobrim, iako zna da nema taj nivo znanja.
Srećna škola-jupiiii prosjek rezultata učenika je na zavidnom nivou, iako znaju kako je do toga došlo i da je to ne odgovara istini.
Svi su srećni što su dobili/izazvali/omogućili lažnu sliku o postignutom nivou znanja. I onda dođe testiranje znanja koje se odradi loše i svi se čude. I svi sve znaju, ali to ostaje tako.

Kome, uopšte, može biti dobro kada iz škole izlaze djeca koja nemaju nivo stečenih znanja adekvatan uzrastu? Djeci neznalicama koja su naučena od malena da nije vrijednost učiti, već imati poznanstva i stvari završavati kraćim i lakšim putem? Roditeljima koji umjesto da dijete uče da vrijedno uči, vrše pritiske na nastavnike i direktno su odgovorni za loše znanje svoje djece, čime i loše usmjeravanje razvoja društva? Školama kojima je dopušteno da tolerišu neznanje i nerad, protekcionizam i koje ne nalaze za shodno da takvu praksu nepovrato prekinu? Nadležnom ministarstvu koje na to ne reaguje i ne propisuje adekvatne mjere da se zaustavi loša praksa, jer, vjerovatno, nijesu upućeni u takvo stanje?

Možda vam se ova tema i ne čini toliko važnom u ovom teškom momentu kroz koji prolazi i naša zemlja i region i Evropa. Ipak, MENI TO JESTE UŽASNO VAŽNO. Pada li nekome na pamet da je upravo ovakav pristup stvarima, školovanju i vaspitavanju djece doprinio da se nađemo u istoj toj krizi.

Čija je naša muka?

понедељак, 21. мај 2012.

DAN NEZAVISNOSTI

Zašto ljudima smetaju snažna osjećanja koja gajimo prema svojoj zemlji?
Da li je loše voljeti svoju zemlju? Smeta mi kada čujem komentare tipa: "vidi kako živimo, kakva nam je vlast, kakvi smo ljudi, kakvo je sve, a ti je i dalje slaviš..."
Pa, slavim je.
I volim je.
Zato što je Moja.
Zato što sam pososna nja Nju.
Zato što je prvo bila Ona, pa onda ja.
Zato što sam od nje ja nastala.
Zato što sam ja Ona.
To je neodvojivo.
I zašto bi uopšte neko to morao da shvati,
To je moje i Njeno.
To smo nas Dvije u Jednoj.
Meni ili Njoj.
Svejedno.

I uvijek mi je srce puno na nacionalni praznik. I priznajem, današnji dan jeste moj najdraži Naš praznik. Naravno, važan je i zbog toga što sam baš na ovaj dan, tri godine prije nego što smo proglasili nezavisnost, rodila moje prvo dijete, mog Novaka. Znam da to tako moralo biti. To je Ona u meni. I Ona je svojeglava kao Novak, gura po svome. Pogriješi, pa se ispravi. Uči i grabi naprijed. Naljutim se ponekad, pa se razljutim. Važno je da ide naprijed. Veliki su dani i godine pred nama.
Nije sve kako bih voljela da bude. Nije sve kako bi moralo da bude. Ali ide naprijed. Ide. Lagano. Može li brže? Može. Može li bolje? Može. Može li...? Može. Sve može.
U pravo vrijeme.
Kad sazru Uslovi i Ljudi.
Čekasmo da sazru i uslovi i ljudi, pa prije 6 godina, u miru dobismo nazad i na papiru, ono sto smo imali u srcu. 
SVOJU državu.
Ljepoticu našu.
Neki smo je željeli mnogo duže, a neki kraće.
Ipak, udruženim snagama, dobili smo je. Pravedno ili ne.... dobili smo je.
Srecna sam zbog toga i slavim svaki dan. Danas posebno.
Srecan nam DAN NEZAVISNOSTI CRNE GORE!

недеља, 15. април 2012.

BAM!BAM!

U posljednje vrijeme pojavilo mi se lupanje srca. Desi se svaki dan, nekad vise puta, nekad jedanput, evo i sad, dok ovo pisem se desava. Nisam panicarka, nisam hiponondrična. Izguglovah malo tu temu i nadjoh odgovor koji se potpuno uklapa-desava se "ekstremno senzitivnim osobama u stresnim situacijama", bla, bla, bla... Dobro. Cini mi se da sam to znala. Doduse, do sada nisam imala lupanje srca, ali je zato glavobolja moja vjerna pratiteljka jos od djetinjstva. Prije neki mjesec napunih 40. Ne spadam vise u mlade, sad sam, valjda, pripradnica kluba Srednjih godina, a uz to idu i poneka otkazivanja :)

Uz ekstremnu emotivnost naslijedila sam i ekstremnu tvrdoglavost. Odrastanje me je naucilo koliko je to stetna i, prije svega, samodestruktivna osobina. Zadala sam sebi visok cilj: da zastitim svoje dijete od te uzasne osobine i naucim ga ono za sto su meni bile potrebne godine. Da ne ide protiv sebe.
Kad se samo sjetim... iako sam bila dobro dijete sve je moralo je biti po mome pa ha!, iako sam znala da to nije dobro i iako sam patila sto trazim da bude po mome, znajući sam da je bolje da ne bude i, opet, moralo je biti po mome. Da priznam da sam pogrijesila? NIKAD! Najvaznije je da sam ja i samo ja u pravu. Kako je to čudno. Kakva je to sila koja te kontroliše. Kakva je to snaga. Uzasno me boli sto se istorija opet ponovila i sto je moje dijete naslijedilo tu muku od mene. Meni (ili Njoj-sili) nije niko nista mogao dok vrijeme nije ucinilo svoje, dok nisam sama izgarala i izgorela, (pitam se nekad, jesam li pregorela?) a rekla bih prije i odrasla, sazrela i naučila da kontrolišem i usmjeravam svoje nagone i zagospodarim silama koje su u meni.
Ne znam otkud to povezah sa emotivnoscu, valjda zbog velike patnje koju sam osjecala. Cinilo mi se da me niko ne razumije, da sam sama na svijetu. Predugo sam to osjecala. Presilno sam to osjecala. Sve je kod mene bilo Pre. Toliko Pre da i sada to nekad osjecam, iako znam da to nije tako. Valjda se eho one Sile jos, tu i tamo, provuče.

Popih ja jednu kafu i zaplesah u ritmu lupanja srca. Nek ide zivot kud je krenuo, bas tamo nam je mjesto.

Kad srce radi bim-bam, bam-bam-bam, sve drugo je manje vazno... rekoše IdiJoti :)



четвртак, 29. март 2012.

NAMAZAN-SMAZAN

Imala sam skoro poslovnu prepisku sa osobom koja je, da bi izbavila sebe i svoje pogresne poteze, pokusala da odgovornost prevali na trecu stranu, kako bi kod klijenta kog zastupa sebe predstavila u boljem svjetlu. Nista novo, reci cete. Cak i uobicajeno. Ali pitam ja vas, da li smatrate da je to ispravno. Jasno je da se greske desavaju, jasno je i da ne reaguju svi isto na greske, ali ako mene pitate, uvijek cu biti tolerantnija i blagonaklonija prema onima koji pošteno priznaju grešku i prihvate odgovornost za posljedice lose poslovne odluke. Dakle, slucaj je htio da taj "gresnik" ide dotle da u prepisci izaziva drugu stranu da se "otkrije" i sama iznese situaciju u kojoj je bilo moguce da se potkrala greska i sa druge strane i misli da je to nesto sto je njegov veliki skriveni plan. Ljudi koji su pravi nemaju sta da kriju i nemaju potrebu da se bave taktikama i strategijama, oni iznesu sto imaju, otvoreno kazu, argumentuju i konstatuju kada je nesto na mjestu ili nije.
I izvine se ako nijesu u pravu. A veliki skriveni planovi su bespotrebni.


Tuzno je kako smo "namazani".
Zapitamo li se zasto smo "namazani"?
Zasto nam je tesko reci da smo pogrijesili, da je neko drugi u pravu. Eto, da je moj nesrecni prepisnicar bio iskren i rekao da ima problem sa klijentom i da bi mu znacilo ako bi se dogovorili to i to, ja bih makar razmotrila sta mozemo da uradimo, jer je vazno njegovati kolegijane odnose i otvarati nova vrata. Ovako je samo pokazao koliko je u stvari slabic bez kapaciteta da vidi dalje ili, jos gore, bez kapaciteta da je iznese i plus i minus i prihvati korektnu pricu pa iako je na njegovu stetu. Ovako je steta koju je napravio mnogostruko veca.
Namazan-smazan.
Takvima predskazujem "usku" karijeru, onu bez rasta i razvoja. Mozda on i postane espert u svom selu, ali sa stavom "ja nisam kriv, neko drugi je", ostace u svom selu gdje je on poglavica. U stvari mozda je upravo to sto on zeli. Onda neka. Srecno bilo.
Svijet ceka jednostavne, iskrene i istinoljubive.

четвртак, 15. март 2012.

DVORIŠTE

Nekad se pitam jesam li ja previse analiticna. Da li je to dobro ili lose? Sve mislim da sam u prednosti sto, cini mi se, vidim šire, dalje i dublje, a nekad, opet, mislim da bi mi zivot bio jednostavniji da se zadrzim na jednoj dimenziji. Mnogo se, brate, iskomplikuje život. I sve hoću polako, razumno i korektno i sve nailazim na ono što to nije. I kažem sebi nije još vrijeme, sazreće, doći će. Odgovornost je na onima koji vide dalje, kako reče jedne prilike sjajni Čedomir Čupić. I tako jeste, vjerujem u to i postupam s tim u skladu. 
Ipak, ne mogu da ne zapazim koliko ljudi ne vide dalje od sopstvenog nosa. Nikako da počiste svoje dvorište pa krenu dalje. Da ne pričamo o tome koliko je problematično to kretanje dalje, jer je pitanje koliko iz jedne perspektive možemo biti u prilici da sagledamo sasvim drugu, jer jedno dvorište je u stvari samo sasušena zemlja, oivičena bodljikavom žicom i bilo da hoće vlasnik da izađe, bilo da hoće gost da uđe-neko bude povrijeđen. Nema želje za oživljavanjem i pripitomljavanjem dvorišta. Vlasnik je naučio da živi u svom malom izranjavanom svijetu i na neki svoj način uziva u tome. Iz takvog dvorišta ne mozes da vidiš dalje. Kriv ti je onaj ko ne moze da udje, kriva ti zemlja što je prašnjava i suva, krivo ti nebo što ne daje kišu, kiva ti ograda što je bockava. Svi su krivi. Samo nisi ti koji imaš u kući vodu s kojom mozes da navodnjavas zemlju, koji imas i sjeme da posadis biljke, imas i alat da uklonis ogradu, te zasadiš ogradu od cvijeća, prizoveš ptice, mirise i djecu....



Kako je tuzno sto ljudima ne pada na pamet da energiju usmjere na uređenje i uživanje! u spostvenom dvorištu nego, kao po nekoj kazni, stalno vode brigu o tuđem...
A svoje dvorište je izvor ljubavi, mira i snage. 
Ako se oko njega potrudimo.

понедељак, 12. март 2012.

GREŠKE

Zapitah se danas: zašto je ljudima tako teško da priznaju greške? Sasvim je jasno da svi griješe, apsolutno svi i poznata je teza da ako samo konstatujemo da jesmo progijesili, priznamo to sebi i drugima, kao da smo pola problema koji je ta greška izazvala riješili.
Pa, zašto nam je teško da priznamo da smo pogriješili?
Zato što nam ego ne dozvoljava da prihvatimo da jesmo pogrijesili?
Zato sto nemamo kapacitet da shvatimo i prihvatimo da jesmo pogrijesili?
Zato sto se stidimo greske koju smo napravili?
Zato sto su posljedice greške koju smo napravili ozbiljne?
Zato što se pribojavamo da će izgubiti povjerenje u nas?
Vjerujem da bi ovom spisku mogli dodati jos stavki, a i ove sam pobrojala zahvaljujuci komentarima prijatelja zainteresovanih za ovu temu na mom FB statusu.


I evo mog slucaja freskog tek nekoliko minuta: necu priznati da sam pogrijesila u slucaju kad cijenim da drugoj strani uopste nije vazno moje priznanje ili izvinjenje. I iako sam zakljucila da sam pogrijesila sto sam reagovala na impulsiva nacin, da je to pogresno i da je lijepo i ispravno da kazem da sam pogrijesila, shvatam da je to gubljenje vremena i energije. Eto, ima i takvih situacija, iako, ne tvrdim da je takav epilog uvijek valjan. 


Cinjenica je da su mnoga dobra djela nastala pogreskom. Cinjenica je i da nas greske kale i cine iskusnijim i vjestijim u upravljanju buducim potencijalnim greskama. Ali je cinjenica i da neprihvatanje greske koju smo napravili moze napraviti samo gore nasem licnom razvoju.
I ne ocekujem da nakon priznanja greske i pokretanja akcije da se posljedice saniraju vise necemo praviti greske. Ne. Ali necemo praviti iste greske. 
Pravicemo bolje greske :)

*Tekst je objavljen na portalu spiritus-movens.me 9. maja 2015.


недеља, 4. март 2012.

TVRDNJE

Kako ljudi lako tvrde. Bez mnogo razmisljanja, spremni su i ruku staviti u vatru da ustvrde da je nesto tako kako tvrde. A sigurna sam da veliki broj njih ne učine ni najmanji napor da istraze ili provjere ili se bar zapitaju da li je ta tvrdnja na mjestu. To dođe kako reprodukovanje istine nekog drugog od koga smo tvrdnju culi ili su, pak, to neke teme oko kojih nije vrijedno umarati se, pa zasto i paziti da li cemo izreci tvrdnju ili nesto sto je ipak malo relativizuje, tipa cula sam da, mislim da...
Mozda sam ja previse oprezna, u izrazavanju, ali, nije li izrazavanje vazna stanica na putovanju nasih i tuđih misli koje hitaju ka djelima koja ce Biti ili Biti nece... Nije li vazno voditi racuna i ne dovoditi u zabludu sebe i/ili druge zbog svoje lijenosti, nemara ili zelje da ostavimo dobar utisak iskazujuci tvrdnje koje neko zeli da cuje, cime ga dovodimo u zabludu i ko zna sto još... Naravno, ovo važi za one koji su svjesni težine svojih iskaza.

A onda tvrdnje pogode cilj.
Komentrarise skoro moja majka jedan brutalan novinarski tekst u kome autor u najruznijem svjetlu iskazuje tvrdnje o ljudima koje ona zna, pa jos i o jednoj dami, sto izaziva kulminaciju njenog negodovanja... Kazem joj da ona ne mora da vjeruje u to sto pise, da ne moze znati da je novinarski tekst istinit, da mnogo vise taj tekst govori o autoru, nego o akterima i da ne treba da se nervira zbog necijeg pisanja, tim prije sto se ne nudi niti jedan dokaz da su te uvrede istinite. Mi biramo kako cemo da prihvatimo i dozivimo ono sto citamo. I to jeste tako. Uvijek mozes da iskazes svoje misljenje i na nacin kojim ne vrijedjas, ukoliko to zelis, naravno. (U konkretnom slucaju ne da nema te zelje, vec je zelja posla na suprotnu stranu. Za moj ukus neumjesno, nevaspitano i definitivno bezvrijedno.) Istina je i da ima ona stara nazovi stvari pravim imenom ali za mene pravo ime nije ono koje vrijeđa nečiju ličnost. Pravo ime je tvrdnja koja je provjerena i istinita, a koja je u javnosti izrečena na, prije svega, vaspitan način. Koji jezik ćemo izabrati da koristimo u krugu svojih najbližih, stvar je izbora i, možda, još ponečega, ali mislim da javno izrečena tvrdnja ima dodatnu težinu zbog uticaja koji moze imati na javnost.




понедељак, 27. фебруар 2012.

ČOKOLADICE I SLIČICE

Nekad se pitam sta nije u redu sa mnom. Primjecujem da kao da nekada imam blokadu da konstatujem znake upozorenja koji samo što me ne vuku za rukav vristeci da ce stvar poci nezeljenim tokom. Ja zelim i hocu da vjerujem da ce ljudi da postupaju korektno, a ne da se bore za svoje interese. Da, diskutabilno je sta je korektno i da li je to "korektno" takodje neciji licni interes. Ali, nekako, vjerujem da ipak vecina nas umije da prepozna sta je to korektno. Na primjer ja se bas pomucim da dodjem do jedne cokoladice u kojoj se nalazi i slicica; cokoladicu tebi poklonim, tebi slicica ne treba, a meni treba i ti to znas; ti umjesto da slicicu das meni, ti je das tvom drugu koji ti je drazi, ali koji ti nije dao cokoladicu, iako je ima. E, to nije korektno.
(Ne mogu da vjerujem da pricam o cokoladicama i slicicama :) Bice da mi je pao secer :))

Prijateljica mi od milošte kaze da voli tu moju "povremenu naivu". Smijala sam se od srca.
A onda sam se zamislila.
Ne smatram sebe naivnom, ne smatra me ni ona, ali, valjda iz ciste zelje da okruzenje u kome bivstvujem krasi dobrota u zeljama, mislima i postupcima, nekad potpuno autistično odbijam da prihvatim da je slika okruzenja u kome se krecem u sivim tonovima.
Svakako da odbijam da se uklopim u nesto sto nije ispravno - ja imam svoj način i svoje vrijednosti i, eto, opstajem u tom i takvom okruzenju, iako masa ne voli one koji štrče... Ali zašto nekad tako uporno blokiram prijem upozorenja? Zapazim ga od samog nastajanja, usudjujem se reci i od same ideje u glavi onog drugog, nekad mogu da predosjetim i protumačim sasvim neobjašnjive znake, valjda intuitivno... Gledam ga dok se razvija, al i dalje mislim neće. A ono hoće. I bude.
Sklona sam da povjerujem da tako treba, da je to jos jedna prepreka na Putu. Primijecena. Savladana? Zasukacu rukave.

субота, 25. фебруар 2012.

VOLIMO SVOJE!


Sinoć sam bila na koncertu grupe Perper koja je prije par mjeseci proslavila 20 godina postojanja, a jubilej ce proslavljati produzeno, u mjesecima koji su pred nama (ili bar to ja tako tumacim :)). Emocija koja me još drži, nesto drugo ili trece, navede me da malo promislim o njima, a i nama. Sjecam se kad su poceli da sviraju (a zaklela bih se da sam imala manje od 20 godina, al eto nisam, cim kazu da slave 20 godina, a ja imam 40 :) zasto li je tako?). Tu negdje smo slicnih godina, momci iz grupe i ja, koja vise ili manje, i slobodno mogu reci da sam sazrijevala uz njihovu muziku. Ne, nijesu bili vrijedni kao neki hiperproduktivni bendovi i pojedinci, mislim da su snimili 6 albuma, ali ono sto su uradili, zaista vrijedi. Komentarise prijateljica sinoc kako su im tekstovi dobijali na tezini kako je vrijeme prolazilo - naravno, ne razmislja isto covjek sa 20, 30 ili 40 godina... Sazrijevaju i teme i dileme, a i mi sa njima. (Ako se decembarska ja osvrne na mene januarsku iz iste godine, bogami se iznenadi promjenama koje se nanizu...)




Podarili su nam mnogo sjajnih pjesama. Goro moja je, usudjujem se reci, vec prihvacena kao nezvanicna himna. S razlogom!
A kako se mi odnosimo prema njima?
Mi kao pojedinci i mi kao drustvo?
Mi kao pojedinci smo ih prihvatili, volimo ih i prenosimo na djecu ljubav prema našem, a dobrom zvuku. Ali tvrdim da nas je nedovoljno onih koji ih tako doživljavamo. Razlog za to ne leži u tome što smo ljubitelji neke druge vrste muzike, pa iskljucujemo Perperov zvuk. Ne. Razlog je to što više cijenimo tuđe nego svoje. I da, naravno, stara priča, reći ćete. Potvrdiću. Stara priča. Stara i naopaka. Nemojte mi reći da su ove balade manje dobre od Nevernih Beba koje Podgoričani jako vole, i ja među njima! ili Prljavog kazališta? Zar nije očekivano da se prije poistovjetimo i vežemo za poznate teme i naše sjajne momke, nego za neke druge iz okruzenja i šire? O, nemojte me pogrešno shvatiti, znam ja da je izbor muzike nema nikakve veze da lokacijom njenog nastajanja. Muzika nam se dopada ili ne dopada. I sama volim muziku nasih susjeda, nekako je osjecam bliskom. I ne samo tu, naravno. Ali, morate priznati da kod nas postoji taj faktor tuđe je bolje. Odu naši muzičari van Crne Gore, tamo naprave karijeru i tek onda ih mi prigrlimo. Da li je to zato što sami ne umijemo da prepoznamo kvalitet ili nam treba neko drugi da nam kaže da je nešto dobro? Porazno, ali ima lijeka. A propisuje ga društvo kroz djelovanje medija.



Mediji su ti koji kroz svoj muzički program treba da predstavljaju i pomažu domaću muzičku scenu. Hrvati imaju tv kanal posvecen hrvatskoj muzici. Sjajno! Kada gledamo crnogorske kanale, najrjedje cemo na njima vidjeti spotove domacih muzicara. Da, pozivaju ih u goste kad urade neki novi album ili singl, u okviru gostovanja puste spot i to je to. Nikad vise. Dobro, mozda sam pretjerala, ali odlicno znate da je u najvecem broju slucajeva tako. Pa kako ce onda domaca publika da se edukuje da voli svoje? Teško. Osjeca li neko odgovornost sto je to tako? Da li neko namjerava da uradi nesto po tom pitanju? Ne znam, ali zelim da se nadam da hoce. Mnogo je naših muzičara koji bi morali dobiti svoje mjesto na crnogorskim medijima. Neka ovo bude moj mali doprinos u kamanji VOLIMO SVOJE!


I naravno, hvala Perperu za sinošnji koncert u KICu, uzivala sam.