BOLDANI

Ima dana kad boli. Prepoznam ih odmah. Počne od jutra. Kao kada organizam funkcioniše bez želuca. Sve se nešto unosi, ali nema varenja. Sadržaj upada u rupu. I puni je. Svakim novim punjenjem sve je jači pritisak na srce. I puni je. Dok se ono potpuno ne utopi. I puni je. U zeleno-žutu ljepljivu masu koja isparava. I puni je. Onda pukne. Sve. I izbacim je u jednom uzdahu. Svu. Valjda.
I dam sebi nova obećanja. I nove zadatke. I nove zanimalice pažnje skretalice.
Ne pitam kolko košta. Života.
Dok i njih ne potrošim.

Pa opet.

DAJ DA DOBIJEŠ

photo by: THE_LAB Studio

Prije deset i kusur godina rađala se jedna nova kompanija, puna velikih očekivanja, nada i planova. Pod njenim krilom, rodili su se i neki novi mladi kadrovi, sa pozicijama koje su nosile nazive iz kojih si zaključivala kao su oni baš važni u svom poslu. I ja sam bila dio te kreacije novog života. Biti dijelom Nastajanja jedno je od velikih zadovoljstava koje mi život svako malo donosi. Ili ga ja biram. Kako god. Divno je to vrijeme bilo. Puno iščekivanja, nestrpljenja i velikog truda da novorođenče što lakše prođe kroz porođajni proces i spremno dočeka šljašteće svjetlo života van majčine zaštite.

Elem, neka nova industrija, neki novi kadrovi i novi načini u jednom trenutku su mi razbili ljepotu stvaranja novog i vrijednog. Zato što je put kojim se stvara uspjeh postao naopak. Određeni ljudi zastupali su stav da informacje i znanje koje su bili u prilici da prikupe zahvaljujući svojim pozicijama, treba da zadrže za sebe. Da ih skroz zaključaju od radoznalih pogleda i pitanja drugih kolega, jer su željeli da budu nezamjenjivi. Ono što nijesu znali jeste da niko nije nezamjenjiv. Svi smo mi prolazni, samo neke od nas radije zadrže zbog drugačijeg pristupa. Meni, koja zastupam otvorenost, dijeljenje, kontinuirano ulaganje u sebe, u druge i u odnose, sebičluk naprosto ne prija kao radno okruženje. I nijesam bila jedina. Sjećam se da je jedan bivši kolega prešao na manje atraktivno radno mjesto zato što mu je prvi kolega uskraćivao informacije koje su bile ključne za posao.

Nije dobro biti sebičan. Ne kažem da ne treba voditi računa o sopstvenim investicijama, ali tvrdim da su investicije u međuljudske odnose mnogo češće plodonosne nego što to nijesu. Lično se trudim da nađem vrijeme, (pa čak i kada ga nemam!) da prenesem znanje, dam savjet, saslušam i podijelim, ama baš svakog dana.

Samo davanjem  možemo dobiti više.

Ako dijelimo dobro, dobro se uvećava pa više nije dobro samo meni nego i onima oko mene. Ako oni nastave da dijele dobro, eto još jedan krug dobrote. I tako redom. Kapirate kuda zaključak vodi.

Idite za dobrim primjerom. Ako je neko loš, a čini se uspješnim, ne pratite njegov primjer. Pratite svoj primjer koji se zasniva na dijeljenju dobrog. Dobro je dobro i onda kada ga niko ne praktikuje, a loše je loše pa čak i ako svi to rade. Izaberimo pravi put, pa što i ako je teži. Ko kaže da je teže gore? Što nas je više koji dijelimo dobro, lijepo i pozitivno, to će naše društvo sve više poprimati takve karakteristike. I pravi put će sve više postajati lak.

Možemo mi to. Pitanje je samo da li hoćemo. Ja hoću. A ti?

*Tekst je objavljen 2013.  u majskom broju magazina Montenegro Shopping Lista