DOMAĆE ŽIVOTINJE, DIJAGNOZE, POGRDICE (smislih li ja ovo opet novi izraz-pogrdice :))

Prije devet godina, kad je moj sin Novak bio u jaslicama državnog vrtića, sa njim u grupi bila je djevojčica koja se zvala Vanja. Još nije imala godinu dana. Kad sam jedne prilike došla da uzmem Novaka, bilo je vrjeme ručka, Vanja je stajala u krevecu ručica ispruženih ka vaspitačici i plakala. Valjda je trazila da bude prva nahranjena ili štogod da joj je falilo. Vaspitačica joj je prišla obrativši joj se: -a što plačeš, kozo jedna, a ti si mi prva, pa tebi ću prvo dat' da jedeš.

Kozo, kravo, ćurko, gusko, svinjo, životinjo, đubre, smeće, idiote, kretenu, glupane, gov.., kučko, budalo, magarče, konju, ovco, kokoško, nesoju, govedo,... nastavi niz.

Ovo su riječi kojima određeni ljudi nazivaju svoju djecu, sestre, braću, supružnike, kolege, prijatelje, roditelje. Roditelje! Ne znam zašto sam se iznenadila kada sam čula da u školi pojedini nastavnici koriste tu terminologiju u obaćanju djeci. (Takve bih tužila dok ne budem sigurna da više nikada neće imati priliku da svoje nevaspitanje i frustracije prebacuju na djecu). Da li je došlo vrijeme da iskorijenimo tu ružnu naviku. Pa zar je u redu da se djetetu kaže -sjedi dolje, stoko jedna i nauči to za idući čas. Ili Majo, kravo jedna, daj mi tu lutku. A tek sočna uzrečica (i ne samo) tinejdžera koja izražava nevjericu  -ne seri(?)  Dobro, možda vam ovo na trenutak zvuči zabavno i titra vam blagi osmijeh na usnama dok prizivate slične sutuacije, ali zastanite. To nije u redu. Navika. Nerazmišljanje. Linija manjeg otpora. Pa i mene su tako nazivali, nije to tako strašno, to je sleng. To je iz milošte. Jel vam to prolazi koroz glavu? Ma, dajte! Ako imate svoje dijete recite mu maznim tonom idiotkinjo jedna draga. A? Pa, naravno, da je užasno. Ježim se od toga.

Nadalje, dok se u drugim kulturama kaže "spava kao beba ili jagnje", kod nas se kaže "spava kao zaklan". Aman! Pa jel vama to prihvatljivo? Meni nije. A ono "mrtva usta bi ga jela"? Pa zar nemamo neko ljepše poređenje? Šta fali onom "da prste poližeš"?

Skoro sam pročitala da u Crnoj Gori nije bilo psovanja sve do 1918. A onda je uvezeno i rasprostranjeno. Pitam se, kad li je počela moda nazivanja ljudi umjesto po ličnim imenima po domaćim životinjama, dijagnozama i pogrdicama. Nikako ne mogu da zamislim stare crnogorce kako idu da brane ognjište od neprijatelja i jedan drugome nazivaju -ej, majmune, dodaj mi te metke.

Od kad sam počela da obraćam dodatnu pažnju na jezik kojim govorim, zaista biram riječi i malo dublje razmislim prije nego upotrijebim neku frazu, poređenje, izraz. Vjerujem da riječi imaju snagu i da je jako važno lijepo govoriti, jednako kao i lijepo misliti i lijepo raditi.

Razmislite.
Sigurna sam da uviđate o čemu vam pričam. Divno je lijepo govoriti. Divno je lijepo misliti i lijepo raditi. Iako vam nekad dođe, iako vam se nekad čini da je lakše, da sva nervoza s takvim riječima izađe, iako u tome (još uvijek) ne vidite ništa lose.
Zastanite.
Izbrojte u sebi do 5 i razmislite. Da li je to potrebno? Kakav pimjer dajete svojoj djeci? (Zar još uvijek nijeste ukapirali da djeca oponašaju starije?) Da li ste sebi iznutra lijepi dok govorite te nelijepe riječi?

A, onda postupite po osjećaju.
Izaberite i živite svoje riječi.

           

*Tekst je objavljem u decembarskom broju magazina Montenegro ShoppingLista

TRAŽI POMOĆ

Jurim ja tako po cijeli dan da stignem sve. Da budem najbolja. Da budem primjer. Jer nosim odgovornst. Jer sam svjesna da oni koji znaju, umiju, razumiju, moraju i da rade i mijenjaju. To je ljudski zadatak. 

I prepoznala ja to još dok sam bila djevojčica. Pa, sve negdje prva, pa svuda nekuda stizala, pa svašta nešto učila, pa svima bila na usluzi. A sebi?

I odem ja za vikend na seminar i vratim se u nedjelju veče sva zadovoljna i puna planova da budem još bolja (blago mi se!), i shvatim da nisam obavila nedjeljnu trgovinu namirnica i odem i to da obavim, jer je, jelte, ipak ostalo jos malo vremena do zatvaranja radnje i bolje je da me to ne čeka, ponedjeljak mi je pretrpan... I odem i nakupujem namirnica, brat-bratu 20 kila. I parkiram se i kažem: daj da ne zovem sad muža, za čas ću ja to sama, da ne cimam sad, on vjerovatno suši Dini kosu, mogu ja to. I tako ja uzmem SVE kese odjednom (ma kud da se vraćam pet puta?!) i iznesem od kola do ulaza, pa od ulaza do lifta, pa od lifta do stana. 

I cap, presiječe kičma. I cap, bol krene naniže ka nozi. Ne mogu da se oslonim na lijevu nogu. I cap, bol krene i naviše ka glavi. Zaboli me ludački lijeva polovina glave. I cap. Bravo ti ga, kažem sebi. 

I što će mi naknadna pamet. Ko da od starta nisam znala da ne treba da vučem toliki teret. Pa, ne može žena toliko na ponese odjednom, ma koliko bila krupna (E vala i nek me košta ovo moje samoviđenje mene-grdosije, dako naučim!) 

I nije sporno ništa. Volim da jurim da stignem sve. I stignem. Volim da budem najbolja. I jesam-uvijek dajem sve od sebe. Volim da nosim odgovornost-jer imam zdrav stav i postižem rezultat. Volim da pomažem-to je dobro, ispravno i lijepo i mnogo se lijepo osjećam kada pomažem. I volim da sve što mogu sama da uradim, a mnogo toga mogu. Katkad umijem i da primim pomoć, kada mi se ponudi. Ali ne volim što nekad ne umijem da tražim pomoć kad mi je potrebna. Ne umijem da kažem sebi da će mi biti lakše, ljepše i bolje ako u određenim situacijama tražim pomoć. I sve znam: što treba, kako treba, zašto to tako treba, ali...

E pa dobro. Evo načina da naučim. Nećeš da tražiš pomoć? Eto ti bol u kičmi. I super si prošla.

I sad mi kažeš da se to desilo da bi demonstrirala da možeš sama da se izliječiš, bez ljekova, masti ostalih preparata. Samo na osnovu svoje volje i dobrih misli. Dobro neka je i tako. 

Imaš dvije ruke. Jednu da pomogneš sebi, a drugu da pomogneš drugima.

Traži pomoć.

AKO, SOKRAT I KOMUNIKACIJA

Ako tako hoćemo.

Ako zaista obratimo pažnju na ono što komuniciramo.

Ako smo spremni da priznamo da možemo biti bolji.

Ako u kontinuitetu radimo na sebi da budemo bolji.

Ako prepoznamo kada da pratimo svoj, a kada tuđi ritam.

Ako ne dozvolimo da nas ono što bi neko nazvao uspjehom uspava u namjeri da i dalje budemo bolji.

Ako umijemo da zastanemo.

Ako nikada ne zaboravimo one koji su nam se našli kada nam je bila potreba.

Ako uvijek imamo lijepu riječ.

Ako naučimo da ćutimo.

Ako je osmijeh naša karakterna osobina.

Ako je u našem srcu ljubav.

LIJEPO I USPJEŠNO KOMUNICIRATI JE LAKO.

Sinoć pročitah Sokratov trostruki test kojim je preporučivao da se informacije propuštaju kroz tri filtera, što u mojoj interpretaciji mudrog Sokratovog izuma izgleda ovako: prije nego li odlučite da plasirate informaciju, propustite njenu sadržinu kroz tri filtera.

Zapitajte se: Da li je ta informacija istinita. Ako je informacija koju plasirate ili prenosite istinita, krenite dalje i zapitajte se da li će ta informacija donijeti dobro.  I na kraju, kada je vaša informacija prošla kroz filter istinitosti i dobrote, zapitajte se da li imamo korist od te informacije. Ukoliko je informacija nesmetano prošla i kroz treći filter, čestitajte sebi. Uradili ste dobru stvar za sebe lično i za čovječanstvo. Nije teško procijeniti da li je neka informacija vrijedna plasiranja i prenošenja. Ako smo zaista iskreni prema sebi, znamo to na prvu loptu. Kriterijumi za procjenu takve vrijednosti prije svega imaju lični, a ne poslovni predznak. Svi smo mi prije svega ličnosti, osobe za sebe, a tek nakon toga poslovni ljudi i profesionalci. Ako smo prihvatili iskonske vrijednosti o dobru, istini i korisnosti na koje nas vraća Sokrat, nema dileme. Ako nas u poslu i navode da se preispitujemo na štetu istine, dobrote i korisnosti, naše je da kažemo ono što mislimo.

Sve što radimo je uvezano. Znate već onaj efekat leptira...

Sve što radimo sebi radimo. Prije ili kasnije doći će nam na naplatu.

Lično, poslovno, isto je. Sve nas čeka ista sudbina.

Izaberimo istinito, dobro i korisno jer tako ispravno.

*Tekst je objavljen na zvanicnoj stranici PRO.PR konferencije

 http://pro-pr.com/page.asp?nID=118&lang=hr#.UnozKo-lQps.facebook

Ne, hvala

Zdravo dragi moji.
Ispričaću vam jednu priču iz života. Možda se pronađete, sa koje god strane.
Krećem vraćajući se tridesetak godina unazad... Idemo tako, moje sestre i ja, uskim prašnjavim putićem ka baba Mileni koja je živjela na Crkvini-selu blizu Kolašina i poslije pola sata hoda, stignemo. Nakon pozdravljanja, baba nas pita sretosmo li koga usput. Mi kažemo da jesmo ili nijesmo (kako koji put). A ona će -Uvijek pozdravite ljude koje sretnete na putu do mene. -Ali bako, pa mi njih ne poznajemo, rekla bi neka od nas tri. -Ali poznaju oni i mene i vas. A, i ako vas ne poznaju, lijepo je reći dobar dan, glasio je odgovor mudre starice.

Eto tako je to bilo u mom djetinjstvu. Naučismo da pozdravimo seljane i putnike namjernike. Naučismo i da pozdravimo komšije. Da ih "poslušamo" da im kupimo hljeb, novine. Da poštujemo jedni druge, a posebno starije.
A kako to izgleda danas?
E, danas, u doba nekih novih načina komunikacije, telefon zvoni, ti se javiš ako znaš broj. Ako ti je volja. Dobro, ne kažem da treba da smo pripravni da "skočimo" na svaku zvonjavu, jer, fakat, tim osvajanjem slobode koja znači da u svakom trenutku možemo komunicirati, osvojili smo i još veću neslobodu-da budemo u svakom trenutku uzurpirani. Nego, nije to tema. Ekstremi i analize što smo dobili, a što izgubili razvojem novih tehnologija, nijesu tema. Tema je ono s početka. Javiti se, pozdraviti, reći "dobar dan", "do viđenja". Ali ta moć izbora-kome ćemo da se javimo, a kome nećemo, čini da se osjećamo važnim. (E, ako nas to čini važnim, vrijeme je da se zapitamo kakvi smo mi to...)

Ono što mi posebno upada u oči je komunikacija putem mejla. Nemali broj ljudi sa kojima komuniciram u mejlu ne umiju da pozdrave. Nemaju elementarno vaspitanje. Da u bodyju mejla, uz slanje attachmenta koji kače, napišu i koju rečenicu. Ona može glasiti:
-Dragi NN, šaljem... Srdačno, LL ili
-Zdravo NN, u prilogu ... Za dodatna pitanja stojim na raspolaganju. S poštovanjem, LL, ma može i ovako
-Pa hejjj, šaljem ti onu fotku za koju me mjesecima gnjaviš, ljubimmmmm XOXO

Poenta je da pozdravite i informišete. Sadržina i ton variraju u zavisnosti od relacije koju imate sa primaocem. Ali, POZDRAVITE. I da, postoje situacije kada je u pitanju neka redovna prepiska gdje samo prosljeđujemo ili šaljemo nešto što je primaocu rutina ili se radi o veoma bliskim saradnicima, koji već imaju svoj način i red i riječi im nijesu potrebne. OK, tada možemo i da preskočimo pozdravljanje. Ako moramo :)
I još nešto ima što mi nikad ne promakne. Kada mi se u mejlu obraćaju sa "Poštovani", pri čemu se samo meni piše, pa nema izvlačenja tipa to je grupni mejl... Kuc, kuc, moja adresa jasno govori da se radi o ženi. Molim, obratite mi se kao ženi. Razlika je u jednom slovu i par stotinki da se isto ispravi. Razlika je i u stepenu obraćanja pažnje na to što radiš, to što pišeš i kome pišeš. Ali ne, lakše je ljuljnuti uobičajeno, pa što ima veze. E, pa ima. I to govori o vama. O vašem znanju, kulturi, zainteresovanosti, vaspitanju. I, ne, neću se diskriminatorski odnositi prema takvim pošiljaocima, ali hoću steći određeni utisak o njima. A, znate onu priču o prvom utisku...

Ova priča ne bi bila potpuna ako ne bih uključila i sms i mejl ignorisanje. Bilo da vam piše neko poznat ili nepoznat, dok god sadržina odgovara vašem odnosu i pristojnoj prepisci, ne vidim razlog da ne odgovorite. Doživljavala sam i to. Pa kažem, -Možda je zaboravio, iskrslo nešto, pa i meni se desi i ponovo pošaljem sms ili mejl.  I zaključim da, očigledno, nikada neću dobiti odgovor. Naravno, uvijek postoji i drugi način da do odgovora ipak dođem, a koji je, po pravilu, mnogo manje prijatan za drugu stranu, ali zašto? U čemu je tu problem. Lijepo kaži ako ne želiš da razgovaraš, koji god da je razlog i čak nije nophodno ni navesti ga, ali ODGOVORI.
Eto možda vam je ova moja priča bila dosadna, suvišna, smorna. Možda razmišljate baš kako ja. Možda ćete reći da me pregazilo vrijeme i da brzi način života podrazumijeva i  brzi način komunikacije. Možda. Ali, ako brza komunikacija podrazumijeva odsustvo elementarnog vaspitanja i umjesto povezivanja nudi otuđivanje, imam samo jedno da vam kažem: -Hvala, ali ne, hvala.
Toliko od mene.
Doviđenja.

*Tekst je objavljem u novembarskom broju magazina Montenegro ShoppingLista

ROĐENDANmi

Volim ROĐENDANmi jer se na taj dan osjećam posebno voljenom. 

A mnogo volim da sam voljena.

I razmisljam nešto, što bih voljela za rodjendanMI? 

Voljela bih ljubav, pažnju, razumijevanje, poštovanje, nježnost, poglede, osmijehe i zagrljaje. Duuuuge zagrljaje. Lijepe riječi. Cvjetak. Najljepšu muziku. I poneki čokolačić, uh! A taman sam počela da pazim. Kao :)

Voljela bih da neki divni, mnogo dragi srcu mom, ljudi budu dobro. I biće. Jer tako mora biti. Šetuckaju mi po mislima, uvijek nasmijani, lijepi i zaigrani. Ma biće dobro!

Voljela bih da raščiste račune oni koji imaju sa mnom neki negativan saldo. Ja s njima nemam. Ali sam naučila da kada sam griješila, najčešće je to bilo zato što nijesam pitala i razumjela drugu stranu. Nisam shvatala da drugi imaju svoje naočari, a ne moje. A svačije su različite jer se formiraju pod uticajem različitih faktora, znanja, iskustva, očekivanja... Nisam prihvatala. Sad prihvatam. Takvi smo. Ostaje samo da odlučimo šta i koga želimo u svom okruženju.

Tako sam, slučano ili ne, juče zaključila koliko se lako čovjek prevari. Oduvijek sam mislila da ne tražim mnogo, tek da mi se uzvrati poštovanje. Vrijeme. Ljubav. Ali i to su kategorije koje za različite ljude različito znače, tako da ću već nekako morati da nađem izlaz iz Začarane šume. Na putu od davanja do očekivanja.

Jer, za ljubav vrijeme je.

Kako mi je lijepo na ROĐENDANmi. Reče lijepo Danijela, a i raspjevane Zvjezdice-Baš je dobro dobar biti, jer dobro se dobrim vraća. Mora da sam bila baš dobra. :)

I nikad mi neće biti jasno zašto neki ljudi biraju da ne budu dobri. Da prave loše izbore, a, da ne moraju. Evo me sad ko neka klinka s pubertetskim zavrzlamama. Al stvarno, zašto? Zašto se ljudi plaše da budu dobri. Ljudi jesu dobri, al negdje skrenu i onda ne umiju da se vrate. A mogli bi. Nego, nećemo o tome na ROĐENDANmi. :)

Ne znam za vas, al mene je oduvijek privlačilo da upoznam ljude koji su rođeni na isti dan kad i ja. I upoznala sam ih. Možda ne toliko dobro da bih uspjela da pronađem da li imamo i koje su naše zajedničke osobine, ali jesam, nekog više, nekog manje, nekog samo preko slike. :) I ovim putem, na ROĐENDANnam čestitam svim tim dragim ljudima koji su mi blizu ili daleko. Peđi, Tamari, Luki, Igoru, Lidiji, Mirašu.

Eto tako. I pošto sam ja rođena u 23.30 imam još puuuuno do sata rođenja i čekam da se nekako masu iznenadim. Nekim najljepšim gestom. Još ne znam od koga, kako, kuda. Al znam zašto! :)

 A?

Nisam loša na ROĐENDANmi ;) i mnoooooogo ga volim.

DEKUPAŽ GROZNICA

Od kad sam prvi put zapazila stvarčice urađene salvetnom tehnikom znala sam da ću i ja to raditi. Ne, pardon, da ću ja to obožavati da radim. Malo sam surfala po netu, istraživala, kupovala salvete i došao je taj dan. 

Krenula sam u otkrivanje LileDekupažVile ;) 

Prvo što sam uradila bilo je uveseljavanje ulaznih vrata. Od bijele salvete sa razbacanim trešnjicama napravila sam veliku trešnju na vratima, a uz to ih i oivičila. (Salvete sa trešnjicama kupih kod Lakovića za manje od euro). Rezultatom sam bila jako zadovoljna dok nijesam vidjela da mi je ostao trag od hemijske na rubu krugova-trešnjica.

I pošto predano njegujem stav da se iz svake greške rađa novi kvalitet, ako joj tako pristupimo, dosjetila sam se da nedostatak pretvorim u prednost oivičivši trešnjice, a time prekrivši tragove hemjske, "puškicama" koje sam napravila od istih tih salveta. Puškice sam napravila tako što sam uzela komad salvete pravougaonog oblika i savijala krajeve u suprotnim pravcima dok nisam došla do oblika tanke vezice. Stavila sam ih na ivicu krugova-trešnji i dobro natopila lijepkom (utapkala četkicom). Dopalo mi se i ponovila sam postupak primijeniv[i trakice na sve spoljne ivice trešnjica.

Elem, kada primjenjujete salvete, potrebno je prvo premazati površinu lijepkom, zatim staviti salvetu, (ja tu blago prstima tapkam preko salvete) pa prelaziti preko nje četkicom natopljenom u ljepilu, vodeći računa da istisnete vazduh. (Kažu da je najbolje od sredine ka krajevima.) Nekada radim tako a nekada prvo stavim salvetu, pa tek preko nje ljepilo nanosim četkcom, dakle nema prethodnog premazivanja površine, prije stavljanja salvete. Probam pa vidim što mi je bolje.

E, sad, pošto ono što ja radim ne zahtijeva perfekciju, niti imam ambiciju da se profesionalno time bavim, a bogami nemam ni vremena, već mi sve ovo služi za predivno opuštanje, uopšte se ne opterećujem time jesam li uspjela da istisnem vazduh, čak mi je i slađe kada ostanu te spontane neravnine, tako da su moji radovi uglavnom neravni :). Takođe, po pravilu se nanose male površine salveta na predmete, a ja krenula sa metrima salveta izjedna :). Eto, može i to. Ja po svome i baš mi je super. Evo kako sada izgleda ulaz u moj stan. Najljepši je, jel da? :)

Kad sam "razbila led" s ulaznim vratima, napravila sam sličnu stvar sa drugačijim motivom u planinskoj kućici. Rad još uvijek nije završen, ali jeste jedna cjelina. Evo kako izgleda.

Onda sam prešla na kombinovanje dvije vrste salveta na nekim prastarim hoklicama koje su, nakon moje kreativne intervencije, dobile sasvim novi "život". Evo pogledajte.

Samo da napomenem da kada se osuši lijepak, cijelu površnu ili samo određene djelove možete premazati lakom. Stvarno mu da dodatni šarm. Ali, kako ko voli. Od pobrojanih radova, lak sam primijenila samo na trešnjicama na ulaznim vratima.

Onda sam krenula u novu avanturu. Našla sam neki rokovnik koji niko ne koristi i krenula da napravim još jedan LilaVila unikat. Svašta sam tu stavila: tkaninu od ostataka Dininih (ćerkinih) čarapa. Čipku s neke stare trikmajce, čvrsti papir u obliku patike, cvjetiće sa nekih starih dječjh papuča, mašne od nekog pakovanja i, naravno, salvete. Sve sam sjeckala i lijepila kako sam zamislila (uglavnom spontano, kako mi je u trenutku došlo) i pošto sam uvela sasvim nove materijale, potpomogla sam se super lijepkom, jer ovaj za dekupaz nije bio dovoljno jak. Elem, lijepak koji se koristi za dekupaž je lijepak za drvo koji se razblažuje s vodom pola-pola. Koliko sam shvatila, ali ne još uvijek i primijenila, ako se lijepe neki čvršći materijali od salveta, onda se prilikom razblaživanja stavi više lijepka nego vode i može da se koristi isti lijepak. No, kako je meni super lijepak bio pri ruci, a nije mi se trošilo vrijeme za pravljenje nove smješe lijepka drugačije gustine, koristila sam super lijepak za sve što sam prmijenila na rokovniku, a da nijesu bile salvete. (Naravno, nakon što sam ukapirala da lijepak koji koristim za salvete nije odgovarajući za ostale materijale koje koristim). Kad sam sve završila, "udarila" sam puni sjaj na kompletnu površinu mog preslatkog, sasvim novog i jedinstvenog rokovnika. 

Igrala sam se i sa keramikom. Ista je fora. Ljepilo, salveta, lak. 
Krčažiće sam kupila u Gintašu u Rodi. Nema ih više :( Ako ih đe vidite, javite!

Zatim sam isto uradila i sa staklom. Na teglicama sam primijenila vesele dezene. Baš sam zadovoljna. Ma, prezadovoljna! Vesele teglice mogu da služe i kao vazice i kao svjećnjaci i kao ko zna još što što sami smislite :) 

(ps. javite mi što ste smislile ;))      

Eto. To vam je to. Baš je lako, a beskrajno inspirativno i neviđeno slatko. 

Za kraj, par praktičnih stvari. Preporučili su mi drvofix ljepilo, našla sam ovo koje je na slici u radnji kod Jusovače. Tamo ima i laka, al ga nije bilo tog dana, pa sam kupila u radnji preko puta Pejtona. Kilo ljepila je oko 3 eura, a laka oko 6. Još nisam potrošila ni jedno, ni drugo, pa vi vidite koliko traje :)

Salvete kupujem gdje stignem. Ipak, za prave sladokusce, mogu se naći salvete na komad (po cijeni od, čini mi se 30 ili 50 centi) u radnji iza Metalke. Dezeni su prekrasni! Tamo ima i četkica i ljepila, ali imajte u vidu da je to skuplja varijanta.

Toliko od mene. Javite ako se upustite u salvetnu groznicu :) 

Obecavam da je sjajno!



*Tekst je objavljen na portalu roditelji.me

STIG'O VILI

Da vam pričam. 

Stig'o Vili. 

Doš'o da me vidi 16. septembra u 9.24 ispred Pobjede. I desila se ljubav. Tako laka. Očekivana ili iščekivana, ne znam tačno, ali sam znala da će biti baš tako. Čekala sam je. Da me spasi. Da mi se raduje. Bez ocekivanja. Bez osude. Bez trazenja. Just to love me.

Godinama odolijevamo pritiscima ili izazovu da proširimo porodicu za jednog člana koji ide na četiri noge i gleda vas očima koje su upile svu dobrotu ovog svijeta, pa vam je prenose tek tako, bez traženja. Ugostili smo ribice, brčkale su se tu par godinica, ali nije to to. Traži se kuco. Ma šta se traži?! Organizuju se demonstracije! Jeste da je štab u stvari i ukupno članstvo koje čine jedan demonstrant od deset i druga demonstrantkinja od osam godina, ali radi se vrlo ozbiljno i u kontinuitetu.  Kad se osjetilo pogodno tle, da je rad na terenu počeo da utiče na omekšavanje stavova donosilaca odluka, smišlja se taktika Kako ubijediti mamu i tatu da je kuco ono što oni žele da priušte djeci, a ne dječja želja. Bistro, nema što. I došao je taj dan. Popucale su barijere. Djeca su bila dovoljno uporna, ubjedljiva, puna obećanja o ličnom uključivanju u brigu o štenetu, da smo prihvatili da ljubav pobijedi argumentaciju. Pa dobro. Živimo u stanu. Ljepše bi mu bilo da imamo kuću, ali nemamo. Imamo stan. I nijesmo ni prvi ni posljednji koji će imati psa u kući. 

Dakle, Vili. Još nema dva mjeseca, labrador, sladak da slađi ne može biti. Toliko sladak da jedva čekaš da ti se završi radni dan da ideš kući da ga vidiš, i sve uz činjenicu da obožavaš svoj posao i nema ni pomisli o tome da želiš da ekisviraš ili tako nešto...

Kad mi je muž pokazao sliku na i-padu, rekla sam: pravi je Duško. Dok je precrtavala datume na kalendaru, konstatujući kako vrijeme baš sporo ide i kako nikad neće doći dan kad će kuca doći kući, ćerka me upita: mama, kako ti se sviđa ime Čedo? Čedo, rekoh. Sviđa mi se! Baš! I kada su tog ponedjeljka ujutro stigli u Podgoricu, trčkarao je po vlažnom asfaltu, skakućući desno-lijevo kao kučići iz crtaća koji bi baš voljeli da skoče do tog nestašnog žutog leptira koji im se muva oko glavice, sin reče: mama, kakav ti je Vili? Čovjek došao pravo sa Crkvine sa stavom.Vili i tačka. Pa nije zaludu išao da ga dočeka na granicu sa Srbijom, prethodne noći poslije ponoći.

Muž nije imao zahtjeva, sem jednog: kaže -dogovorite se i ne zbunjujte ga. I bi Vili. Čudo je stav.

I moji najbliži su u nevjerici. Znaju da nije tako davno bilo kad sam se plašila pasa. I jesam. Baš. I prisjećam se kad se to promijenilo: kad sam rodila Novaka, moje starije dijete. Valjda taj majčinski instikt ima prošireno dejstvo. Kad vidiš kako dijete tako otvoreno i slobodno ide ka životinjama, tvoje, kao roditelja, je da nešto od njega naučiš i otvoriš se ili da ga zaštitiš, ako je takva situacija. E, pa, naučila sam da se ne plašim. Od svoje djece. Posebno od Dine. Ona zaista ima čudesan odnos prema svim bićima. I do dan danas nijesam skroz osvijestila koliko je to blago, a prođe desetak godina... Ali zato danas... 

Vili me je opčinio. Uhvatila sam nas kako šapućemo po kući da ga ne probudimo. Pa, beba je, zaboga. I beba čovjeka i beba psa je beba. I mora da dobija pažnju u ljubav i način... da poraste u dobro biće. Zar ne? Biće to jedno srećno biće. A mi ćemo biti jedna još srećnija porodica. Ma, najsrećnija. Bogatija za jednog malenog člana. (SREĆKO-to bi mu bilo idealno ime!)

Jurim sad da vidim šta je radio dok sam vam pisala. Sigurno mi se uželio. Mene najviše voli od svih, ma kad vam kažem! ;)


*Tekst je objavljem u oktobarskom broju magazina Montenegro ShoppingLista

OD OVAKVOG DANAS

Od ružnih misli
Od pripravnih pogleda
Od iskrivljenih osmijeha
Od sjajnih laži
Od ustajalog ega.

Od izračunatog davanja
Od nemarnog sada
Od bezdušnog neznanja
Od zdušnog ničega
Od nesvijetlog sjutra
Od izvjesnog nečega.

Od nikakvog meni
Od usputnih rječi
Od vrišteće nebrige
Od promašenog smisla
Od ugljenisanih očekivanja
Od družbenice samoće
Od neljubavi.
Umorna sam.

KAKO TREBA

Skoro sam bila na nekoj obuci za menadžere i krenusmo da simuliramo pregovore. Odvojili smo se u dvije grupe. Svaka grupa trebalo je da se pripremi za pregovore po unaprijed definisanim kriterijumima. Zapanjio me je sam početak. Svi u mojoj grupi, sa varijacijama u pristupu, startovali su s prijedlogom da nam početna strategija bude "Zavaraj protivnika da ne otkrije tvoj cilj". Ne mogu reći da sam bila začuđena, jer sam svjesna da stvari u velikoj mjeri tako funkcionišu. Moja strategija je bila "Reci istinu i nađimo najbolje rješenje za sve". Nisam dobila podršku i grupa je krenula drugačijim putem... I neću sad da gnjavim s tim... Ali hoću sa ovim: Zašto se krijemo? Zašto se plašimo? Zašto nam je problem da kažemo ono što mislimo? Zašto je istina tako teška?

Istina je divna. I oslobađajuća. I čista. I laka.

Pokazati ranjivost najveća je snaga. Reći istinu najveća je sreća. I ne dolaziš u situaciju "uh, kako sad iz ovoga da se izvučem", jer nemaš iz čega. Ne moraš da razmišljaš što si kome rekla i što se sad u to uklapa. I ne možeš da "lupiš odgovor, pa kako bude". Nema toga. Ne možeš da pogriješiš, jer nijesi lagala.

Kažeš istinu i ostaneš živa. I osjećaš se odlično. I ne grize te savjest. I super spavaš. I baš si zadovoljna jer stvaraš neku novu vrijednost. Radiš KAKO TREBA.

Da, ima onih najtežih situacija u životu kada smo u dilemi, kada se plašimo da istina može biti kobna za zdravlje naših najbližih... Eh, što da vam kažem... To morate sami procijeniti i presjeći... I ima situacija kad cijenimo da treba ćutati... ne lagati, već samo ćutati... Ima. Ali i to morate sami znati procijeniti.

U svakom slučaju, iz ličnog iskustva vam mogu prenijeti da je istina sjajna stvar. I ne kazem ja da ste vi neistinoljubive, ne, ne, ali morate priznati da jako često idemo linijom manjeg otpora i kažemo ono što nam je lakše ili ono što nam se uklapa u tom trenutku, pa, više ili manje, zaobiđemo istinu. Prepoznajete li se sad? Ma nemojte? Ajmo još jednom, ali iskreno... ;) Ne biste vjerovali koliko se ljudi oko vas mijenjaju kada vi počnete da se mijenjate. Koliko ljudi s naklonošću prihvataju iskrenost i takvima postaju u odnosu sa vama. Otvore se neki sasvim novi vidici i u početku ne možete da vjerujete kako je to tako jednostavno, lako i lijepo i upitate se zašto ranije nijeste počeli... Ali ima jedna dobra stvar: uvijek ste na vrijeme za dobre stvari! Ne biste vjerovali kakva je to divna sveukupnoća. Pa još ako koristite univerzalni recept serviranja istine: uz lijep ton i još ljepši osmijeh! E, to je prava gozba!

Ne vjerujte, uvjerite se!

Joj, što ja volim da vam pišem :)

Osjećate li to?

I znate što je najljepše u svemu? Što sam počela da pišem, po savjetu prijateljice, da izbacim iz sebe sve te teme i dileme koje pritiskaju grudi moje balkanske. I nijesam baš nešto vjerovala da to poneko i pročita. Kad ono, pročita! I baš mi je to super.

Eto to je sva moja istina u odnosu sa vama. To je moje KAKO TREBA sad i ovdje.

Vi ste na potezu.



*Tekst je objavljem u septembarskom broju magazina Montenegro ShoppingLista

FESTIVALA ĆE BITI!

Nakon sjajnih rezultata koje smo postigli prilikom organizovanja Prvog međunarodnog festivala lutkarstva, s velikom radošću obavještavamo brojne zainteresovane da će se Drugi međunarodni festival lutkarstva Podgorica-Crna Gora 2013. ODRŽATI i to u periodu 5-9. septembar u KIC-u Budo Tomović. 

Zahvaljujemo Glavnom gradu na ustupanju KIC-a i ove i prošle godine!

Ponosni smo na činjenicu da je prošle godine naš Festival posjetilo oko 7 hiljada najmlađih i njihovih roditelja, od čega oko polovine iz Podgorice, a ostatak iz Tuzi, Cetinja, Tivta, Bijelog Polja, Rožaja, Herceg Novog, Kolašina i Petrovca, gdje smo, takođe, u okviru Festivala, organizovali da bude izvedena po jedna predstava.

I ove godine će dnevno igrati dvije predstave u Podgorici, a plan za ostale gradove još uvijek nije konačan i zavisi od interesovanja gradskih institucija kulture da učestvuju u podršći organizacije. Ono što je izvjesno je da ćemo imati jednu predstavu u Tivtu, u Portu Montenegro, kao i u Nikšiću, u kome prošle godine nije igrana predstava jer se renovirala sala, a dogovaramo i gostovanje u Mojkovcu, Kolašinu i Tuzima.

Ulaz na sve predstave, i ove godine, biće BESPLATAN.

Do sada imamo potvrdu četiri pozorišne trupe i to:

-          Novosnovanog Lutkarskog pozorišta Šćućkin iz Nikšića, sa predstavom Crvenkapa

-          Mini teatra iz Ljubljane-Slovenija, sa predstavom Snjeguljica

-          Dečjeg pozorišta iz Kragujevca-Srbija sa predstavom Labudovo jezero I

-          Teatra za deca mladinci iz Skoplja-Makedonija sa predstavom Makedonska prikazna

Uskoro ćemo dobiti i potvrde o potencijalnom učešću trupa iz Turske, Čilea i Mađarske, a moguće je da će se lista  još širiti.

Veoma nam je važno da predstave koje će biti odigrane imaju određeni nivo, a moj prijatelj, kolega, suosnivač i direktor Festivala Davor Dragojević je autoritet koji nakon decenija provedenih što kao glumac, što kao režiser lutkarstva, zaista ima znanja da procijeni i izvrši odabir, što je i ovog puta učinio.

 

Od izuzetnog značaja nam je podrška Fondacije Petrović-Njegoš i Počasnog ambasadora Festivala-princa Nikole lično, koja je, kao i prošle godine, glavni pokrovitelj Festivala. 

Na žalost, nadležne institucije u državi i gradovima nijesu nam pružile finansijsku podršku ili bar ne još uvijek, tako da finansijska konstrukcija i dalje nije zatvorena, ali to nas neće spriječiti da napravimo sjajan Festival! 

Sazreće, valjda, vrijeme, ljudi i pristup projektima, pa će biti drugačije i na tom nivou… a do tada, idemo ličnim primjerom naprijed! 

Sasvim sam sigurna da će i ove godine oni koji osjećaju, žele i razumiju zašto je ovakav događaj važan za cijelu našu divnu zemlju, naći načina da se uključe i doprinesu onoliko i onako kako mogu. Iako je jasno da su vremena teška, jasno je i da se za kulturu i djecu najviše uskraćuje. A mene brine što to one koje bi trebalo da brine, uopšte ne brine. Lično vjerujem u onu ko hoće-nađe način, ko neće-nađe izgovor. I prošle godine je jaka volja, želja, posvećenost, ogroman rad i jos veća ljubav odradila svoje, pa će i ove. Iskoristiću priliku da pozovem i ovim putem sve kojima je važno da našim malim ljudima damo osnovu da postanu Pravi i Veliki da nam se jave, Davoru, meni, svejedno je. Uvijek smo dostupni i na socijalnim mrežama i na mejlu i telefonom. Kontakt informacije su na www.lutkarstvo.me

*Najveći dio ovog teksta objavljen je u Pobjedi, dodatak Kultura, 13. jula 2013.

BUDUĆNOST, SREĆA I OSTALO

Šta nam nosi ovaj dan? Šta nam nosi sjutra? Šta nam nosi život?

Eh, kako bi voljeli da znamo što nas čeka. Pa malo gledamo u zvijezde, pa malo u talog od kafe, pa malo u neke metale. Onda malo u karte i pravac kod ovih ili onih svevidećih... Samo da bi saznali vječitu tajnu. Šta me čeka u budućnosti?

Ono što duboko u sebi znamo, ali ga, možda, još uvijek nijesmo jasno spoznali, je da će sa nama biti baš onako kako sami priredimo. Onako kako se ponašamo prema drugima, ponašaće se prema nama. Onako kako mi zabavimo roditelje, baš tako će naša djeca zabaviti nas. Onoliko dobrote, nježnosti, pažnje, empatije, ljubavi koliko poklonimo drugima, a, posebno onima od kojih ne zavisimo, e toliko će i život pokloniti nama. 

Mnogo možemo zaključiti o čovjeku iz njegovih postupaka prema nemoćnim i slabijim u kojoj god formi.

   

Da. Nije sve bijelo i crno. 

Da. Račun nije uvijek do kraja uravnotežen. 

Da. Često se pitamo "zašto meni"... Možda vraćamo karmički dug nekog đeda kojeg nikad nijesmo ni upoznali. Možda. To nikad nećemo saznati. Ili možda hoćemo... kad za to dođe vrijeme. Onda će se kockice složiti i sve će nam biti jasno. A do tada...

E, do tada, ono što treba da znamo je da što prije treba da izađemo iz začaranog kruga "Zašto meni", uđemo u sebe i konstatujemo što je to što nam se desilo i da se zapitamo da li SADA možemo nešto da učinimo. Procijenimo da li možemo nešto da popravimo i krenemo da popravljamo. Kako valja. Da popravljajući ne činimo loše drugima.

Jer, što je bilo bilo je. Što bi bilo, kad bi bilo, da je bilo, da samo nijesmo... 

To su pitanja koja vode samouništavanju. Ne služe ničemu do samomučenju. 

Ono što ne možemo da promijenimo, moramo da prihvatimo. Bolje do toga doći prije, nego kasnije, jer je neminovnmo. A kad istinski prihvatimo, onda prestanemo da optužujemo sebe i odlučimo da idemo dalje i tražimo nove motivacije, ljepote, dobrote, interesovanja... 

Narodne mudrosti nijesu bez neke opstale. To je znanje kumulirano i oplemenjivano stotinama, pa i hiljadama godina. "Kako siješ-tako ćeš i žnjeti", kaže jedna. "Strpljen-spašen", poručuje druga. I možemo tako do onog sjutra s početka. 

Što li nosi? Hoću li biti srećna? Naravno da hoćeš, ako tako želiš. Ako tako misliš. Ako tako govoriš. Ako tako radiš.

Samo okreni stvari. Sreća neće sama doći kao pratnja uspjeha, dipome, zarade, majčinstva. 

Ne. Sve to (i još mnogo više) je POSLJEDICA sreće. Sreća je uzrok. Sreća je ono što radimo svaki dan, dok gradimo uspjeh, dok pripremamo ispite, dok predano radimo, dok još uvijek samo želimo da u sebi nosimo još jedan život... Sreća je kad se smijemo iz srca, glasno, najglasnije... Sreća je danas.

Eto to je to. Upravo sad stvaramo svoju budućnost. Radeći svakodnevne male stvari. Ono što ne znamo je da su te male stvari mnogo velike na računu sreće. Ako se vodimo ljubavlju, dobrotom, empatijom dok je stvaramo, radeći koliko god male ili velike stvari - srećni smo! 

I ne razmišljajmo o budućnosti. Razmišljajmo o Danas. Kao što se prošlost ne može promijeniti, tako se ni Danas neće ponoviti. Ali, za razliku od prošlosti, Danas stvaramo upravo sada i može da bude baš onako kako želimo. Zato danas ispunimo svaki trenutak srećom.

Da, baš danas, sad, dok ovo čitaš. 

Pomisli-što te najviše čini srećnom u ovom trenutku? Uradi to. 

Pa još ako ćeš time usrećiti još nekoga oko sebe... e to se računa duplo u Računu Sreće!

Mene baš čini srećnom što sam vam ispisala neke svoje misli na ovako važne teme. Naravno, sakupila sam ih sa raznih strana, iz brojnih pročitanih stranica, a ponajviše iz mnoštva nakupljenih ličnih DANAS postupaka.

"Ko nema sreće u sebi, neće je naći u svijetu".

Tekst je objavljen 2013. u julskom broju magazina Montenegro Shoppinglista.

PROLJEĆE U PARIZU

Postoje žene koje kad vole pomjeraju planine.
Ruše zidove.
Grade mostove.
Prave duge.
Plešu dok hodaju, a poezijom se sporazumijevaju.
U očima su im zvijezde.
U njihovom srcu jednostavno nema mjesta nizašta drugo.
Sem za ljubav.

Postoje žene koje kad su voljene pomjeraju planinske vijence.
Ruše cijele gradske četvrti.
Grade po nekoliko mostova istovremeno, na sprat.
Praveći duge, dodaju i nove boje.
Ples i poezija im služe za nijemi razgovor.
U očima im je svemir.
U njihovom srcu jednostavno nema mjesta nizašta drugo.
Sem za ljubav.

Postoje i one koje nijesu voljene.
I ne postoje radnje koje se rade udvoje koje ih zanimaju.
Ne postoji tema od koje će im srce zaigrati.
Ne postoji prizor od kojeg će im oko zasijati.
U očima im je daljina.
U njihovom srcu jednostavno nema mjesta nizašta drugo.
Sem za ljubav.

Postoje i muškarci koji to nikada neće shvatiti.
Jedan.
Mnogi.
Svi.
Možda ih oni i vole.
Na neki svoj način.
(Kažu.)
A i Pariz bi mogao biti tako divan u proljeće.

POVRATAK U ŠARENO DJETINJSTVO

Subota jutro, maj 2013, Podgorica, Preko Morače. Park okružen oslikanim kamenim zaštitnicama koje ga čuvaju od jurnjave bulevara i ulica. Njihove murale novijih datuma je radila grupa koja se potpisuje kao K13. Park mog djetinjstva. Ako ima onih kojima će ime ulice da znači, radi se o ulici Svetozara Markovića. Nego, mi-Podgoričani više volimo da dajemo smjerice tipa: kod česme (u centru), preko puta Simpovke (đe je sad restoran Carine), kod stare apoteke (tu je sad Mantra) kod sata (na Bulevaru, kod Alpa-a kako sam se tek iznenadila kada mi je drugar kome sam zakazala susret kod sata rekao da tog sata nema već godinama... hahahaha) i sl. E, pa, ovaj park je kod Leonarda :)

Spremam se za akciju: trenerka, patike, vlazne maramice... pitam djecu da li žele da mi se pridruže i objašnjavam im o čemu se radi. Oboje prihvataju. Dina ima osam, a Novak deset godina. Ja-Majka se ponosim njihovim izborom.

Udruženje Roditelji pokrenulo je akciju Vratimo djeci igrtališta u okviru koje pozivaju građane da se uključe u obnavljanje parkova, u farbanje i dekorisanje mobilijara koji će preduzeće Zelenilo da popravi i obnovi. Neki novi klinci opet će da se ljuljaju do beskraja, da lete visoko, visoko, sve do neba, dok ljuljaška škripi i škripi i škripi, podsjećajući da nekad valja i stati...  A odavno nisu, bar ne u mom parku, jer su Neki Novi Tinejdžeri Donedavno Klinci odlučili da je baš cool natapati se litrima alkohola u parku i lomiti i uništavati mobilijar, zaboravljajući sate, dane i godine sreće koje im je isti taj park, ne tako davno, pružao...

E pa ja grickam četrdesete i nijesam zaboravila naš park.
Ni divno druženje, moje i mojih sestara Sneške i Tanje, sa Milenom i Anom, Sanjom, Sandom i Ninom, Majom, Nelom i Anom, Sonjom, Oljom, Sanjom i Lukom, Natašom i Peđom, Rankom i Majom, Sandrom i Nebojšom, Tanjom, Gocom i Vladom, Lidijom i Oljom, Bebom i Bobom, pa onda Miškom, Majom, Rankom i Mirom, Batom i Željkom, Botom i Vladanom. I sve mogu da vam nacrtam u kojoj zgradi je ko živio, na kojem spratu, koja vrata.
Ni teta Trajku iz podruma koju smo na dnevnoj bazi gnjavili da nam da čašu vode, koja je imala tri (ili možda četiri?) preslatka riđa sina, od kojih smo jednog zvali Džo jer je imao krive noge na O-kao kauboj.
Ni murvu čije plodove smo krijući jeli. Ni veliki žbun u kome smo se igrali kuće.
Ni oooogromu klizaljku, koju danas zovu toboganom, koja je progutala dugmiće sa mojih košulja i pantalona kad sam se klizala potrbuške, jer je bila sastavljena od nekoliko metalnih pruga debljine dva-tri prstića sa prostorom između pruga taman tolikim da se dugme savršeno uklopi i, dok letimo ka dolje, otpadne. Ih, koliko je dugmića bilo ispod klizaljke. Takva klizaljka još postoiji u susjednom parku koji je isto bio Naš, samo ne ovoliko Naš kao ovaj o kojem pišem. Ta dva parka dijeli samo zgrada u kojoj su živjele  Sonja, Filip, Sanda i Nina, Maja, Nela i Ana, Spasoje i Nebojša, Nataša i Peđa i naravno, teta Trajka.
Ni teta Miru koja nam je kod Ane na rođendanu kuvala kafu.
Ni teta Maru i čika Dragana sa najširim osmijesima na svijetu, koji su me slikali prerušenu u ciganku, raspjevanu i razigranu.
Ni Lidijinu i Oljinu mamu koja je mene i moje sestre zvala patkice.
Ni teta Jelenu koja me je štipala užasno jako, i zbog koje sam, nerijetko, plakala...a ona to iz milošte, jer sam ja taman za štipanje...
Ni naše programe u okviru kojih smo spremali tačke u kojima smo svi učestvovali: pjevali, plesali, recitovali, glumili, a katkad i naplaćivali karte, pa kupovali sladoled u Budimci. A tek kad smo vezle goblene u hladu...
Ni majku koja je molila starije da njene tri ćerke puste da se malo ljuljaju.

klizaljka iz susjednog parka koja je reckala dugmiće :)

Nisam zaboravila i ne želim da zaboravim. Želim da se sjećam. Želim da živim te slike dok sam živa. (izuzimajuci bolno teta Jelenino štipanje, od koje sam dugo potom zazirala)

One su osnova moje današnje sreće.

Zato sam presrećna što sam imala priliku da učestvujem u vraćanju novog života i starih uspomena mom parku djenjstva. Sjajno sam se zabavila farbajući i crtajući cvjetiće, srca, bubamare, tačkice, djeteline s četiri lista i predlažući da crnu iskoristimo tako što ćemo u kombinaciji sa bijelom osnovom napraviti zebrine pruge, a srednjoškolci uradili triput bolje od skromne početne ideje!

novi izgled parka

I srećna sam što su i moja djeca učestvovala u obnavljanju mobilijara koji će i oni koristiti.

I srećna sam što se ipak vraćamo starim vrijednostima i ne gledamo samo koliko ćemo da zaradimo, već ulažemo i u nešto od čega nećemo imati materijalnu korist, a naša djeca mogu imati srećnije djetinjstvo.

I srećna sam ono baš.
Presrećna.

*Tekst je objavljen 2013. u junskom broju magazina Montenegro ShoppingLista