Ima u životu onih ključnih, prelomnih situacija koje nam mijenjaju život. U stvari, ne mijenjaju život.
Mijenjaju nas.
Neko ih ima više, neko manje, nema pravila. Ja sam ih imala nekoliko. Rekla bih da i sad prolazim kroz jednu, ali, valjda, to ne mogu sa sigurnoću znati dok ne prođe malo vremena.To su one situacije kada se prave selekcije. U stvari, grubo je to, nisu to selekcije, to su, prosto, prepoznavanja, razvrstavanja, razbistravanja... Misli i ljudi.
Teško je znati kako pristupiti, čovjeku u Situaciji, a ne zaći u delikatnost situacije i situenta (opa, eto smislih izraz :) situent?! otkud ovo izvukoh?).
Jeste, teško je. Neko podigne zid, neko ne može bez pažnje, neko uroni u paniku, neko se krije iza radoholičarstva, neko se nada da će iskusiti ili bar okrznuti brigu bližnjeg, a neko pravi jedinstven miks pobrojanog i nepobrojanog...
Meni se skoro desilo da sam na ivici da se totalnom stancu, koga sam u jednoj tački slabosti prepoznala kao bliskog, isplačem na ramenu moleći za zagrljaj. Pitam se, da li bi pomoglo? Da li ću sljedeći put uspjeti da se uzdržim?
Nemamo mi očekivanja od onih koji nas ne poznaju i koji bi mogli da zađu u zabranjenu zonu. U stvari, za takve nema zabranjenih zona, jer je odnos površan i putokazi ne vode dalje od čašice ćaskalice. Očekivanja imamo od onih koji nas poznaju, koji su nam bliski. I onda se desi da omaše. Desi se. Ili se dešava. Ili je to konstanta. Oni jednostavni nisu Tu. Ne Vide. Ne Osjećaju, Ne Žele ništa od toga. NISU Tu.
Ima to svoju dobru stranu. Nauči čovjek da se oslanja na sebe. Samo i isključivo na sebe. Al tužno je. Nije ljudski. Može li čovjek da živi u ledari? Izgleda da može. Sve čovjek može. Može i na pitanje: "Kako si?" da odgovori sa: "Sam", dok se bjelina njegovog sve hladnijeg daha daha sjedinjava sa životnom sredinom od -12, -21 ili - 2012. Isto je.
Proći će i ovaj decembar.
Mijenjaju nas.
Neko ih ima više, neko manje, nema pravila. Ja sam ih imala nekoliko. Rekla bih da i sad prolazim kroz jednu, ali, valjda, to ne mogu sa sigurnoću znati dok ne prođe malo vremena.To su one situacije kada se prave selekcije. U stvari, grubo je to, nisu to selekcije, to su, prosto, prepoznavanja, razvrstavanja, razbistravanja... Misli i ljudi.
Teško je znati kako pristupiti, čovjeku u Situaciji, a ne zaći u delikatnost situacije i situenta (opa, eto smislih izraz :) situent?! otkud ovo izvukoh?).
Jeste, teško je. Neko podigne zid, neko ne može bez pažnje, neko uroni u paniku, neko se krije iza radoholičarstva, neko se nada da će iskusiti ili bar okrznuti brigu bližnjeg, a neko pravi jedinstven miks pobrojanog i nepobrojanog...
Meni se skoro desilo da sam na ivici da se totalnom stancu, koga sam u jednoj tački slabosti prepoznala kao bliskog, isplačem na ramenu moleći za zagrljaj. Pitam se, da li bi pomoglo? Da li ću sljedeći put uspjeti da se uzdržim?
Nemamo mi očekivanja od onih koji nas ne poznaju i koji bi mogli da zađu u zabranjenu zonu. U stvari, za takve nema zabranjenih zona, jer je odnos površan i putokazi ne vode dalje od čašice ćaskalice. Očekivanja imamo od onih koji nas poznaju, koji su nam bliski. I onda se desi da omaše. Desi se. Ili se dešava. Ili je to konstanta. Oni jednostavni nisu Tu. Ne Vide. Ne Osjećaju, Ne Žele ništa od toga. NISU Tu.
Ima to svoju dobru stranu. Nauči čovjek da se oslanja na sebe. Samo i isključivo na sebe. Al tužno je. Nije ljudski. Može li čovjek da živi u ledari? Izgleda da može. Sve čovjek može. Može i na pitanje: "Kako si?" da odgovori sa: "Sam", dok se bjelina njegovog sve hladnijeg daha daha sjedinjava sa životnom sredinom od -12, -21 ili - 2012. Isto je.
