LilaVila

LilaVila

четвртак, 30. јун 2011.

Bolji idemo Dalje

Volim da otkrivam nove svjetove. Najdrazi su mi oni u meni.
Kako je lijepo kada pomjerim jos jednu granicu. I nije vazno da li je to super slasna krem corba od tikvica koju sam napravila prvi put u zivotu ili je to neko sasvim smireno prihvatanje situacije koja bi me, ne tako davno, sasvim izbacila iz mog mira. Vazno je da idem dalje. Da rastem. Da sam bolja.
Sebi i u sebi. 
I onda to krene dalje.
 

A granice?
Koliko smo svjesni da ih sami sebi postavljamo? 
Naucila sam da treba da prodje neko vrijeme: da se stekne odredjeno iskustvo da dozvolimo sebi da uvidimo koliko sami sebe opstruiramo, koliko ne dozvoljavamo svojoj prirodi da se iskaze. Svi ti raznorazni uticaji kojima smo napadani sa svih strana su kao viseslojni omotac koga se, u odredjenoj tacki bitisanja, pocinjemo oslobadjati sloj po sloj, istovremeno uceci, rastuci i vracajuci se sebi. Sirom zatvorene oci uvijek znaju pravi odgovor. A kada do te tacke dodjemo, onda Znamo i da ne treba da krivimo sebe zato sto smo kasno shvatili da nas spoljasnji uticaji krivo vode. Ne postoji nesto sto je kasno i rano. Sve nam se dogadja bas kad treba, bas kao sto nam se dogadja sve ono sto treba. Samo treba da naucimo to da prihvatimo kao takvo i da krenemo dalje. Ne osvrcuci se. Bolji idemo Dalje.

недеља, 26. јун 2011.

IMA NEŠTO IME, IMA

Često sam razmišljala o imenima. Kolko su povezana sa svojim vlasnicima? Osjećamo li odgovornost prema svom imenu ili nas ono obilježava? Da li je ime sudbina? Da li je Sudbina ime? Uspijevala sam da nađem sličnosti između nekih ljudi koji nose isto ime.

Moje biće nosi ime divnog cvijeta. Simbolika ovog cvijeta je duboka i svoja. Slučajno ili ne, mnogo ga volim. Obožavam kad uđem u kuću i uronim u njegov ljepljivi zagrljaj. Kada zatvorim oči i slušam svoje ime, osjećam ga kao neki mirisni povjetarac u vreloj ljetnjoj noci. 

Volim svoje ime. U njemu vidim sve ono lijepo što vidim u sebi. Hvala bratu Jovu koji je sa svojih godinu ipo tako čisto i jasno prorekao da će tetka da rodi Ljiljanu.
A prezime? Čujem snažnu bušilicu, nepokolebljivu i odlucnu da ide do kraja no matter what, jer je na pravom putu! Niko je ne može zaustaviti! Ha! Ipak, buka se umiruje i uranja svoju suprotnost, težeći harmoniji. Opet vidim sebe. Hvala i za ovakvo nasljeđe. Radim najbolje da ga opravdam.

Onda je došlo drugo prezime. Osjecam ga kao neki dječji smijeh koji se sam sa sobom igra. To je nova faza mog života koja ide s godinama. Nova znanja. Nove vrijednosti. Nove spoznaje. Nova zadovoljstva. Nova uživanja. U sebi. Njega ostavljam u nasljeđe.
Ima nesto, imE, ima...

субота, 25. јун 2011.

JA SAM POCELA. IDEMO SKUPA?

Citam neko blisko stivo i pronadjem misao Duska Radovica:
Da li bi ljudi mogli biti bolji? Mogli bi ali niko neće prvi da počne. Svi imaju loša iskustva.
Hvala Dusko. A mi? Sto nas sprecava da i mi malo zasijamo? Sto nas sprjecava da osvijetlimo put? Svoj? Tudji? Pa svi smo mi jedno na ovoj mrvi u svemiru. Zasto je tako tesko otvoriti se i reci DA, JA VJERUJEM! Meni nije. Ja vjerujem. Ja zaista mislim da sve sto mi se dogadjalo, sto mi se dogadja i sto ce mi se dogoditi ima svoju veliku ulogu uciteljice zivota. To Neko osvjetljava moj put, bas kao sto ja svojim djelovanjem, svjesnim ili nesvjesnim, osvjetljavam put nekih drugih kolega bica. Sve su to znaci na putu. Pa sta ako nas je neko i povrijedio. Mozda je svjesno, mozda i nije. Ko to zna i zasto bismo uopste trovali svoje danas sa necim sto je bilo i proslo. Da, proslo. Kada naucimo lekciju, zakoracimo u novi dan i idemo dalje. Tike tike tacke, nema vise vracke. Znam, sad kazete eh, kad bi to tako moglo. Moze. Ako ste odlucni da svoje danas ucinite onakvim kakvim ste odabrali. Divnim. Ako ste odabrali nesto drugo, dobro. Uciteljica jos nije dosla do te lekcije, ali lajt sou se aktivirao.
Naucila sam da ako vucem teret negative, stetim najvise sebi. I obecala sam sebi da je to ono juce. Danas je novi dan. Divan. I opet:  Tike tike tacke, nema vise vracke.
Mozda nisam prva, ali sam pocela da budem bolja. Znam da smo zajedno u tome. Idemo skupa?


четвртак, 23. јун 2011.

OS SUTJESKA - SKOLA ZA PRIMJER!

Tesko mi je kad slusam veliki dio ljudi koji me okruzuje kako negativno i ruzno govore o skolama koje pohadja njihov podmladak. Mnogo je zamjerki, ovakvih ili onakvih. Pocevsi od slabe higijene do nastavnika koji nijesu spremni da adekvatno odgovore na svoj uzasno vazan poziv. I necu ulaziti u problematiku zasto je to tako i da li aktuelni trenutak omogucava da to bude drugacije. Ipak je to neka dalja prica.
Moja prica je sasvim bliska, lijepa i glasnik je nekog novog doba.
U OS Sutjeska iz Podgorice, orgaznizovali su radionicu za roditelje djece koja ove godine krecu u prvi razred. Moj suprug i ja bili smo na radionici. Ispred skole, ucestvovali su, psiholoskinja, uciteljica, vaspitcica i logopedica. Pomocnica direktora nas je pozdravila, a i nekoliko uciteljica su bile tu da podrze koleginice. Divan kolegijalan duh. Imali smo priliku da cujemo mnogo korisnih i edukativnih informacija, te da razmijenimo misljenja i iskustva. I nije vazno sto je moglo biti i vise interakcije, ipak se treba privici na jedan novi vid razmjene izmedju roditelja i poslenika skole. Vazno je da se nesto tako lijepo, pozitivno i korisno desilo. I da ce se desavati. I da cemo svi skupa jedni od drugih uciti i rasti, skola uz roditelje i roditelji uz skolu, a sve za dobrobit nase djece.
Zaista sjajan skup! Zaista sjajan osjecaj! Njima je vazno da se moje dijete adekvatno pripremi za skolu! njima je vazno da moje dijete voli skolu! Njima je vazno da mi kao roditelji imamo pozitivan odnos prema skoli! Njima je vazno da ti maleni ljudi postanu Veliki! Znam da su me ponijela osjecanja, ali i meni je vazno sto vidim da se nasa skola razvija, raste i uklapa u potrebe djeteta i roditelja DANASNJICE. Meni je vazno da moje dijete voli skolu!
Ovo je javna pohvala upravi OS Sutjeska i svima koji su ovaj program osmislili i realizovali.
Sada vec imam ocekivanja i to je dobro. Voljela bih da i druge skole krenu ovim putem.