SAMOGOLJAVANJE

Ma nemam pojma boli li. Vjerovatno boli. Ako dozvoliš. Ego čuda radi. U stvari, kad sam uzela stvar u svoje ruke, osjetila sam takvo olakšanje. Imalo je oblik slobode.

Elem, kada za nečim vapiš, kada ti je svaka pora na koži otvoena od bola do vriska, naiđe ponekad i neki lažni spas. Pomisliš, u pravo vrijeme... Pomisliš, bolje sam... Pomisliš... Možda znaš, a možda i ne znaš da je lažan u tom prvom trenu, mada... duboko u sebi uvijek znaš... ako hoćeš da znaš...  Laž, ipak, jeste laž.
E tu je caka.
Nekad ne želimo da vidimo laž. Vidimo ono što nam se sviđa. Što nam godi. Od čega se osjećamo lijepi. Spolja ili iznutra. Na trenutak. A trenutak zna da traje... i traje... i traje...
Trenutak zna i da obmane. Ali zna i da te osvijesti. Kad mu dozvoliš.

Ne znam za vas, al kad ja imam neke dileme, ono baš velike, moj stomak nepogrešivo radi. Uvijek mi da smjernice. Kao da mu je to obaveza. (A niko ga ništa ne pita?!) Još samo da hoću da ga poslušam.

I naučila sam da ga slušam. Češće. Znaci variraju od leptirica koji golicaju najljepšu melodiju srca do nepomičnog nijemog kamenog bloka koji ne mrda sa svojom tonom težine. Nekada izađu i bodlje. Lijepo razore stomak i izađu napolje da me odbrane. Zamislite kad ih nekad nisam primjećivala (ili to, prosto, nisam htjela!), pa one umjesto da me odbrane, povrijede me, ali ono baš, stvore se rane koje krvare... 

Ali, avaj... kako odbraniti sebe od sebe, kada to ne želiš.

Onda sam doskočila sebi. Kažem ajde vala baš. Uradi to. Pokaži ti tom umišljenom stomaku da nije u pravu. Uradi egu ćef. I uradim ga. I naravno da se situacija namjesti da ti se odjednom razbistri. Samim činom te neposlušnosti i inaćenja sa samom sobom. Kakva je to mocna masina. Inat.

Uostaslom. šta je to bol? Nekako u posljednje vrijeme, kao da sam postala imuna na bol. Mislim, nije baš baš tako, ali pitam se da li sam to savladala lekcije iz prihvatanja ili me zivot sve manje izaziva.
Ili sam zavrijedila da me izaziva nagrađujući me. Ma da! To mi se najviše sviđa! Samo lijepo, dobro i radosno je predamnom. A ako i zaluta opet neka šarka-varka, unaprijed je razobličena.

Divan je dan. Svaki. Kad si iskren. Prema sebi. Pa i kad ti se ne svidja to sto vidis u ogledalu. Tada je najdivniji, jer ides dalje. Ka svidjanju. Sebe.

PROLJEĆE

photo by: THE_LAB Studio

Proljeće je najdivnije biće na planeti Zemlji. Da, biće. Proljeće ima svoju dušu, srce i zaseban život. Proljeće je svakoliki pokretač i glavni i odgovorni za naše dobre vibracije u martu, aprilu i maju. Onda krenu da prže gospođe podgoričke vrućine.Još ranije sam sebi zadala zadatak da naučim proljeće napamet (mnogo mi se sviđa ona engleska „by heart“, nekako mi je prikladnija) i da ga čuvam i njegujem 12 mjeseci. U sebi. Da ga isijavam svakog dana. Da mi bude cvjetno i mirisno. Lepršavo i lagano. Kao miris lipe krajem maja u mom Bulevaru Lenjina (Sv. Petra Cetinjskog) čijem se dodiru posebno raduje moj vrat. Mislim da mi ne ide loše. U posljednje vrijeme, čak, vrlo dobro! 

Zadovoljna sam svojim napredovanjem, a koliko vidim, i dragi ljudi koji me okružuju osjećaju lepršavi vajb koji im šaljem. Osjećam se odlično. I opet kažem-sve je u nama. I biće proljeće. I biće ptica. I biće čovjek. I biće nečovjek. Sa raznih strana sam čula jednu pričicu, pa ne znam tačno čija je, možda indijska, možda indijanska… u svakom slučaju svodi se na sljedeće: u nama postoje dva bića-dobro i zlo i pobijediće ono koje budemo bolje njegovali i hranili. A ja bih to nekako proširila i dala mu po demokratiji, pa dozvolila desetinama bića da budu tu, unutra, da plešu i pjevaju, ćute i miruju, dok god su to ona koja u nama bude dobro, lijepo, plemenito i radosno. Dok god ih sve možemo staviti u jedan veeeliki suncohvat koji se samo jednim imenom zove. Pet slova. Prvo je lj. Naravno, upravo to što ste pomislili. Pa da, nije slovo lj slučajno u riječi proljeće. Naprotiv. Tu je sasvim namjenski, ušuškano u sredini, da ga vječno ljubucka. Pa ne počinje ni moje ime slučjno slovom lj. Na čelu, da se zna ko je glavni! Hvala ti, Majko!Razmišljate li o tome kako i koliko dozvoljavamo da drugi utiču na naše raspoloženje, ponašanje, život… Zašto im to dozvoljavamo? Drugi imaju mogućnost da diktiraju naše ponašanje tačno onoliko koliko im mi to dozvolimo. Pa hajde da dozvolimo sebi da na svoje živote sami utičemo. Da sami sebi budemo izvor radosti i zadovoljstva. A kada je tako i oni oko nas će se otvoriti i dozvoliti da im prenesemo svoju radost.Ajde, da napravimo jedan eksperimentić, važi?Pokušajte ovo: smiješite se što češće i što iskrenije. Pravo iz srca. Obratite pažnju na svoj osmijeh. Obratite pažnju koliko ljepote prenesete nekome kome se javite s osmijehom-a on/ona vam, skoro po pravilu uzvrati osmijehom. Zadajte sebi zadatak da prije nego kažete zdravo (ogledalu, psiću ili prijateljici), prvo pozdravite svoj osmijeh. Poželite mu iskrenu dobrodošlicu i učinite sve da se dugo zadrži na vašim usnama. Ne košta ništa. A čini čuda.Moja prijateljica Kaća kaže “nemojte da mi vjerujete, probajte”. Pa eto, i ja vama kažem-probajte, sjajno je!Ih što radi ovo moje proljeće… Neka zadugo cvjetamo.I, da, ne zaboravite na osmijeh...

*Tekst je objavljen  2013. u aprilskom broju magazina Montenegro Shopping Lista