Kako je ovoj profesorki ime u skladu sa prirodom. Mislila sam kao brucoškinja Ekonomskog fakulteta u Podgorici te devedesete, pažljivo posmatrajući sitnu ženu snažnog karaktera koja nam je držala predavanja iz Ekonomike preduzeća. Gvozdenija Bogetić. Baš moćno ime, prolazilo mi je kroz glavu u pauzama upijanja razlike između fiksnih i vrjabilnih troškova. Imala je siguran korak, oštar ton i podignuto čelo, što je činilo da mi djeluje nekako visočijom. Ubrzo je osnovala Poslovnu školu koja je djelovala pri fakultetu i bila na njenom čelu.
Dugo nakon studija nisam je vidjela. Ali sam je dobro upamtila. Jer drugačije sa njom i ne može.
Prije par godina srele smo se na jednom sasvim neobičnom mjestu. Mjestu gdje mi nikad ne bi palo na pamet da mogu sresti baš Nju.
Vježbaonica za zdrav život je koncept koji je osmislila jedna naša divna Kaća u okviru koga nekoliko nas, nekad više, nekad manje, vježba LORA vježbe, a uz njih i mnoge druge vježbe meditacije, spontano usklađivanje, reiki i druge korisne vježbe koje neko od nas predloži. Baš tu, u grupi koja se spontano okuplja i čiji članovi bivaju privučeni jedni drugima ujedinjujući svoje lijepe misli želje i radnje radom na sebi, dvadeset godina kasnije srela sam Gvozdenu Profesorku.
U Vježbaonici, ona je bila jedna mnogo drugačija profesorka. U stvari, u Vježbaonici ona nije bila profesorka, ona je bila Goca. Goca lakog koraka i sjajnog oka. Goca koja uvijek ima spremne tople pletene navlake za stopala da joj je ugodnije da vježba i da ispravno radi. Goca koja je najbolje radila sve vježbe, a kada je pohvalimo, odmah prebaci kako neka od nas ipak bolje radi. Goca, toplog glasa, meke riječi i nasmijanog, i dalje sjajnog oka. Goca, koju život nije čuvao, ali koja je odlučila da sačuva život. Da na nas prenese svoje znanje, svoje iskustvo, svoje želje: da budemo dobre prema sebi. A čini se da do kraja i dalje baš tu lekciju nije sama savladala, ali se ne da.
Dok vježbamo, ja sam slobodna. Kažem što mi je na umu. Zapjevam. Našalim se. Poseban mi je užitak da one koji to baš ne očekuju iznenadim nekom dječje iskrenom izjavom koja mi u trenutku sama izađe iz srca kad me inspirišu. Ispalim ja, Kaća kaže "Ma to je moj Cvjetić", izljubimo se i svi se slatko nasmijemo i nastavimo dalje. Radimo mi tako vježbe i gledam ja našu lakonogu Gocu koja uvijek ima taj polu-osmijeh na licu i kažem joj: "Goco, Vi ste meni preslatki!" A ona, iznenađena, razli usne u malo širi osmijeh, pomalo crveneći i zahvali se svojim dragim načinom.
Mislim da je i ona mene voljela na neki poseban način. Ili bih voljela da je tako. Jer biti poseban nekom tako posebnom, mnogo je veliko. Mnogo. Kao Ona.
Poklonila mi je knjigu "Upravljanje životnom energijom" koju je prevela sa ruskog i koju je izdala dok je bila u AFINI, organizaciji koju je osnovala i vodila prije deceniju ili više, a koja se bavila nečim sličnim kao naša Vježbaonica, ali, koliko razumijem, nešto šire. Sam čin poklanjanja bio je tako spontan, da ne mislim ja da ona meni nešto nameće, eto, ona misli da bi mi bilo korisno da je pročitam, a ona ih ima nekoliko, pa... Mnogo puta nudila sam joj da je prevezem do kuće poslije vježbanja. Ali ona je voljela da šeta. Dva puta, kada je bilo nevrijeme, dozvolila mi je da je odbacim, uporno brinući što skrećem sa mog puta zbog nje. A, meni su ti trenuci bili dragocjeni. Pa i da smo samo ćutale, a nismo, mislila bih isto. Poštovanje koje sam čuvala preko dvadeset i ljubav koju sam iznjedrila posljednjih četiri-pet godina prema mojoj Profesorki Preslatkoj Goci željela sam da joj ukažem nekako još više u tih nekoliko samo naših minuta vožnje od centra do Sportskog, tu do prodavnice, da se ne uvlačim unutra...
Večeras, baš pred koncert hora Obilić u CNP-u, saznala sam da Goca više nije sa nama. Mislila sam na nju cijelo veče i u glavi pisala ovaj oproštajni tekst.
Čuvaću ja našu Gocu. Čuvaće je i dame s Vježbaonice. I sastaćemo se da o njoj pričamo, da joj pošaljemo sve ono što joj nismo rekle, a voljele bi. Jel da Kaća da hoćemo?
Kako je našoj Goci pravo ime u neskladu sa prirodom.
Preslatka Goca.
Dugo nakon studija nisam je vidjela. Ali sam je dobro upamtila. Jer drugačije sa njom i ne može.
Prije par godina srele smo se na jednom sasvim neobičnom mjestu. Mjestu gdje mi nikad ne bi palo na pamet da mogu sresti baš Nju.
Vježbaonica za zdrav život je koncept koji je osmislila jedna naša divna Kaća u okviru koga nekoliko nas, nekad više, nekad manje, vježba LORA vježbe, a uz njih i mnoge druge vježbe meditacije, spontano usklađivanje, reiki i druge korisne vježbe koje neko od nas predloži. Baš tu, u grupi koja se spontano okuplja i čiji članovi bivaju privučeni jedni drugima ujedinjujući svoje lijepe misli želje i radnje radom na sebi, dvadeset godina kasnije srela sam Gvozdenu Profesorku.
U Vježbaonici, ona je bila jedna mnogo drugačija profesorka. U stvari, u Vježbaonici ona nije bila profesorka, ona je bila Goca. Goca lakog koraka i sjajnog oka. Goca koja uvijek ima spremne tople pletene navlake za stopala da joj je ugodnije da vježba i da ispravno radi. Goca koja je najbolje radila sve vježbe, a kada je pohvalimo, odmah prebaci kako neka od nas ipak bolje radi. Goca, toplog glasa, meke riječi i nasmijanog, i dalje sjajnog oka. Goca, koju život nije čuvao, ali koja je odlučila da sačuva život. Da na nas prenese svoje znanje, svoje iskustvo, svoje želje: da budemo dobre prema sebi. A čini se da do kraja i dalje baš tu lekciju nije sama savladala, ali se ne da.
Dok vježbamo, ja sam slobodna. Kažem što mi je na umu. Zapjevam. Našalim se. Poseban mi je užitak da one koji to baš ne očekuju iznenadim nekom dječje iskrenom izjavom koja mi u trenutku sama izađe iz srca kad me inspirišu. Ispalim ja, Kaća kaže "Ma to je moj Cvjetić", izljubimo se i svi se slatko nasmijemo i nastavimo dalje. Radimo mi tako vježbe i gledam ja našu lakonogu Gocu koja uvijek ima taj polu-osmijeh na licu i kažem joj: "Goco, Vi ste meni preslatki!" A ona, iznenađena, razli usne u malo širi osmijeh, pomalo crveneći i zahvali se svojim dragim načinom.
Mislim da je i ona mene voljela na neki poseban način. Ili bih voljela da je tako. Jer biti poseban nekom tako posebnom, mnogo je veliko. Mnogo. Kao Ona.
Poklonila mi je knjigu "Upravljanje životnom energijom" koju je prevela sa ruskog i koju je izdala dok je bila u AFINI, organizaciji koju je osnovala i vodila prije deceniju ili više, a koja se bavila nečim sličnim kao naša Vježbaonica, ali, koliko razumijem, nešto šire. Sam čin poklanjanja bio je tako spontan, da ne mislim ja da ona meni nešto nameće, eto, ona misli da bi mi bilo korisno da je pročitam, a ona ih ima nekoliko, pa... Mnogo puta nudila sam joj da je prevezem do kuće poslije vježbanja. Ali ona je voljela da šeta. Dva puta, kada je bilo nevrijeme, dozvolila mi je da je odbacim, uporno brinući što skrećem sa mog puta zbog nje. A, meni su ti trenuci bili dragocjeni. Pa i da smo samo ćutale, a nismo, mislila bih isto. Poštovanje koje sam čuvala preko dvadeset i ljubav koju sam iznjedrila posljednjih četiri-pet godina prema mojoj Profesorki Preslatkoj Goci željela sam da joj ukažem nekako još više u tih nekoliko samo naših minuta vožnje od centra do Sportskog, tu do prodavnice, da se ne uvlačim unutra...
Večeras, baš pred koncert hora Obilić u CNP-u, saznala sam da Goca više nije sa nama. Mislila sam na nju cijelo veče i u glavi pisala ovaj oproštajni tekst.
Čuvaću ja našu Gocu. Čuvaće je i dame s Vježbaonice. I sastaćemo se da o njoj pričamo, da joj pošaljemo sve ono što joj nismo rekle, a voljele bi. Jel da Kaća da hoćemo?
Kako je našoj Goci pravo ime u neskladu sa prirodom.
Preslatka Goca.
