LilaVila

LilaVila

недеља, 21. децембар 2014.

PRIHVATI I VOLI

Pominje mi skoro prijateljica situaciju u kojoj sam bila predmetom jako ružne igre, skuvane u kuhinji onih koji samo tako umiju (pa dobro, zar nemamo svi takva iskustva... na žalost...) i kreće o tome da divani... Kažem joj da prestane i da uopšte ne želim da se bavim tim osobama i temama, što izaziva poprilično čuđenje kod nje. Rekoh joj da ne treba da se čudi, već samo malo da razmisli kako se osjeća kada govori o stvarima koje joj nijesu ugodne i samo će joj se "kasti".
Nema potrebe baviti se lošim i bolnim pričama. Sami biramo svoje teme, svoje raspoloženje, ljude kojima poklanjamo svoje vrijeme. Zašto bi ih darovali onima koji nam ne misle i ne rade dobro, a, uz to, potpuno su nevažni. Nema potrebe prepričavati i trošiti minute i sate na ružno kada je toliko lijepog o čemu možemo da razgovaramo.
Ne znam da li ste do sada to uvidjeli, ali svaki put kada svoju energiju fokusiramo na loše, neprijatno, ružno, taj osjećaj mnogo duže ostaje u nama i nama samima je loše. Pa onda još i ima produženo djelovanje, jer nam se stalno vraća u misli koje vrtimo, vrtimo, vrtimo... Uh, zavrtje mi se u glavi. A zamislite tek što sebi rade oni koji smišljaju takve bedastoće. Želim im da to prepoznaju i prekinu začarani krug nemilih stvari koje im se dešavaju zbog sopstvenih postupaka koje pažljivo smišljaju, istinski žele i zdušno rade drugima. Želim im da budu srećni. Samo srećni. Sa sobom. Od srca.

Svakakvi smo. 
Veseli. Namrgođeni. Lepršavi. Nezadovoljni. Ektroverti. Povučeni. Nezainteresovani. Raspjevani. Pozitivni. Ljubazni. Isfolirani. Loši. Zadovoljni. Brbljivi. Mudri. DRUGAČIJI SMO.

I takvi kakvi smo jako malo smo u stanju da razumijemo zašto je to tako. Još nam teže ide da razumijemo zašto je neko drugi baš takav kakav jeste. U stvari, uglavnom se i ne pitamo što je to što ljude navodi na određeni način ponašanja, a kada nam odnekud i naleti ta misao, pa se zapitamo zašto neko postupa na način koji nam nije blizak, naiđemo na gustu neprobojnu tamnosivu maglu. Ili, baš često, zaključimo nešto u skladu sa sopstvenim uvidom u ono što ta osoba jeste, što je, naravno, malo je reći, nepotpuna slika. Nikada ne možemo da razumijemo drugog do kraja. I to je tako. Zar ne iznenadimo nekada i sami sebe nekom ličnom reakcijom ili postupkom, pa se zapitamo, otkud, sad, pa, to?! Ali rijetko to istinski spoznajemo i svoje ponašanje u skladu s tim mijenjamo... Uobičajemo ponašanje je da bez ikakvih stega jurišamo da osudimo sve i svakoga, što i koga ne razumijemo. Dragi nam ego stavio zabranu i na pomisao, a kamo li ozbiljniju analizu, a da možda ne bi trebalo da pustimo druge da budu to što jesu, bez osude, bez loših misli, namjera, riječi, djela?


Na kraju (ili na početku), zašto bi i morali da razumijemo? Zašto jednostavno ne bismo prihvatili ljude onakve kakvi jesu. Ako nam ne odgovaraju, ne moramo da se družimo sa njima (ili, recimo, ako već ne možemo da ih ne primjećujemo, možemo da ih maknemo iz FB, TW, IG... prijatelja, a ako nam je to problem, samo kliknemo na Unfollow). Ako smo, pak, prinuđeni, da budemo sa njima u komunikaciji, onda možemo komunikaciju da svedemo na neophodan nivo. Pa, jel tako? Što bi se trovali lošim mislima i riječima samo zato što onaj drugi nije kao mi?




Sve nam nešto/neko smeta. A nikako da shvatimo da problem nije u tome nečemu ili nekome. Nikako da shvatimo da to uopšte i nije problem. Sem u našoj glavi. Eto ga. Ako ne možemo da promijenimo glavu, a ono možemo ono što je u njoj ;) (Poza)bavimo se sobom i pustimo druge da budu ono što jesu. Tako lako, a tako izvodljivo. A onda uživajmo. U sebi. I drugima.


*Tekst je objavljen u decembarsko/januarskom broju magazina Shopping Lista 2014.

петак, 19. децембар 2014.

ZATVORI SE

Legla sam sinoć puna crnih misli. Imala ružne snove. Probudila se u panici. Razradila crne misli. Ustala i počela da mislim o jutarnjim aktivnostima, doručku, djeci, školi, planu za danas.
Prosetah psa i u susret nam dodjose dva polunasmijana covjeka. Naiđosmo i na ćerkinog drugara iz razreda, Danila, koji se upravo vraćao sa takmičenja četvrtaka iz matematike. Uradio je četiri zadatka, ali ne i peti (u "kome se radilo nešto sa salvetama"). Kako divno, blago dijete sa velikom jabukom punom sitnih ugriza u ruci. Obično ga srijećem kod studenskog doma, kako u polu trku žuri u školu i nekad me pita koliko je sati. Čini mi se da sam mu zanimljiva pa voli da popriča sa mnom. A baš volim.
Rekoh, ipak će bolje krenuti dan, nije sve tako crno. Pa se sjetih da jeste.
Jeste, ovo je jedan od onih dana kad sve boli. Slučajno ili ne, dan mog grada. I on mi je danas kriv. I sva lakoća bivstvovanja njegovih stanovnika. I svih drugih. I trećih. (Nikako magarećih, oni su izuzeti.) Sva lakoća neuranjanja. Pristajanja na manipulacije. Neiskrenost. Okolnosti. Laži. Nereagovanja. Nevrištanja. Neumiranja. Umiranja umiranja. Od stida.
Bolje da se ne gledam sa prijateljicom danas. Dok prođe. Ovo.



Zatvori se. Hladno je.

петак, 12. децембар 2014.

SLOGAN - PORUKA NAD PORUKAMA

Kad sam bila mala, voljela sam da pišem tako-tako. Nazirao se tu neki talenat, ali ne toliko očigledan (kao što je bio slučaj ja pjevanjem, recimo). Prvo samosvješćivanje talenta pisanja desilo mi se na drugoj godini studija ekonomije kada mi je prof. Veso Vukotić dao knjigu o životu Starih Rimljana i tražio mi da napišem seminarski rad, a ja napisala neku lijepu priču, po meni ne baš mnogo ekonomski bitnu, :) ali baš lijepu. Starom vuku je to bilo dovoljno da prepozna kud bi mogao da zaplovi moj brod i navuče me na jednu novu vrstu pisanja, za koju je potrebno ući u tajne komunikacija.... Odškrinuvši mi dodatna vrata znanja, prof. Veso mi je dao knjigu na temu Odnosa s javnošću, koji su u to vrijeme bili apsolutna nepoznanica u našoj republici, a i u samoj SFRJ tek u začetku, uz zadatak da napišem novi seminarski rad. Ni poslije dvadeset godina nijesam zaboravila pažnju i podršku koju mi je pružio. Tako sam (potpomognuto susretanjem sa marketingom i divnim Miskom Jovovićem na trećoj godini) pronašla svoj budući poziv ali i upoznala svoj talenat za pisanje, što se izrodilo u pisanje u komunikacijama. Ne mislim ja da sam neka strašna spisateljica, ali da umijem s riječima-umijem. U okviru PR-a i marketinga, pronašla sam sebe i u pisanju slogana, naslova, tekstova, scenarija, govora... svega. Ali moram da priznam da su mi slogani i naslovi zaista bili prave poslastice. Možda i pamtite neke od njih: VRELA ZIMA U BRDIMA, JOŠ SMO NA VRIJEME, PROČITAJ ŽIVOT-PROŽIVI KNJIGU, STRUČNO JE KLJUČNO, PAMET U GLAVU-PLAN NA POPRAVNI, NA EX, PRAVAC POSLODAVACRECIKLAŽA NIJE GNJAVAŽA, NE OKREĆI GLAVU, IMA NEKA TRAJNA VEZA, NOVA IZ SNOVA, VEĆ U SRCU


Osmišljavanje slogana je proces. Podrazumijeva maksimalno upućivanje u problematiku/tematiku kako bi se ušlo u samu srž razumijevanja. Jer baš ta srž jeste budući slogan, ali još uvijek u svojoj sirovoj formi. Znate ono kad nas uče u školi kako pisati sastav, pa kažu da moramo imati uvod, razradu i zaključak. E, pa slogan vam dođe kao zaključak, odnosno njegova posljednja rečenica. Kruna cijele priče. Poruka nad porukama.
Kada pišemo slogane, najprije moramo znati za koju je namjenu. Kome je upućen. Što želimo da poručimo. Da li se radi o korporativnom sloganu koji treba da govori o kompaniji ili sloganu neke kampanje, koji govori o tom proizvodu/usluzi/aktivnosti... Ukoliko se radi o korporativnom sloganu, mora se uzeti u obzir misija i vizija kompanije, odnsno ono što je predviđeno u platformi brenda. Ukoliko se radi o sloganu kampanje onda analiziramo glavne poruke kampanje i izvlačimo slogan.



Ali, kako tu poruku nad porukama upakovati u slogan? Kako je napraviti prepoznatljivom i pamtljivom, te nametnuti je kao reprezenta brenda?
Možemo se voditi sljedećim principima:
- što kraći i jasniji to efektivniji (ipak, ako situacija to zahtijeva, bolje je da slogan ima i riječ više nego da je nejasan, ukoliko ostavlja prostora za nedoumicu, tamo gdje nedoumici nije mjesto)
-što lakše pamtljiv, to bolji: ukoliko iskoristimo neke lokalne fraze, termine, mudrosti, stihove, krilatice, prepoznatljive riječi koje upodobimo za našu stvar, to će slogan lakše zaživjeti i infiltrirati se u misli publike
-ukoliko se odlučite da koristite neke krilatice koje određene grupe mogu smatrati uvredljivim, dobro izvagajte i razmislite prije donošenja konačne odluke (recimo "čo'ek žena" je u starije vrijeme bio kompliment za crnogorsku ženu, a danas se može smatrati i uvredom, jer ukazuje na manju vrijednost žene i njenu maksimizaciju kroz izjednačavanje s muškarcem, jer se pod "čo'ek", ovdje često misli misli muškarac)
-neka budi direktne asocijacije na brend
-ako je dinamičan, ima ritam, rimu, to je bolji
-neka se jasno razlikuje ok konkurentskih, u poručivanju onoga što želite da istaknete, a što je (ako je moguće) drugačije od drugih
-neka bude istinit (svako potcjenjivanje publike/klijenata/korisnika na dug rok skupo se plaća. Valja biti iskren i isporučiti baš ono što najavljujemo, nikako manje od toga)

Završiću zaigrano. Razvijam lični brend LILAVILA i još uvijek nijesam došla do izrade slogana (mislim da će me baš ova promišljanja navesti da to čim prije i uradim) a neke prilike naletjeh na neki zabavni sajt www.sloganmaker.com koji iz rukava izbacuje slogane :) Ukucah Lila Vila i kliknuh na *Make a slogan* kad iskoči ovo.




Dobar zaključak za ovi priču, od mene vama. :)
Javljam vam kad sačinim slogan za Lila Vila brend.
Već mi se muva po mislima ;)


Tekst je objavljen na portalu bankar.me

среда, 10. децембар 2014.

Džoni Hodžić, volimo te, gdje god da si

Pozdravne riječi Džoniju Hodžiću koje je na današnjoj komemorativnoj sjedinici izrekao Goran Ćetković ĆENTO. Ovo je moralo ostati zabilježeno u cjelosti. Volimo te, Džoni, gdje god da si.




"Umro je Džoni Hodžić. Postoji potvrda ljekara o tome, ali to i dalje nestvarno zvuči. Ovdje smo na njegovoj komemoraciji, sjutra će biti sahranjen, ali kada je on pitanju ni to nijesu validni dokazi. Razlog je jednostavan i Džoni je bio nestvaran i život nikada neće izdati potvrdu o njegovoj smrti.

Imao sam nekih petnast-šesnaest godina kad sam upoznao Džonija. Šlepajući se uz starije, tačnije uz mog komšiju a Džonijevog druga Veska Tomovića, dokopao sam se neke večeri u Dodestu.To je bilo vrijeme kada se iz čista mira govorila poezija, a da niko ne pomisli da si lud. U jednom trenutku on se popeo na nekakav podest i poezija je dobila treću dimenziju. Svi koji su makar jednom imali privilegiju da prisustvuju tom ljubavnom činu između Džonija i poezije, imali  bi utisak, da su ti veliki pjesnici baš sve te stihove pisali da bi to on govorio.  A on je u sebi pothranio tomove antologijskih pjesama koje su samo po njemu znanom rasporedu raspoloženja u tim prilikama same izlazile. Danas je mnogima to neshvatljivo i nestvarno.

Džoni je mnogo prije ekspanzije ovih masovnih komunikacija bio najveća društvena mreža  u nekadašnoj Jugoslaviji. Nije bilo mjesta od Vardara pa do Triglava gdje on nije moga reći “javi se tamo, tome i tome, i sve ti je završeno” I bilo je tako.  Pod tim završenim se podrazumijevalo da te neki čovjek objeručke dočeka i budeš njegov gost dokle si god u tom gradu, jer si Džonijev prijatelj.   Čime ga je to Džoni zadužio. Koja je to magija, shvatiš tek kad taj čovjek ispriča neku noć, od  prije toliko i toliko godina, koju je proveo sa Džonijem i drži do nje kao jednog od svojih najljepših doživljaja. Džoni se bavio jednostavnim stvarima da nekog očara. Bio je Džoni i družio se! Danas je mnogima to neshvatljivo i nestvarno.

Ne pristajem na riječ boem kada je Džoni u pitanju. Jer boem odabere dvije tri kafane i tu se usidri.  Džonijeve su bile sve kafane. I zadnjih godina kada je pio samo čistu vodu u rakijskoj čaši znao je da bude pijaniji od svih nas.
Ne pristajem da Džonija određuju ni bilo kakve  statistike, nabrajanja, zvanične nagrade. Njegov opus nije ni u jednoj zvaničnosti.  Trebali bi da putujemo godinama i u raznim državama i mjestima među njegovim prijteljima, kupimo njegove nagrade zbog načina na koji je slavio život.  Džoni mora samo da nam bude opomena  da smo se negdje izgubili jureći za nekim drugim vrijednostima i da možda neznamo da se vratimo.
Džoni nije pristao da shavti da život nije poezija.  Da nestaje i u lektiri, a kamoli tek u životu. Hvala mu na toj hrabrosti, jer je uspio da održi mnoge od nas kojima je samozavaravanje značajna stilska figura. Džoni, na kraju znam da si srćan što si uvjek bio na mjestima na kojima su se čuvale  prave vrijednosti. Što si bio nestvaran i u vremenu kada nije bilo lako voljeti i boriti se za svoju Crnu Goru na drgačiji način. I što će tvoj nestvarni kretaivni duh nastaviti da živi i stvara preko Teinog klavira. Suvišno je reći Slava mu. Džoni je već ima i to na mjestima gdje se ona iskreno čuva."

Goran Ćetković ĆENTO



уторак, 9. децембар 2014.

PROFESIONALIZAM SA SRCEM

Uopšte nemam dilemu kada je u pitanju moj rad. Način rada, postupci, pristup.
Da, desi mi se da napravim grešku. Uvidim je i ispravim. 

Zahvaljujući jasnom vaspitanju koje su mi podarili roditelji, od malih nogu sam naučila što je dobro, a što loše. Što je čovjek a što onaj drugi. Tako živim i tako radim. Baš u vrijeme mog sazrijevanja moja porodica je prolazila kroz bure i havarije. Zbog tatinog posla. U stvari, zbog tatinog nepristajanja na raznorazna nametanja i podmetanja. Zbog tatine borbe sa sistemom koji njeguje i ohrabruje laganje, podilažanje, izdaju, diletantizam, zarad sitnih i krupnih interesa pojedinaca i grupa zaštićenih od strane istog tog nesrećnog sistema. I ma što vi mislili i ma kako imali dileme u ovom vremenu poremećenih vrijednosti po pitanju tvrdoglave odbrane integriteta, ja baš hoću tako. Istina je istina. Pravda je pravda. Ispravno je ispravno. Zlo je zlo i naopako. Vidio vas neko kako postupate ili ne, na kraju ostajete sami sa sobom. Pa kako ko izdrži.




Od oca sam naslijedila radišnost, dubinu, ozbiljnost, odgovornost, dar za pisanu riječ, hrabrost, nepokolebljivu borbu za ispravno. Ja sam tatina ćerka. Od majke sam naslijedila najveće srce u univerzumu, dječju dušu i blagost za sve koji je prihvataju. Ja sam majkina ćerka.  Šalim se s majkom pa kažem kako sve na tatu ličim, al imam majkinu "unutrašnjicu". Hm, šalim li se?
Od sebe sam dobila kreativnost, slobodoljubivost, upornu vjeru u dobro, radovanje zbog svojih i postignuća drugih, otvorenost, zaigranost, raspjevanost, ljubav prema sebi i drugima, zahvalnost za svaki sekund života, pa kakav god da je. Svoja sam pa svoja. Profesionalac sa srcem.

Razmišljam nekad koliko je težak i nespojiv takav spoj koji mi je dat i koji sam isplela, pa onda zaključujem da mi je taman takav kakav je i da je samo moj i da sam takva kakva sam pa čak i onda kada kažem klijentu da sam mnogo srećna zbog nastavka saradnje. Nekome to možda zvuči neobično, ali ja sam istinski srećna i ne vidim baš ništa loše u tome što to i kažem. I ne, apsolutno ne mislim da je to neprofesionalno. 


Veliki mi uvod za ono što sam htjela reći... 

Elem, napisah juče pismo klijentima, saradnicima, poslovnim prijateljima, u kome ih, uz par prigodnih riječi, obavijestih da više nijesam na tom radnom mjestu i sugerisah kontakt na koji se mogu nadalje obraćati. I krenuše odgovori. Očekivano ili ne, u tim odgovorima saznadoh o sebi mnogo. Iz ugla drugih, naravno. I nekako mi bi lijepo. Znače te riječi zahvalnosti, podrške i iskrene želje da nam se putevi i dalje ukrštaju kada ste na prekretnici sa svojim jedinim, u ovakvom sistemu najčešće nedovoljnim oružjem: znanjem.

I neka ovu priču završim jednim od desetina mejlova koje sam dobila, zahvalna koleginici koja je ovo napisala, a sa kojom se ama baš nikada uživo vidjela nijesam: 

Draga Ljiljo,
Istina je da ne volim ovakve mailove, jer kad odlaze ljudi tvog poslovnog bontona i moralnog profila, iz firmi sa kojima ja saradjujem, osjećam tugu.
Za Pobjedu si se istinski borila, i vjerujem da ce taj kolektiv osjetiti gubitak nakon tvog odlaska . 
Tebi želim zaista sve najljepše u budućem životu i radu!

Ovaj tekst želim da posvetim još jednoj divnoj dami koju sam upoznala kroz posao, ali koju jesam i lično upoznala i sa kojom sam se satajala više puta, koja me jako hrabri da što više pišem na ovom blogu, pa mi je u svom pozdravnom mejlu poručila da se nada da ću u ovoj pauzi imati više vremena da pišem na blogu. 
Suzana, draga, nadam se da sam i ovim tekstom opravdala tvoju vjeru u moj blog.



Preporuka: ovaj tekst ne treba tumačiti. Samo pročitati, primiti ili ne primiti k znanju i ići dalje ;)



петак, 5. децембар 2014.

U NOVO. OPET.

Opet sam na prekretnici.
Pitam se, zašto ja to tako. A lijepo mogu da se skrasim i mirujem.
Ali ne. Meni dođe na svakih 4 do 5 godina vrijeme za promjenu. I nije važno da li posao mijenjam u okviru iste kompanije ili idem dalje. Potrebno je da radim nešto drugačije. Uvedem neke nove teme i dileme. Nacrtam nove ciljeve. Promućkam mozak pa pustim da se stvari poslože na neki drugačiji način. Da još malo porastem. Ne umijem da stagniram.
I razmišljam nešto danas kad mi se ćuti (izgleda se mom umu ne ćuti, i brunda li brunda) koliko tih izbora pravim sama, a koliko su mi se nametnuli... znate ono, situacija, okolnosti ... Ma znam ja da je sve naša odluka, pristajanje ili nepristajanje na određene uslove koje su nam postavili ili koje smo sami sebi postavili. I to je tako. 



Imaš li već nešto u planu, pitaju me. Nemam ništa sigurno. Imam neke otvorene priče, ali još uvijek tražim. 
Traži i daće ti se. 
Dobro. 
Tražim: posao u kome će zablistati moja kreativnost, potencijal, znanje. Koji će mi omogućiti dodatne izvore znanja, a koji su mi kao pojedincu nedostupni. Koji će od mene tražiti da uvežem svoje zaista bogato radno iskustvo, otvorenost i spremnost da dajem. Koji će me povezati sa sjajnim ljudima koji vole svoj posao. Koji će me ispuniti toliko da svaki dan s radošću idem na posao. Koji će popuniti moj novčanik taman toliko koliko je dovoljno za jedan pristojan život. 
Posao koji će cijeniti ono što mu dajem i koji će mi uzvraćati.



Imam neke ideje. Još su rasute svuda po kući. I ispred zgrade. I u jučerašnjem razgovoru sa prijateljicom kojoj sam dopustila da me vidi ranjivom. Svuda su. Sem u ovoj kancelariji. Suviše je tužna bez slika koje su juče odnijeli. Suviše se bola, strijepnje i jada nakupila dok je služila kao čekaonica onima koji čekaju da im se presudi. Ne, nije me mimoišlo. Saosjećala sam. Jako me je boljelo. Još dva dana ove kancelarije i idem dalje. U novo. U ono što je za mene najbolje u ovom trenutku. Spremna sam.