KAKO SI? -SAM.

Ima u životu onih ključnih, prelomnih situacija koje nam mijenjaju život. U stvari, ne mijenjaju život.
Mijenjaju nas.
Neko ih ima više, neko manje, nema pravila. Ja sam ih imala nekoliko. Rekla bih da i sad prolazim kroz jednu, ali, valjda, to ne mogu sa sigurnoću znati dok ne prođe malo vremena.To su one situacije kada se prave selekcije. U stvari, grubo je to, nisu to selekcije, to su, prosto, prepoznavanja, razvrstavanja, razbistravanja... Misli i ljudi.
Teško je znati kako pristupiti, čovjeku u Situaciji, a ne zaći u delikatnost situacije i situenta (opa, eto smislih izraz :) situent?! otkud ovo izvukoh?).
Jeste, teško je. Neko podigne zid, neko ne može bez pažnje, neko uroni u paniku, neko se krije iza radoholičarstva, neko se nada da će iskusiti ili bar okrznuti brigu bližnjeg, a neko pravi jedinstven miks pobrojanog i nepobrojanog...
Meni se skoro desilo da sam na ivici da se totalnom stancu, koga sam u jednoj tački slabosti prepoznala kao bliskog, isplačem na ramenu moleći za zagrljaj. Pitam se, da li bi pomoglo? Da li ću sljedeći put uspjeti da se uzdržim?
Nemamo mi očekivanja od onih koji nas ne poznaju i koji bi mogli da zađu u zabranjenu zonu. U stvari, za takve nema zabranjenih zona, jer je odnos površan i putokazi ne vode dalje od čašice ćaskalice. Očekivanja imamo od onih koji nas poznaju, koji su nam bliski. I onda se desi da omaše. Desi se. Ili se dešava. Ili je to konstanta. Oni jednostavni nisu Tu. Ne Vide. Ne Osjećaju, Ne Žele ništa od toga. NISU Tu.
Ima to svoju dobru stranu. Nauči čovjek da se oslanja na sebe. Samo i isključivo na sebe. Al tužno je. Nije ljudski. Može li čovjek da živi u ledari? Izgleda da može. Sve čovjek može. Može i na pitanje: "Kako si?" da odgovori sa: "Sam", dok se bjelina njegovog sve hladnijeg daha daha sjedinjava sa životnom sredinom od -12, -21 ili - 2012. Isto je.

Proći će i ovaj decembar.

POGLED

Već neko vrijeme mota mi se po glavi ova tema.

Možda zbog jednog koji se nedavno ponovo desio u svoj svojoj dubini, od koga sam se uspješno sakrila prije deset godina, ne znajuci sto cu uciniti ako mu dozvolim da me razotkrije. Imala sam neke unutrasnje stege i zabrane. Principe koji su se svodili na jedno "ne dozvoli da padnes u iskusenje". A sto sam starijom bivala, ne samo da sam dozvoljavala da dođem u iskušenje, već sam ga i izazivala. Istraživala sam Put. Dokle mogu, kako ću reagovati, što ću osjećati, kako ce se sve zavrsiti. Valjda je to tako trebalo. Valjda je zivot to bas tako namjestio. Pobjegla sam i nikad nisam ništa slično doživjela. A oduvijek sam znala kako ce se zavrsiti. I sad Znam kako ce se zavrsiti, jer sve je već Završeno.

Mozda zbog onog od kojeg bi trebalo da se osjecas vazno, ali lazno vazno. Ego-vazno. Jednako lazno koliko i motiv onog koji Tako gleda.

Mozda zbog onog vrcavog sto djeluje kao igra svjetla na površini vode. Naprosto te uvlači u svoju igru.

Mozda zbog onog čiji ponosni vlasnik pojma nema da ti Znaš da je neiskren, ali da biras da reaguješ onako kako reaguješ, mirno očekujući pobjednički poklik Neiskrenog. A u stvari si ti pobijedila.

Mozda zbog onog kojeg vise nema. Onog od kojeg rasteš.

Mozda zbog onog kojeg više ne umiješ da uputiš jer boli. A boli svaki dan. Svaki sat. Svaki minut. Suva ispucala kora unutar stomaka.

Pogled je mocna stvar.

Ne mogu.

Zašto je najteže sva znanja koja smo teško sticali, provlačeći se kroz zamke ličnog iskustva, primijeniti na sebi i sopstvenoj "situaciji" kada je to najpotrebnije. Tako smo pametni kad treba dati savjet drU/Agima. A kad treba iz lične riznice mudrosti posegnuti za i najmanjim biserom u situaciji koja je prevažna, e tu kreće blokada. Ma znam da nas s ovim problemom ima ihaaaa... I tačno znamo što ne treba da uradimo, a baš to uradimo. I opet, tačno znamo šta treba da uradimo, ali ne uradimo. Ja kažem ne mogu.
Konstatovati da nešto ne mogu jako teško mi pada. I imam raspravu sama sa sobom. Kako to ne možeš. Naravno da možeš. Ti možeš sve što hoćeš. Znači nećeš. Nije. Hoću. Treba. Ne mogu.
I osjećam se bespomoćno. I lažem sebe da tako hoću, da je to moj izbor. Ali voljela bih da je drugačije. I treba da uradim pravu stvar da bude drugačije. Ne mogu. Boli. Boli sjećanje. Boli iskustvo. Boli Doživljeno. Boli Nedoživljeno. Pa onda kažem sebi da je sjećanje štetno, da ne služi ničemu sem da mi kvari Sada.
Ne mogu. Zašto ne mogu. Kada ću moći? Hoću li moći?
Da, to je ta situacija kada su u pitanju oni najbliži, oni najvažniji. Oni koji imaju moć da nas katapultiraju u nove svjetove u jednom djeliću sekunde i da nas uvuku u živi pijesak koji se nalazi na najudajenijoj tački planete zemlje. I ono neizbježno pitanje: a zašto druga strana nešto ne uradi. Zašto stalno ja? Drugoj strani nije važno. Ja nisam važna. Zašto bih se onda opterećivala. Zašto bih Mogla. I krug je zatvoren. I začaran.
Kažem sebi: kad prevaziđeš još i ovo, bićeš Prava. I dalje. Ne mogu.
I znam da treba da budem Sebi Važna. I znam da treba Sebi da Mogu i Ne mogu. Sve Znam.
I opet. Ne mogu.

VELIKO HVALA VELIKOJ TEREZI.

Mnogo se prašine diglo oko nedavnog koncerta Tereze Kesovije u CNPu. Mnogo je komentara otišlo, mnogo se žuči izlilo, otvorenih i zatvorenih pisama, o čega sve ne. Sama vrijednost umjetničkog dojma koji je ova istinska Diva pružila, ostala je u sjenci. Vrijednost ljudskog čina koji je ova Diva priredila nije ni uočena.
 Kakvi smo mi to ljudi. Kakvi su to aršini kojima mjerimo tudje, a kakvim mjerimo svoje? Da li su svi bezgrešni? Da li je poenta da se prisjećamo svega lošeg, ružnog, blonog ili treba prošlost ostaviti iza sebe? Usvojiti znanja kojim nas je naučila-da, ali krenuti naprijed! Pročišćeni od jada, bijede, muke, nesreće koja nam se desila.
I sad je, kako većina komentariše, problem što je Tereza prihvatila da pjeva u Podgorici poslije ogorčenja koje je osjećala i izrekla nakon vandalskih postupaka dubrovačkih RatnihMirovnjaka.
Ajde zamislite se sad vi. Da li se vama ikada desilo da ponukani dubokim bolom i povrijeđenošću izreknete nešto na što, ubrzo zatim, nijeste bili ponosni. Ako iko od vas kaze da mu/joj se to nikad nije desilo, odmah ću vam reći da vam ne vjerujem. A ne vjerujete ni sami sebi. To jednostavno nije moguce. U tom slucaju vi ne biste bili covjek, nego masina. I zasto je jos jedan covjek drugaciji od nas samih. Zasto jos jednom covjeku ne kazemo ono sto govorimo svojoj djeci, a oni srecniji i sebi: idemo dalje, vazno je oprostiti i krenuti dalje u bolje i ljepse sjutra! O, da, čujem i vas koji kažete da ona nije došla da se izmiri sa Crnogorcima, nego da uzme svoj podebeli honorar. Ali stvarnost govori drugačije. Kada je prije 20 godina imala koncert u Domu omladine, koga se sjecam jako dobro i dan danas, svoj honorar je poklonila istim tim Crnogorcima da sagrade novo pozoriste koje je bilo izgorjelo. To je ta ista Tereza koja je, kako prije, tako i poslije 2o godina pjevala iz svog divnog srca. Imala sam srecu da je posmatram iz drugog reda. Svak ko tvrdi da je njeno uzbuđenje i prolivene suze bilo glumatanje, ne govori istinu! Tako duboke emocije jednostavno ne mogu da se odglume. Tako poseban način izvođenja koji ova sedamdeset trogodišnja dama prezentuje je ona. Njeno uzbuđenje je ona. Njene suze su ona. Njen oprost je ona. Hvala joj sto je Ona.
A da li je sramno sto se do karata nije moglo doci-jeste. Moja cista zelja i odlucna nada spojila se čudom sa drugim dragim bićem koje je prepoznalo i osjetilo. Moje zelje su uslisene.
Da li je ruzno sto su automobili zvanicnika okupirali ulicu umjesto da se parkiraju dok traje koncert, pa da se vrate po svoje putnike-jeste. To smo mi, ali se i tu nadam boljem.
Da li je porazno da vlada u ovako kriticnom ekonomskom trenutku placa bezobrazno veliku cifru iz svog budžeta-jeste.
Ali to NE MOŽE da unizi umjetnički dojam i nezaboravan ugodjaj koji je ova dama priredila toj šačici privilegovanih zbog toga što mogu da je čuju.

 

Neka ovo bude jedno VELIKO HVALA TEREZI za pedeset godina nota koje je podarila onima koji su je prepoznali.
Neka ovo bude jedno VELIKO HVALA TEREZI od malene djevojčice koja je kupovala njene ploče i pjevala njene pjesme kada je imala 8-9 godina.
Neka ovo bude jedno VELIKO HVALA TEREZI od djevojke koja je iskreno zalila kada su se njeni zemljaci obrušili na Terin dom.
Neka ovo bude jedno VELIKO HVALA TEREZI od zene koja vjeruje u njenu dobru dušu jer samo takve duše dobiju božanski dar kojima i nas malene daruje.

VELIKO HVALA VELIKOJ TEREZI.

LJILJA I ZBILJA: TALASAM!

LJILJA I ZBILJA: TALASAM!: Povede se skoro uvijek aktuelna tema: da li dati sve od sebe i pokušati uticati na stvari ili ići linijom manjeg otpora, ne talasati, uklopi...

TALASAM!

Povede se skoro uvijek aktuelna tema: da li dati sve od sebe i pokušati uticati na stvari ili ići linijom manjeg otpora, ne talasati, uklopiti se u date uslove. Naravno, kao i sve u životu, argumentacija varira u zavisnosti od brojnih činilaca. Nekada ne možeš ništa značajno da promijeniš, naprosto nisi "faktor" koji nešto može da učini jer je okruženje zatvoreno, stegnuto, sterilno, ne dozvoljava bilo kakav vjetrić promjena i tada je pametno prihvatiti stvari i raditi najbolje što možeš u zadatoj sredini, ali i osluškivati kada će se otvoriti portal do druge strane koja vodi ka promjeni. Ipak, mnogo je situacija kada možemo nešto da promijenimo, možemo bar da pokušamo, ali ipak to ne činimo. Nekako nam se čini ugodnim taj prosjek, to mirno more na čijoj površini se ljuljuškamo bez želje da zavirimo u jednako opasne i čudesne dubine koje su ispod.

Uvijek sam voljela izazove. I nisam ih samo voljela, izazivala sam izazove! Kako mogu da znam da sam bolja, da mogu više, da rastem ako ne pomjeram granice. A kako mogu da pomjeram granice ako ih ne izazovem?

Da, griješila sam. Da, nisam uvijek bila ponosna na rezultat koji sam postigla.Da, mislim da je to dobro jer me je brusilo i tjeralo dalje. Uvijek sam sebi zadavala nove i veće zadatke zato što sam znala da ih mogu ostvariti.
Kada sam osmišljavala projekte počinjala sam tako što nisam imala ni najmanju ideju kako ću to da uradim. Ali ono što sam uvijek znala je da će to da bude odlično. Ne zato što sam ja genije, već zato što znam da ću dati sebe do kraja. Takav stav me je doveo do mog današnjeg bića koje volim. Da, volim svoje biće i volim što sam došla u fazu da sam svjesna sebe i svoje ljubavi prema sebi koja jesam. Malo brljam misli, al nema veze, baš ovako hoću da ostane ova ispisana misao. To sam ja Sada.

Što je čovjek ako ne pokuša da sebe i svoje okruženje učini boljim. Dobro, to je čovjek koji voli svoj prosjek i sebe kao takvog. Okej. Želim mu/joj srećan život. Ja biram da budem statistička greška. Ili to nisam ja izabrala? Možda su to geni? Možda nešto treće? Što god.
Idem dalje. Idem dublje. Idem više. Talasam!

LJILJA I ZBILJA: KINDNESS INSPIRES KINDNESS

LJILJA I ZBILJA: KINDNESS INSPIRES KINDNESS: Puno sam razmisljala o tome. I puno puta se opekla. I puno puta sam cula da treba drugacije. A ja bas mislim da treba tako. Treba imati povj...

KINDNESS INSPIRES KINDNESS

Puno sam razmisljala o tome. I puno puta se opekla. I puno puta sam cula da treba drugacije. A ja bas mislim da treba tako. Treba imati povjerenja u ljude. Negdje sam procitala da ako tretiras ljude boljima nego sto oni sebe vide, oni postaju bolji. I uvjerila sam se da je tako. (A ko sam, sad, pa ja da, cijenim da je neko dobar ili manje dobar? Moje je da se sobom bavim, da svoj pristup formiram, a ne da sudim drugima...) Pa sto i ako ima situacija i ljudi koji nas "iznevjere". I sto uopste znaci to kada te neko iznevjeri? Na cemu baziramo povjerenje? Na licnom, sasvim licnom uvidu u neciju licnost. Ko moze da tvrdi da smo u pravu i da je to jedina istina? I ako to ne mozemo da tvrdimo otkud onda moze neko da nas iznevjeri?
Svi mi imamo svoj ugao posmatranja stvari. Iz naseg ugla stvari su pufnaste i paperjaste, ali iz ugla neke druge osobe, koja ima svoje motive, misljenje, iskustvo, teznje, one su bas na tufne probodene linijama. Ha! I sto cemo sad? Pa nista. Da pustimo pufnasto paperje da se njise, a linije da se jure sa tufnama. As simple as that. Neke stvari su jednostavno takve. Sto ih prije prihvatimo, to ce nam zivot biti mirniji.

Ali i dalje treba ostati otvoren. Imati povjerenja u ljude. Ljudi su dobri.
Evo, kao da cujem kako kazete: e pa nisu... Ali jesu! A mozda neki od nas jos nijesu dopustili svojoj iskonskoj dobroti da izadje na povrsinu i pokaze se u svoj svojoj ranjivosti. Budite uporni i dajte sansu da pokazu da su dobri, da vam vjeruju. Ne treba se odmah zacauriti i staviti neprobojni stit. Nema ljepote u tome. Nema zivota. Nema.
Da vam kazem nesto. Evo, povjeravam vam svoje povjerenje! Eto.

POTAMAN

U zivotu postoje stvari koje ne mozes da promijenis. Ili bar ne agresivnim i nametljivim putem. Naucila sam da je strpljenje jako vazna stvar. Iako mi je nekad izgledalo nedostizno, mic po mic, uspjela sam da se promijenim. Ponosna sam na sebe. Zao mi je kada oko sebe vidim ljude koji jos nijesu naucili da neke stvari moraju da sacekaju i jos vaznije, dok cekaju, da budu zadovoljni onim sto imaju jer ne mogu da ga promijene i da budu otvoreni i pozitivni prema svemu sto im se desava, pa onom sto im se u treutku cini nedovoljno dobrim. A kada se sve slegne, kada mirnog i otvorenog srca, ali i bistre glave oslobodjene sujete, radis sve kako valja, sazri vrijeme za one zeljno iscekivane promjene. Neko bi rekao velike. Ja kazem taman.

Jer sve se desava kad treba i onoliko koliko treba, koliko smo u mogucnosti da iznesemo. Nekada sami ne vidimo da nam je potrebno jos. Nekada i ne shvatamo koliko je dobro sto je to Vazno i Veliko doslo kasnije. Kada shvatimo i prihvatimo Sebe, sve dodje na svoje. Dodje mir.

Sve je Potaman.

LJILJA I ZBILJA: IMA NESTO IME, IMA

LJILJA I ZBILJA: IMA NESTO IME, IMA: "Cesto sam razmisljala o imenima. Kolko su povezana sa svojim vlasnicima?Osjecamo li odgovornost prema svom imenu ili nas ono obiljezava? Da ..."

LJILJA I ZBILJA: Bolji idemo Dalje

LJILJA I ZBILJA: Bolji idemo Dalje: "Volim da otkrivam nove svjetove. Najdrazi su mi oni u meni. Kako je lijepo kada pomjerim jos jednu granicu. I nije vazno da li je to super s..."

LJILJA I ZBILJA: Podvojena licnost

LJILJA I ZBILJA: Podvojena licnost: "Rece mi jednom jedna osoba u trazenju: 'ti kao da si podvojena licnost'. Moram priznati da sam se zamislila, ne zato sto su me njene rijeci ..."

LJILJA I ZBILJA: Pitam se pitam

LJILJA I ZBILJA: Pitam se pitam: "Koliko cesto ste u situaciji da 'izvodite zakljucke' iz odredjenog ponasanja. Ne kazem da je lose zakljuciti nesto, cak zna biti i dobro, u ..."

LJILJA I ZBILJA: ZELIM, HOCU, MOGU

LJILJA I ZBILJA: ZELIM, HOCU, MOGU: "Sjetih se danas jednog neobicnog dogadjaja. U stvari, za mene i nije tako neobican :) ja takve stvari dozivljavam cesto i rado. U Agenciji u..."

ZELIM, HOCU, MOGU

Sjetih se danas jednog neobicnog dogadjaja. U stvari, za mene i nije tako neobican :) ja takve stvari dozivljavam cesto i rado. U Agenciji u kojoj sam donedavno radila pravili smo neki veliki djecji  dogadjaj u okviru koga su, izmedju ostalog, djeca dobijala poklone za raznorazne radove koje su radila. Te godine djeca su crtala maskote manifestacije, u zenskom i muskom oblicju, onako kako ih ona vide. Po izabranim radovima, za sljedecu manifestaciju (koja se odrzava jednom godisnje) uradile bi se maskote. Receno-ucinjeno. Dobitnici su bili djecak Ivan i djevojcica Ana. Ana je dobila svoju nagradu za divan rad, ali Ivan nije. Naime, broj telefona koji su ostavili nije bio vazeci. Uporno smo pokusavali da zovemo taj broj, ali nista. Grizlo me je to. Prosla je godina dana i Ivanovu nagradu prekrila je prasina, a mi smo i dalje pokusavali da dobijemo ostavljeni broj.

Prosla je godina dana i doslo je vrijeme da se opet odrzi manifestacija. Po nagradjenim djecjim radovima uradili smo prekrasne maskote: Suncolinu i Suncoslava. Najljepse u njima je bilo to sto su uradjene apsolutno onako kako su ih djeca nacrtala. Niti jedan detalj nijesmo dodali.

A nas Ivan nije ni znao da je dao zivot veselom suncanom drugaru.

Gostovala sam na mnogim medijima, najavljivala dogadjaj i pozivala djecu da dodju i svaki put bih pomenula ime i prezime djecaka i pozvala da, ako ga neko zna, njega ili njegove roditelje, da mu kaze da nas posjeti, dodje na manifestaciju, pozove... Pitala sam sve moguce i nemoguce ljude s kojima sam dolazila u kontakt da li znaju koga sa tim prezimenom, zvala prijatelje koji su imali to prezime, zeljela jako, jako, jako da pronadjem Ivana. Znala sam da cu ga pronaci i nijesam odustajala. Boljelo me je to sto kod nas ljudi odmah misle da je sve "namjesteno", da je sve sto se radi na dar i bez interesa u stvari vec unaprijed zavrseno. Ne mogu reci da ih ne razumijem. Ali volim da vjerujem da se stvari mijenjaju. I jos vaznije zelim biti faktor promjene. Jesam promjena (hvala Velikom Gandiju na znanju koje sam usvojila!).

Sudbina je htjela da moja Dina navuce neku prehladicu, upalicu, ne sjecam se vise, i da je povedem kod njenog ljekara. Dok smo cekale da budemo prozvane, u cekaonici su bili mlada zena koja je u svom djetinjstvu zivjela u zgradi u kojoj sam i ja zivjela, a koja je radila u radnji koju sam cesto posjecivala i njen suprug koji radi kao konobar sa kojim sam, takodje, imala kontakt preko nekih dogadjaja koje smo organizovali, a koji radi u restoranu koji drzi moja prijateljica Milena. Znala sam im imena, ali ne i prezime. Njih su prozvali prije nas. Malisic. Srce mi je zaigralo. ZNALA SAM da su to Ivanovi roditelji. Dina je gubila strpljenje i morala sam dodatno da se pozabavim animacijom i dok smo se igrale, sestra nas je prozvala. Malisici su otisli. Bila sam potpuno mirna. Osjecala sam da sam ih pronasla i znala gdje da ih trazim. Zavrsila sam pregled sa Dinom i pozvala Milenu. Ukratko joj ispricala cijelu pricu o mojoj tvrdoglavoj jednogodisnjoj potrazi za nagradjenim djetetom i pitala za broj telefona njegovog tate. Dala mi je Novakov broj (Ivanov tata i moj sin nose isto ime!), pozvala sam, potvrdio mi je da je Ivan njegov sin. Misija zavrsena. Srce mi je preplavila radost. Istinska sreca.

Ivan je prerastao nagradu koju je dobio, ali je dobio nesto mnogo vece: jednu lijepu zivotnu pricu, mozda i lekciju, a mozda i samo uspomenu koja ce ostati zabiljezena na fotografiji Ivana i Suncoslava, maskote koju je osmislio i koja ce zadugo uveseljavati neke nove klince.

A ja?

Ja sam dobila puno srce i divno iskustvo koje danas sa vama dijelim.

Zivot je lijep ako jako zelimo i vjerujemo. Pravo.

To je lekcija koju zivim.

Pitam se pitam

Koliko cesto ste u situaciji da "izvodite zakljucke" iz odredjenog ponasanja. Ne kazem da je lose zakljuciti nesto, cak zna biti i dobro, u detektivskim slucajevima presudno. Ali ja pricam o onim svakodnevnim zakljuccima koji su rezultat nedostatka komunikacije medju bicima koja su na ovaj ili onaj nacin blisko povezana. Pa zar uopste ima dileme u tome da li je bolje pitati drugu stranu ako nesto ne razumijes, nije ti jasno, ne slaze se ili je bolje zakljuciti sam, obavezno sa negativnim predznkom! i precutno ici dalje. Iz samo jednog malenog pogresnog zakljucka izrode se nebrojene crne misli i, jos gore, crna djela. Zasto to radimo sebi. Zasto ne prihvatamo da je ispravno pitati. Ne. Mi ne pitamo. Mi smo, zaboga, pametni i sve znamo. Mi bolje znamo sve odgovore na sva pitanja o osobi o cijim postupcima presudjujemo i uranjamo u zavjet tisine koja razdire. Da. Ta tisina koja razdire ima svoju sljedecu fazu. Tisina koja razdvaja.

A onda nestaje tisina.

I sve to samo zato sto necemo da pitamo. Ili ne mozemo. Ili ne umijemo.

 

 

 

Ucim svoju djecu, uporno i strpljivo, da je jako vazno pitati ako nesto ne znas, ako ti nije jasno. Nije lose pitati. Lose je zivjeti u zabludi. Po licnom izboru. Ili mozda nije? Mozda nije lose, samo je lakse. A neko bira lakse.

Zasto nas niko nije ucio da pitamo? 

Pitam se pitam. Dal da pitam ili da pitam.

Podvojena licnost

Rece mi jednom jedna osoba u trazenju: "ti kao da si podvojena licnost".

Moram priznati da sam se zamislila, ne zato sto su me njene rijeci zabrinule nego zato sto sam negdje duboko i sama znala da je to istina. U stvari, ja imam samo jedno lice, ono je lijepo, toplo, cisto i nasmijano ali ga razliciti ljudi razlicito vide. Prema razlicitim ljudima potrebno je odnositi se drugacije da bi shvatili i prihvatili poruku koju saljem. Ne govorim o postovanju osnovnih vrijednosti i mjerila koje cine sustinu naseg bica-koje mi jesmo, a koja su, kao takva, konstanta. Govorim o postupanju u odredjenim situacijama sa odredjenim ljudima sa odredjenim karakternim osobinama, a ne odstupajuci od uvrijezenih vrijednosnih postulata.

I zasto bi to bilo negativno? Ja mislim da je to pozitivno. To govori o trudu i zalaganju da se stavim u poziciju druge strane i pokusam da dam rjesenje koje ce ona najlakse shvatiti.

Jos od malih nogu imala sam snazno razvijen osjecaj empatije. Imala sam i snazno razvijen osjecaj da zastitim slabije, da  pomognem, pa preuzmem na sebe terete, da zastupam i predvodim. I iako cesto vucem vise, nije mi tesko. Kompenziram to osjecajem ispunjenosti i radosti u srcu koju osjecam kad uradim nesto dobro i lijepo. Volim da kazem jasno i glasno ono sto imam, posebno ako je to nesto, opet, dobro i lijepo. Posebno me raduje kada takve svecane hvale deklamujem ljudima koje ne znam. Ali ja osjecam da treba da podijelim to lijepo i to i uradim. Kakav divan osjecaj. Kao da se srce osmjehuje. Volim da otvoreno razmjenjujem iskustva i dobra i losa i ona o kojima se ne prica. Bas ta su mi najvaznija. Ako se o njima ne prica, a kako cemo moci da pomognemo jedni drugima, da makar pripremimo, ako vec ne mozemo da sprijecimo, da drugo bice napravi istu gresku, (da-licno iskustvo je najveci ucitelj-to svi znamo).

Cesto sam aktivno cekala da druga strana uvidi da neke stvari nisu u redu, davala signale, prenesene poruke, da se ne uvrijedi, da sama dodje do zakljucka (uz moju malenu pomoc :)) ali to ne radi svaki put. (A nekada nije ni ispravno. Nekada je vazno sad i odmah otvoriti karte) E tada je vrijeme za novo lice: promijenu nacina saopstavanja poruke. Ali avaj! Onda se poruka shvati iz prve, al se ego razgoropadi i krene u juris. Svi znamo kako to zna da bude razorno. Takva rusilacka energija je jedinstvena. Iako je obicno upucena bicu preko puta, najvise steti samom nosiocu rasturackog ega, a da on toga nije ni svjestan. Kakva katastrofa. I onda jurisnik ne umije da izadje iz zacaranog kruga jurisanja na drugog, pa okrece i obrce u glavi po ko zna koliko puta sve strategije, taktike, napade i odbrane, ali nikako ne umije da se zastiti od sebe?! I to traje. I traje. I traje.

Odustala sam od posmatranja sebe kao najbolje, bezgresne, savrsene... O, da, bilo je i toga. Ali, naucila sam. Naucila sam i da neki ljudi prosto nisu spremni za odredjene situacije, informacije, dogadjanja. Neki ljudi ne zele da vide, shvate, prihvate. A neki nisu sposobni. Svi smo mi samo ljudi. I svi mi u sebi nosimo po malo od svega toga. Sta ce isplivati, bljesnuti, opstati, ostati? Ko to zna. Ja znam da volim da ucinim sve da bude dobro i meni i onima oko mene. Ipak, jako vazna lekcija koju sam naucila je da se nekada povucem. Da precutim. Da ne reagujem. To je bilo najteze. Ali je rast mog bica ubrzalo vise nego sto sam mogla da pretpostavim.

Da li su sve te razlike i kontrasti u okviru samo jedne cestice mene vise lica? Mozda jesu, mozda nisu, ko to zna. Meni je dobro.

Bolji idemo Dalje

Volim da otkrivam nove svjetove. Najdrazi su mi oni u meni.

Kako je lijepo kada pomjerim jos jednu granicu. I nije vazno da li je to super slasna krem corba od tikvica koju sam napravila prvi put u zivotu ili je to neko sasvim smireno prihvatanje situacije koja bi me, ne tako davno, sasvim izbacila iz mog mira. Vazno je da idem dalje. Da rastem. Da sam bolja.

Sebi i u sebi. 

I onda to krene dalje.

 

A granice?

Koliko smo svjesni da ih sami sebi postavljamo? 

Naucila sam da treba da prodje neko vrijeme: da se stekne odredjeno iskustvo da dozvolimo sebi da uvidimo koliko sami sebe opstruiramo, koliko ne dozvoljavamo svojoj prirodi da se iskaze. Svi ti raznorazni uticaji kojima smo napadani sa svih strana su kao viseslojni omotac koga se, u odredjenoj tacki bitisanja, pocinjemo oslobadjati sloj po sloj, istovremeno uceci, rastuci i vracajuci se sebi. Sirom zatvorene oci uvijek znaju pravi odgovor. A kada do te tacke dodjemo, onda Znamo i da ne treba da krivimo sebe zato sto smo kasno shvatili da nas spoljasnji uticaji krivo vode. Ne postoji nesto sto je kasno i rano. Sve nam se dogadja bas kad treba, bas kao sto nam se dogadja sve ono sto treba. Samo treba da naucimo to da prihvatimo kao takvo i da krenemo dalje. Ne osvrcuci se. Bolji idemo Dalje.

IMA NEŠTO IME, IMA

Često sam razmišljala o imenima. Kolko su povezana sa svojim vlasnicima? Osjećamo li odgovornost prema svom imenu ili nas ono obilježava? Da li je ime sudbina? Da li je Sudbina ime? Uspijevala sam da nađem sličnosti između nekih ljudi koji nose isto ime.

Moje biće nosi ime divnog cvijeta. Simbolika ovog cvijeta je duboka i svoja. Slučajno ili ne, mnogo ga volim. Obožavam kad uđem u kuću i uronim u njegov ljepljivi zagrljaj. Kada zatvorim oči i slušam svoje ime, osjećam ga kao neki mirisni povjetarac u vreloj ljetnjoj noci. 

Volim svoje ime. U njemu vidim sve ono lijepo što vidim u sebi. Hvala bratu Jovu koji je sa svojih godinu ipo tako čisto i jasno prorekao da će tetka da rodi Ljiljanu.

A prezime? Čujem snažnu bušilicu, nepokolebljivu i odlucnu da ide do kraja no matter what, jer je na pravom putu! Niko je ne može zaustaviti! Ha! Ipak, buka se umiruje i uranja svoju suprotnost, težeći harmoniji. Opet vidim sebe. Hvala i za ovakvo nasljeđe. Radim najbolje da ga opravdam.

Onda je došlo drugo prezime. Osjecam ga kao neki dječji smijeh koji se sam sa sobom igra. To je nova faza mog života koja ide s godinama. Nova znanja. Nove vrijednosti. Nove spoznaje. Nova zadovoljstva. Nova uživanja. U sebi. Njega ostavljam u nasljeđe.

Ima nesto, imE, ima...

JA SAM POCELA. IDEMO SKUPA?

Citam neko blisko stivo i pronadjem misao Duska Radovica:

Da li bi ljudi mogli biti bolji? Mogli bi ali niko neće prvi da počne. Svi imaju loša iskustva.

Hvala Dusko. A mi? Sto nas sprecava da i mi malo zasijamo? Sto nas sprjecava da osvijetlimo put? Svoj? Tudji? Pa svi smo mi jedno na ovoj mrvi u svemiru. Zasto je tako tesko otvoriti se i reci DA, JA VJERUJEM! Meni nije. Ja vjerujem. Ja zaista mislim da sve sto mi se dogadjalo, sto mi se dogadja i sto ce mi se dogoditi ima svoju veliku ulogu uciteljice zivota. To Neko osvjetljava moj put, bas kao sto ja svojim djelovanjem, svjesnim ili nesvjesnim, osvjetljavam put nekih drugih kolega bica. Sve su to znaci na putu. Pa sta ako nas je neko i povrijedio. Mozda je svjesno, mozda i nije. Ko to zna i zasto bismo uopste trovali svoje danas sa necim sto je bilo i proslo. Da, proslo. Kada naucimo lekciju, zakoracimo u novi dan i idemo dalje. Tike tike tacke, nema vise vracke. Znam, sad kazete eh, kad bi to tako moglo. Moze. Ako ste odlucni da svoje danas ucinite onakvim kakvim ste odabrali. Divnim. Ako ste odabrali nesto drugo, dobro. Uciteljica jos nije dosla do te lekcije, ali lajt sou se aktivirao.

Naucila sam da ako vucem teret negative, stetim najvise sebi. I obecala sam sebi da je to ono juce. Danas je novi dan. Divan. I opet:  Tike tike tacke, nema vise vracke.
Mozda nisam prva, ali sam pocela da budem bolja. Znam da smo zajedno u tome. Idemo skupa?

OS SUTJESKA - SKOLA ZA PRIMJER!

Tesko mi je kad slusam veliki dio ljudi koji me okruzuje kako negativno i ruzno govore o skolama koje pohadja njihov podmladak. Mnogo je zamjerki, ovakvih ili onakvih. Pocevsi od slabe higijene do nastavnika koji nijesu spremni da adekvatno odgovore na svoj uzasno vazan poziv. I necu ulaziti u problematiku zasto je to tako i da li aktuelni trenutak omogucava da to bude drugacije. Ipak je to neka dalja prica.
Moja prica je sasvim bliska, lijepa i glasnik je nekog novog doba.

U OS Sutjeska iz Podgorice, orgaznizovali su radionicu za roditelje djece koja ove godine krecu u prvi razred. Moj suprug i ja bili smo na radionici. Ispred skole, ucestvovali su, psiholoskinja, uciteljica, vaspitcica i logopedica. Pomocnica direktora nas je pozdravila, a i nekoliko uciteljica su bile tu da podrze koleginice. Divan kolegijalan duh. Imali smo priliku da cujemo mnogo korisnih i edukativnih informacija, te da razmijenimo misljenja i iskustva. I nije vazno sto je moglo biti i vise interakcije, ipak se treba privici na jedan novi vid razmjene izmedju roditelja i poslenika skole. Vazno je da se nesto tako lijepo, pozitivno i korisno desilo. I da ce se desavati. I da cemo svi skupa jedni od drugih uciti i rasti, skola uz roditelje i roditelji uz skolu, a sve za dobrobit nase djece.

Zaista sjajan skup! Zaista sjajan osjecaj! Njima je vazno da se moje dijete adekvatno pripremi za skolu! njima je vazno da moje dijete voli skolu! Njima je vazno da mi kao roditelji imamo pozitivan odnos prema skoli! Njima je vazno da ti maleni ljudi postanu Veliki! Znam da su me ponijela osjecanja, ali i meni je vazno sto vidim da se nasa skola razvija, raste i uklapa u potrebe djeteta i roditelja DANASNJICE. Meni je vazno da moje dijete voli skolu!

Ovo je javna pohvala upravi OS Sutjeska i svima koji su ovaj program osmislili i realizovali.

Sada vec imam ocekivanja i to je dobro. Voljela bih da i druge skole krenu ovim putem.