SREĆNO, MALENA!

Koliko poznatih ljudi. Iz starog komšiluka. Iz raznih škola. Iz dvorišta. Sa izviđača. Prijateljicina rođaka. Bivše kolege. Drugari s faksa. Roditelji Njenih drugara iz razreda,

U spremište za prtljag tog velikog autobusa jedva da su stali svi koferi malenih putnika.

Sve izgleda u redu. I ja izgledam u redu. Nekako više sama nego obično. Ličnim izborom ili ne. Sve rjeđe se zapitam.

Moju Djevojčicu odvozi taj puni autobus. Sa svojih deset godina, deset dana biće odvojena od mene. Deset sati vožnje. (Ili možda manje? Sati, dana, godina?)

Čudne neke misli mi se motaju po glavi, dok Ona sijeda sa drugaricom sa kursa engleskog na prvo sjedište iza vozača. Izgleda kao da je tri godine starija od nje, a vršnjakinje su. I ne mogu da ne mislim kako mi djeluje kao da smo mi, roditelji, isti oni maleni koji su išli u odmarališta Pionirskog saveza u Sutomoru i na Veruši, na programe "Titov put-naš put", na izviđačke akcije, u Jerevane. I nekako mi čudno da svi mi tu sada pratimo nekud svoju djecu. A još juče smo mi bili toliki i išli u veliko nepoznato. 

Kud odoše godine? Kako to tako brzo prođe? Ko ovdje putuje? Kamo? Kome?

Maše iz autobusa dok čeka da se svi smjeste. Nasmijana. Nestrpljiva. Nije sinoć mogla da spava. Od uzbuđenja. Spavala je sa mnom u krevetu. Gledala sam je. Pjevala sam joj da zaspi. "Znaš mama, ti misliš da sam ja zaspala ono kad si mi pjevala, ali nisam. Još dugo nisam mogla da zaspim. Jedva sam čekala da dođe jutro", rekla mi je jutros. Tigrasta majca i crni šorts su se osušili i ljubičasti kofer sa rozim cvjetićima spreman je za svečano zatvaranje. Sama je to obavila. U rozi ranac na cvjetiće, rođendanski poklon ćerke moje kume, ipak su stale sve sitne krupnice i malena putnica je zadovoljna. Juče me je tri puta pitala za kifle za sendviče. Rekoh joj da ćemo ih ujutro kupiti, da hljeb bude svjež, da ne brine, mama će to. Sedam dana prije odlaska napisala je spisak stvari koje će da nosi. Pa ga je iskucala i odšampala. A onda, redom, štrikirala. 

"Petnaest do osam, krećemo li?" pita s uzbuđenjem u glasu, širom otvorenih očiju. Baš tako je gledala sladoled kad ga je prvi put probala. Šeširić se smješta na glavu i to je to. Odlazimo ka mestu okupljanja.

Brrrrrrm, brrrrrmmm... kreće. Već je zagledana na drugu stranu. Na onu na kojoj nema roditelja. Shvata da nije mahnula i diže ruku. Maše.
Autobus odvozi moju Malu Veliku Djevojčicu.
Na Njen Put. Koji je sama izabrala. Za koji se borila. I izborila.
Srecno, Malena.
Voli te mamica.


*Teks je objavljen na portalu roditelji.me 1.7. 2015.

JESAM LI TI REKLA?

Ima li osobe koju nekad nije zapljusnuo glas preko puta, ponavljajući omiljeni evergreen: Jesam li ti rekla?

Podijeliš sa bliskom osobom neke svoje dileme, manje ili više bitne priče. Sasvim uobičajena stvar. Svakodnevna. Razmjenjujete. Nekad je pitaš za savjet, a nekad ga dobiješ iako ne tražiš. Ona kaže jedno, ti kažeš drugo. I ti uradiš drugo. Ne zato što ne cijeniš njen savjet, već zato što smatraš da je za tebe bolje da uradiš onako kako si sama zamislila. Pa ako to znači da pogriješiš, eto, neka pogriješiš. To će biti greška koju si sama izabrala. 

Ne znam za vas, ali mene su uvijek više boljele greške koje sam pravila slušajući savjete, nego one koje sam sama osvojila. A, posebno sam griješila kada sam se stoprocentno oslanjala na tuđu ocjenu (situacije, osobe...) i bezrezervno je prihvatala kao svoju i onda... Bambaraaaasss... Ali, naučila sam. 

U zrelim godinama i dalje razmjenjujem svoje misli i dileme sa bliskim osobama. Otvorena sam i volim da čujem drugačije mišljenje. Baš volim. Volim drugačijost. Vaspitatanu i kulturnu. Ipak, kada su u pitanju one najdublje, samo moje stvari, vrlo često preskočim bilo kakvu šoljicu razgovora, a ako je i ima, cijenim što drugi kaže, ali uradim po svome. Instiktu. Osjećaju. Kako hoćete. Naučila sam da je mnogo važno slušati taj unutrašnji glas. I iako nekome izgleda kako sam pogrešno odlučila, ja jednostavno više ne posmatram te ishode kao ispravne i pogrešne. Posmatram ih kao takve. Kao moje. Dragocjene. I prihvatam ih jednako radsono. Jer su moji. A. ja sam divno nesavršena. Ja.

Nego, vratimo se odlukama koje naši savjetodavci cijene pogrešnim. Čini se da su živjeli za trenutak kada će im se ukazati prilika da nabace spiku ponavljalicu. 

Pa kaže: Što to pričaš? Ne mogu da vjerujem! 

I dodaje:  E, pa lijepo. A što ti je to trebalo? 

A, onda kulminacija: Jesam li ti rekla? 

Pitam se, šta u stvari osjećaju ti Jesam li ti rekla tipovi u trenutku kada iskazuju svoj monolog? Ne prihvatam da se osjećaju bolje kada to kažu, jer i njihov savjet je dat nekom bliskom, kome žele najbolje... Samo ne razumijem potrebu za isticanjem tih iritirajućih riječi. Nekako mislim da jednostavno ne razmišljaju o dubini i značenju svojih riječi i da samo ponavljaju ono što je neko na njima vježbao. Bilo tako ili ne, jedno je sigurno-u trenutku kada ih izgovaraju, definitivno ne mogu pomoći nikome. Na takav način. Pa čemu onda te kvrge po sred čela? Izbjegnite to. Naučite da ne izgovorite naučeno. Odučite se od onoga što nikome ne čini ni dobro ni bolje. Sigurna sam da možete da naučite neke nove načine i da kažete ono od čega će biti dobro i vama i drugome. Recimo, riječi podrške. Saosjećanja. Osjećanja. Jel da? 

Eto. Kad sljedeći put krenete da recitujete Jesam li ti rekla, samo malo zastanite. Zaronite u sebe. Poslušajte što vam kaže unutrašnji glas. Kazati ili nekazati. Otkazati. Zauvijek.

Bićete ponosni na sebe. Bolje sebe.

A ako ipak izađe: Jesam li ti rekla? a, vi samo nastavite: Da te volim.

*Tekst je objavljen u magazinu Shopping lista, jun 2015.
**Teksr je objavljen na portalu spiritus-movens.me 26. jula 2015.