LilaVila

LilaVila

недеља, 30. октобар 2011.

POGLED

Već neko vrijeme mota mi se po glavi ova tema.

Možda zbog jednog koji se nedavno ponovo desio u svoj svojoj dubini, od koga sam se uspješno sakrila prije deset godina, ne znajuci sto cu uciniti ako mu dozvolim da me razotkrije. Imala sam neke unutrasnje stege i zabrane. Principe koji su se svodili na jedno "ne dozvoli da padnes u iskusenje". A sto sam starijom bivala, ne samo da sam dozvoljavala da dođem u iskušenje, već sam ga i izazivala. Istraživala sam Put. Dokle mogu, kako ću reagovati, što ću osjećati, kako ce se sve zavrsiti. Valjda je to tako trebalo. Valjda je zivot to bas tako namjestio. Pobjegla sam i nikad nisam ništa slično doživjela. A oduvijek sam znala kako ce se zavrsiti. I sad Znam kako ce se zavrsiti, jer sve je već Završeno.

Mozda zbog onog od kojeg bi trebalo da se osjecas vazno, ali lazno vazno. Ego-vazno. Jednako lazno koliko i motiv onog koji Tako gleda.

Mozda zbog onog vrcavog sto djeluje kao igra svjetla na površini vode. Naprosto te uvlači u svoju igru.

Mozda zbog onog čiji ponosni vlasnik pojma nema da ti Znaš da je neiskren, ali da biras da reaguješ onako kako reaguješ, mirno očekujući pobjednički poklik Neiskrenog. A u stvari si ti pobijedila.

Mozda zbog onog kojeg vise nema. Onog od kojeg rasteš.

Mozda zbog onog kojeg više ne umiješ da uputiš jer boli. A boli svaki dan. Svaki sat. Svaki minut. Suva ispucala kora unutar stomaka.

Pogled je mocna stvar.





четвртак, 13. октобар 2011.

Ne mogu.

Zašto je najteže sva znanja koja smo teško sticali, provlačeći se kroz zamke ličnog iskustva, primijeniti na sebi i sopstvenoj "situaciji" kada je to najpotrebnije. Tako smo pametni kad treba dati savjet drU/Agima. A kad treba iz lične riznice mudrosti posegnuti za i najmanjim biserom u situaciji koja je prevažna, e tu kreće blokada. Ma znam da nas s ovim problemom ima ihaaaa... I tačno znamo što ne treba da uradimo, a baš to uradimo. I opet, tačno znamo šta treba da uradimo, ali ne uradimo. Ja kažem ne mogu.
Konstatovati da nešto ne mogu jako teško mi pada. I imam raspravu sama sa sobom. Kako to ne možeš. Naravno da možeš. Ti možeš sve što hoćeš. Znači nećeš. Nije. Hoću. Treba. Ne mogu.
I osjećam se bespomoćno. I lažem sebe da tako hoću, da je to moj izbor. Ali voljela bih da je drugačije. I treba da uradim pravu stvar da bude drugačije. Ne mogu. Boli. Boli sjećanje. Boli iskustvo. Boli Doživljeno. Boli Nedoživljeno. Pa onda kažem sebi da je sjećanje štetno, da ne služi ničemu sem da mi kvari Sada.
Ne mogu. Zašto ne mogu. Kada ću moći? Hoću li moći?
Da, to je ta situacija kada su u pitanju oni najbliži, oni najvažniji. Oni koji imaju moć da nas katapultiraju u nove svjetove u jednom djeliću sekunde i da nas uvuku u živi pijesak koji se nalazi na najudajenijoj tački planete zemlje. I ono neizbježno pitanje: a zašto druga strana nešto ne uradi. Zašto stalno ja? Drugoj strani nije važno. Ja nisam važna. Zašto bih se onda opterećivala. Zašto bih Mogla. I krug je zatvoren. I začaran.
Kažem sebi: kad prevaziđeš još i ovo, bićeš Prava. I dalje. Ne mogu.
I znam da treba da budem Sebi Važna. I znam da treba Sebi da Mogu i Ne mogu. Sve Znam.
I opet. Ne mogu.



петак, 7. октобар 2011.

VELIKO HVALA VELIKOJ TEREZI.

Mnogo se prašine diglo oko nedavnog koncerta Tereze Kesovije u CNPu. Mnogo je komentara otišlo, mnogo se žuči izlilo, otvorenih i zatvorenih pisama, o čega sve ne. Sama vrijednost umjetničkog dojma koji je ova istinska Diva pružila, ostala je u sjenci. Vrijednost ljudskog čina koji je ova Diva priredila nije ni uočena.
 Kakvi smo mi to ljudi. Kakvi su to aršini kojima mjerimo tudje, a kakvim mjerimo svoje? Da li su svi bezgrešni? Da li je poenta da se prisjećamo svega lošeg, ružnog, blonog ili treba prošlost ostaviti iza sebe? Usvojiti znanja kojim nas je naučila-da, ali krenuti naprijed! Pročišćeni od jada, bijede, muke, nesreće koja nam se desila.
I sad je, kako većina komentariše, problem što je Tereza prihvatila da pjeva u Podgorici poslije ogorčenja koje je osjećala i izrekla nakon vandalskih postupaka dubrovačkih RatnihMirovnjaka.
Ajde zamislite se sad vi. Da li se vama ikada desilo da ponukani dubokim bolom i povrijeđenošću izreknete nešto na što, ubrzo zatim, nijeste bili ponosni. Ako iko od vas kaze da mu/joj se to nikad nije desilo, odmah ću vam reći da vam ne vjerujem. A ne vjerujete ni sami sebi. To jednostavno nije moguce. U tom slucaju vi ne biste bili covjek, nego masina. I zasto je jos jedan covjek drugaciji od nas samih. Zasto jos jednom covjeku ne kazemo ono sto govorimo svojoj djeci, a oni srecniji i sebi: idemo dalje, vazno je oprostiti i krenuti dalje u bolje i ljepse sjutra! O, da, čujem i vas koji kažete da ona nije došla da se izmiri sa Crnogorcima, nego da uzme svoj podebeli honorar. Ali stvarnost govori drugačije. Kada je prije 20 godina imala koncert u Domu omladine, koga se sjecam jako dobro i dan danas, svoj honorar je poklonila istim tim Crnogorcima da sagrade novo pozoriste koje je bilo izgorjelo. To je ta ista Tereza koja je, kako prije, tako i poslije 2o godina pjevala iz svog divnog srca. Imala sam srecu da je posmatram iz drugog reda. Svak ko tvrdi da je njeno uzbuđenje i prolivene suze bilo glumatanje, ne govori istinu! Tako duboke emocije jednostavno ne mogu da se odglume. Tako poseban način izvođenja koji ova sedamdeset trogodišnja dama prezentuje je ona. Njeno uzbuđenje je ona. Njene suze su ona. Njen oprost je ona. Hvala joj sto je Ona.
A da li je sramno sto se do karata nije moglo doci-jeste. Moja cista zelja i odlucna nada spojila se čudom sa drugim dragim bićem koje je prepoznalo i osjetilo. Moje zelje su uslisene.
Da li je ruzno sto su automobili zvanicnika okupirali ulicu umjesto da se parkiraju dok traje koncert, pa da se vrate po svoje putnike-jeste. To smo mi, ali se i tu nadam boljem.
Da li je porazno da vlada u ovako kriticnom ekonomskom trenutku placa bezobrazno veliku cifru iz svog budžeta-jeste.
Ali to NE MOŽE da unizi umjetnički dojam i nezaboravan ugodjaj koji je ova dama priredila toj šačici privilegovanih zbog toga što mogu da je čuju.

 

Neka ovo bude jedno VELIKO HVALA TEREZI za pedeset godina nota koje je podarila onima koji su je prepoznali.
Neka ovo bude jedno VELIKO HVALA TEREZI od malene djevojčice koja je kupovala njene ploče i pjevala njene pjesme kada je imala 8-9 godina.
Neka ovo bude jedno VELIKO HVALA TEREZI od djevojke koja je iskreno zalila kada su se njeni zemljaci obrušili na Terin dom.
Neka ovo bude jedno VELIKO HVALA TEREZI od zene koja vjeruje u njenu dobru dušu jer samo takve duše dobiju božanski dar kojima i nas malene daruje.

VELIKO HVALA VELIKOJ TEREZI.